U nedjelju 10. kolovoza 2025. godine, svečano je proslavljena svetkovina sv. Lovre, đakona i mučenika, zaštitnika Požeške biskupije i njezina Caritasa. Euharistijsko slavlje u godini Redovnog jubileja i 1800. obljetnici Svečeva rođenja na otvorenom prostoru ispred Biskupskog doma u Požegi pokraj njegove crkve predvodio je predsjednik HBK-a zagrebački nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša, zajedno s požeškim biskupom Ivom Martinovićem, banjalučkim biskupom u miru Franjom Komaricom, đakovačko-osječkim pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem, kanonicima požeškoga Stolnog kaptola, svećenicima grada Požege, bogoslovima i svećeničkim aspirantima, karitasovim volonterima, mladima te drugim vjernicima.
Na početku slavlja biskup Ivo se obratio svim nazočnim vjernicima te kazao: „Svima od srca čestitam jubilejsku svetkovinu biskupijskog i Caritasova nebeskog Zaštitnika, sa željom da svjedočenje vjere ljubavlju djelotvorne u našoj Požeškoj biskupiji – primjerom i zagovorom sv. Lovre – nikada ne oslabi nego bude sve snažnije!“ Srdačnu riječ dobrodošlice uputio je predvoditelju slavlja nadbiskupu Draženu kao i nazočnim biskupima. Pozdravio je potom svećenike na čelu s generalnim vikarom Želimirom Žuljevićem, članove Stolnog kaptola s prepoštom Draganom Hrgićem kao i 
rektora crkve sv. Lovre Marijana Pavelića, a zatim i ravnateljicu Biskupijskog Caritasa Katarinu Paulić sa suradnicima. Srdačnoj dobrodošlici pridružio je i prisutne redovnike i redovnice, đakone i vjeroučitelje, karitasove volontere, stipendiste biskupijske Zaklade i sve one koji podupiru djelovanje Caritasa. S osobitom radošću biskup je pozdravio bogoslove i svećeničke aspirante, kao i sve one koji su sinoćnjim molitvenim bdijenjem u crkvi sv. Lovre otvorili slavlje u čast svetog zaštitnika. Biskup Ivo je naposlijetku pozdravio i predstavnike Požeško-slavonske županije i Grada Požege na čelu sa županicom Antonijom Jozić i gradonačelnikom Borislavom Miličevićem te sve ostale sudionike slavlja.
Zahvaljujući biskupu Ivi na pozivu i pozdravu, nadbiskup Dražen je čestitao nazočnim vjernicima svetkovinu zaštitnika Požeške biskupije pozivajući ih da nasljeduju primjer njegova života i posvemašnjeg darivanja Bogu i ljudima.
Prigodnu homiliju nadbiskup je započeo ustvrdivši kako smo se okupili ispunjeni posebnim osjećajem zahvalnosti i poštovanja, na ovom slavlju koje nas povezuje s neizmjernim bogatstvom kršćanske predaje i s likom svetoga Lovre, jednoga od najljepših plodova drevne rimske Crkve. Osvrnuvši se na naviješteni evanđeoski odlomak o 
pšeničnom zrnu, nadbiskup je rekao kako s vjernicima želi promišljati o smislu darivanja života sve do mučeništva, poradi Krista. „Te stvarnosti ne pripadaju prošlosti, nego su konstanta kršćanskoga poziva. Mučeništvo nije neka uzvišena iznimka, nego radikalni oblik svakodnevne vjernosti Evanđelju. Sveti Lovro nas tomu uči žarom svoga predanja u životu i u smrti.“ Nadbiskup je potom ustvrdio kako je teško zamisliti da bi neki tekst u Novome zavjetu mogao izazvati snažnija proturječja od teksta iz 12. poglavlja Ivanova evanđelja, o potrebi umiranja da bi se sačuvao život. „Gospodin svoj govor započinje najavom časa proslave Sina Čovječjega, a nastavlja riječima koje ruše sve ljudske predodžbe o uspjehu, moći i veličini. Čas svoje slave Isus 
povezuje s govorom o pšeničnom zrnu koje mora umrijeti, o potrebi da se život daruje kako bi se sačuvao, o služenju kao pravom putu prema časti. Time izriče tri temeljna paradoksa kršćanske vjere koja se nalaze u središtu Evanđelja, u srcu svake svetosti i koji nas danas suočavaju s pitanjem: vjerujemo li u snagu Kristova križa ili u sigurnost vlastitoga života?“ Nadbiskup je potom najavio promišljanje o trima evanđeoskim paradoksima koji se suprotstavljaju uobičajenom razmišljanju: o smrti koja rađa život, o darivanju koje spašava i o služenju koje uzvisuje te ih je sve potkrijepio primjerom sv. Lovre.
Tumačeći prvi paradoks o smrti koja rađa život nadbiskup Dražen je kazao kako u Božjoj pedagogiji postoji jedan zakon koji ne prestaje iznenađivati ljudski razum: da bi nešto živjelo, mora prvo umrijeti. „Da bi jedan život postao blagoslov drugima, mora biti razlomljen poput kruha. Da bi se rodio istinski plod, mora se pristati na gubitak sigurnosti i na umiranje vlastite volje. Gospodinu nije cilj da nas evanđeoskom slikom pšeničnog zrna, koje umirući u zemlji donosi plod, pouči umijeću sađenja. Njegov je cilj da nas podsjeti na logiku svakoga života, pa tako i našega života u Bogu, logiku koja vodi prema svetosti. Zrno ostaje cijelo dok se čuva u ladici, u posudi, na polici. No, ne donosi život. Tek kada padne u tamu zemlje i izgubi svoje obličje, tada počinje rasti i donositi plod. Tako je i s čovjekom. Ako sve svoje napore ulaže u to da svoj život očuva netaknutim, prividno cjelovitim, da ga sačuva za sebe, ostat će sam. ‘Trajat će’ dulje ili kraće vrijeme, ali neće živjeti. Ljudsko biće sazrijeva samo kad se odrekne straha od umiranja sebi i oholosti, kad prestane tražiti priznanja i počne živjeti za drugoga. 
Povijest Crkve jasno pokazuje da nema života bez žrtve, niti plodova bez trpljenja. Njezine najsjajnije stranice nisu one koje govore o ljudskoj snazi, o političkom utjecaju, kulturi ili moći, nego stranice ispisane krvlju Kristovih svjedoka. Logiku umiranja da bi se živjelo mučenici potvrđuju na najizvrsniji način, jer njihova je žrtva plod ljubavi i sjedinjenja s Kristom. Stoga je poznata Tertulijanova izreka: ‘Krv mučenika sjeme je kršćana’ istinita i stvarna sve do naših dana. Crkva nikada nije bila tako plodna kao u vremenima kada su njezini sinovi i kćeri spremno polagali život čuvajući vjernost Istini. Sveti Lovro nije tražio da sačuva život. Izložen prijetnjama smrću, nije se pozivao na kompromisna i diplomatska rješenja. On je jednostavno dao sebe, svjestan da postoje trenuci koji traže da zrno padne u brazdu povijesti da bi u njemu mogao niknuti plod Kristove slave. Život svetoga Lovre bio je izazov onima koji su živjeli od nepravde. Njegova vjernost postala je tiha optužba tadašnjim strukturama moći. Bogobojazni i 
pravedni ljudi postaju savjest društva. Njihovo postojanje budi nelagodu u svijetu kojem je grijeh sasvim prihvatljiv. Čovjek koji živi po Kristovu mjerilu ne može a da ne izazove otpor. Ne zato što napada, nego jer podsjeća. Ne zato što osuđuje, nego jer zrači onim što drugi žele zanemariti. Tako je sveti Lovro postao kamen spoticanja za carsku silu koja nije podnosila Božje standarde. Svetost svetoga Lovre bila je plod spremnosti na svakodnevno umiranje. Tajna plodnoga života nije u tome da ga se sačuva nego da ga se daruje i da se bude spreman svakoga dana umrijeti sebi, svojoj udobnosti, svojim planovima, vlastitoj sigurnosti. Neka nas zagovor svetoga Lovre osnaži za takvo darivanje koje rađa svetošću i vodi k vječnosti.“
Kao drugi paradoks nadbiskup Dražen je poručio kako darivanjem sebe čuvamo život. Ustvrdivši kako je u čovjeku duboko ukorijenjena želja da život sačuva, osigura i zaštiti, istaknuo je kako evanđelje pred nas stavlja logiku darivanja i trošenja za druge. „Isus nam ne govori: ‘Sačuvaj svoj život i bit ćeš spašen’, nego: ‘Tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.’ (Mk 8,35; usp. Iv 12,25) To je istina koja na prvi pogled zvuči kao poraz, ali je u svojoj dubini pobjeda. Život nije posuda koju treba napuniti, nego oganj koji treba raspiriti. Sveti Lovro, nije odlučio „odraditi svoje“ i preživjeti. On je svoj život uložio do posljednjega daha. Nije trgovao s vjerom, nije kalkulirao sa sudbinom. On nije pitao: „Što mogu dobiti?“, nego: „Što mogu dati?“ Takva raspoloživost duše svijetu izgleda kao ludost i upravo mu se taj isti svijet potajice divi. Divimo se nesebičnosti misionara koji su odlazili na druge kontinente bez povratne karte, ustrajnosti svetaca koji su radije podnosili nepravde negoli sagriješili, hrabrosti majki koje su rodile djecu znajući da će same umrijeti, velikodušnosti liječnika koji su za bolesnike žrtvovali vlastito zdravlje. Bog nam daje život da ga u ljubavi potrošimo, jer svaki talent, svaki dar, svaka sposobnost, ako se ne koristi, umire. Ako se koristi, raste. To vrijedi još više za sam život. Sveti Lovro bio je đakon, što znači ‘služitelj’, onaj koji se nije zadržavao na planovima, nego je služio bližnjima u njihovim konkretnim potrebama. Bio je u službi oltara i siromaha, Boga i čovjeka. U svijetu koji nas uči da je sreća u blagostanju i 
samoočuvanju, Krist nam govori da je prava sreća u življenju za druge. Istina, taj put vodi umoru, iscrpljenosti, katkada i do granice snaga. Ali bolje je, kako kaže izreka, izgarati svaki dan, nego hrđati cijeli život. Zato danas molimo svetoga Lovru da nas nauči mudrosti da se ne bojimo trošiti svoj život: u molitvi, u žrtvi, u služenju, u ljubavi. Neka nas oslobodi potrebe da sve bude pod našom kontrolom, da nas ništa ne smije boljeti, da nikada ne smijemo riskirati. Onaj tko nikada ne riskira, nikada neće znati ljubiti kršćanskom ljubavlju. A onaj koji ne zna tako ljubiti, već je izgubio život. Krist nije došao da sačuva svoj život, nego da ga položi za nas. Sveti Lovro to je razumio. Zato je naš zaštitnik i uzor.“
Naposlijetku nadbiskup Dražen je poručio kako služenje uzvisuje. Tumačeći ovaj treći paradoks kazao je kako živimo u vremenu kada se veličina mjeri brojevima, titulama i blještavilom reklama, a Krist nam pokazuje put koji ne traži da budemo služeni, nego da služimo. „U svijetu prepunom nadmetanja, Isus pred nas stavlja služenje predstavljajući ga ne kao izvanjsku dužnost, nego kao način postojanja. Istinska veličina započinje ondje gdje čovjek zaboravlja sebe da bi se posvetio drugome. Upravo je takav bio sveti Lovro. On nije nosio službu radi časti, nego radi milosrđa. Njegovo služenje bilo je čin ljubavi: u služenju siromasima, u brizi za dobra Crkve za koja je znao da pripadaju upravo njima, jer oni su, siromasi, istinsko blago Crkve. Kad mu je bila ponuđena mogućnost da izbjegne smrt, on je izabrao vjernost. Stoga danas ne nosi krunu prolazne časti, nego krunu svetačke slave. Sjetimo se svojih roditelja, baka i djedova, odgojitelja i prijatelja, onih kojih se sjećamo s ljubavlju. Nisu nas možda zadužili velikim riječima, niti su imali visoke položaje, ali su nas voljeli i služili nam u jednostavnim svakodnevnim stvarima, u njima nudili svoje srce. I zato ih pamtimo. Ljubav je služenje, a služenje, ako je u ljubavi, postaje dijelom vječnosti. Ideja služenja u našem je vremenu ozbiljno 
ugrožena. Mi, ljudi današnjice, nismo nužno lošiji od svojih predaka, ali bismo mogli reći da smo, više nego oni, izgubljeni. Egoistična kultura uči nas da u svemu prvo tražimo sebe: da se osiguramo, zaštitimo se, da budemo ‘netko’, da nas drugi poštuju. Tako se odričemo jedine logike koja dalje život, logike ljubavi. Rijetko se danas čuje: „Stani na posljednje mjesto“ ili „Daj prednost drugome.“ Uklonjena je iz svakodnevnog rječnika riječ „žrtva“, a time i pojam „duše“ biva lišen najdubljega smisla. No, bez služenja, nema smisla. Bez darivanja, život postaje tjeskoban, zatvoren, prazan. Možemo steći sve, a izgubiti ono najvažnije, vlastiti život. Draga braćo i sestre, čuvajmo se opasnosti da Bogu dajemo sve osim sebe. Moguće je, i to često, da čovjek daruje milostinju, ali ne i srce; da ispovijeda vjeru, ali ne živi njezine zahtjeve. Moguće je čak i darovati vrijeme, ali zadržati vlastiti život za sebe, ne dati se lomiti poput kruha. Krist ne traži naše riječi, nego nas. Ne traži naše darove, nego naše ruke. Ne traži naše površno slaganje, nego naš život. Sveti Lovro to je razumio do kraja. On je bio dar Crkvi jer je sebe stavio na raspolaganje, bez zadrške i bez računice. To ga je učinilo velikim, ne po mjeri ovoga svijeta, nego po mjeri neba.“
Na svršetku homilije nadbiskup Dražen je poručio kako nas sveti Lovro poziva na velikodušnost zrna te da zaronimo u dubinu svoga bića i hrabro živimo vjeru. Poručio je nazočnim vjernicima da za svetost nije potrebna veličina osobe, nego vjernost. „Ne morate imati sve odgovore, ali ste pozvani darovati svoje srce. Nećete biti pošteđeni boli, ali možete biti spašeni u ljubavi. Bog ne traži savršene, nego one koji se daruju njemu. Sveti Lovro, nauči nas darovati se Bogu i drugima kako bismo zadobili vječni život“, zaključio je nadbiskup Dražen.
Nakon molitve vjernih predstavnici pojedinih župa Požeške biskupije odjeveni u narodne nošnje u prinosu darova donijeli su za siromahe različite životne potrepštine. Poslije popričesne molitve biskup Ivo je pozvao nazočne neka mu se pridruže zajedničkom molitvom za svoju mjesnu Crkvu, koju su zaključili poklikom gesla „Krist danas i vijeke, aleluja“. Potom je zahvalio predvoditelju slavlja i svim sudionicima te im poželio da se ugledaju u sv. Lovru koji nam pruža primjer snage i ljubavi prema Bogu i narodu. Potom su predstavnici vjernika uručili predvoditelju slavlja prigodni dar. Zahvaljujući daru i pozivu, nadbiskup Dražen je podsjetio kako riječ svetac dolazi od grčke riječi „hagios“ što znači biti drugačiji. Podsjećajući na primjer sv. Lovre, poručio je 
vjernicima da postoje vrijednosti i principi za koje se isplati žrtvovati i život, a to su Bog, obitelj i domovina. Preporučivši sve zagovoru sv. Lovre ohrabrio ih je da budu spremni podnositi male žrtve u svakodnevnom životu u obitelji, na radnom mjestu i u društvu.
Euharistijskom slavlju prethodio je prigodni program Caritasa Požeške biskupije u obližnjoj Dvorani sv. Terezije u kojem su sudjelovali karitasovi volonteri i biskupijski stipendisti.
