U rodnom mjestu Tomislava Ivančića u subotu 27. rujna svečano je otkrivena spomen-ploča na njegovoj obiteljskoj kući, a tom je prigodom govor održao požeški biskup emeritus Antun Škvorčević koji donosimo u cijelosti.
“Preuzvišeni gospodine apostolski nuncije,
časna braćo svećenici predvođeni davoračkim župnikom,
poštovani članovi Zajednice Molitva i Riječ
na čelu s voditeljem i duhovnim asistentom,
cijenjena obitelji i rodbino Ivančić,
dragi Davorčani!
Osobito mi je drago što vas mogu pozdraviti i podijeliti s vama radost zajedništva pred zdanjem gdje je stajala rodna kuća svećenika Tomislava Ivančića, ili Krunića po davoračkom nadimku. Kad sam bio pozvan da budem dionik otkrivanja ploče na navedenoj kući u spomen Tomislavu o 50. obljetnici početaka Zajednice Molitva i Riječ te da uputim prigodno slovo, prisjetio sam se jedne zgode iz vremena svoga ljetnog pastoralnog djelovanja u Njemačkoj. Nekom prilikom organizirali smo s djecom natjecanje u znanju te smo među ostalim zatražili od njih da nam nabroje sveta mjesta u župi. Djeca su spomenula župnu crkvu, kapele, samostan časnih sestara, groblja. No, iznenadio nas je jedan dječak tvrdnjom da je sveto mjesto i kuća obitelji iz koje potječe njihov mladomisnik. U prvi mah učinilo nam se to ponešto neobičnim, ali promislivši bolje složili smo se da taj dječak u određenom smislu ima pravo. Naime, svećeničko zvanje Božje je djelo i redovito se rađa u krilu vjerničke obitelji, čiju kuću prepoznajemo kao dom, mjesto Gospodinove posebne prisutnosti i djelovanja.
Kuća su, naime, mrtvi zidovi od cigle, betona, kamena ili neke druge građe. Moguće je opremiti je skupocjenim predmetima, unijeti u nju svakovrsna životna pomagala, nagomilati velika bogatstva, ali ona neće kroz to postati dom. Hladni zidovi jedne kuće postaju domom kad se u njoj nastane ljudi, osobe, koje duboko povezane s Bogom jedne druge prihvaćaju u poštovanju i razumijevanju, kad se međusobno vole i žive jedne za druge. U ozračju doma pojedinci rastu duhom onako kako sv. Luka u svom evanđelju dva puta naglašava da se zbilo i s Isusom. Najprije tvrdi: „A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila s njime“ (Lk 2,40). Potom malo dalje evanđelist kaže: „A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2, 52). To što kuću čini domom vrijedi i za zemlju ili državu u kojoj prebivamo a koju nazivamo domovinom te joj u Himni pjevamo „lijepa naša domovino“. Apostol nas pak uvjerava da nam je Bog u Isusu Kristu dodijelio „domovinu na nebesima“ (usp. Fil 3,20), koja se ostvaruje tako što ćemo „uvijek biti s Gospodinom” (1 Sol 4, 17), gdje će biti „sve i u svima – Krist“ (Kol 3,11). S nemalim iznenađenjem utvrdio sam minulih dana kako većina naših suvremenih šansonjera ima na svom repertoaru i pjesmu „dome moj“, a ne kućo moja, što svjedoči da čovjek u dnu svoga bića nosi čežnju za domom, za koji je stvoren.
Postavljanjem spomen-ploče Tomislavu Ivančiću na njegovu rodnu kuću zacijelo je zajednica Molitva i Riječ željela podsjetiti da je ona njegov dom u navedenom smislu. Kuća u kojoj je prebivao bila je dom jer su njezini stanovnici utemeljili svoje međusobne odnose na vjeri u Boga, očitovali to u obiteljskoj svakodnevici uzajamnog poštovanja i ljubavi te usred skromnih materijalnih mogućnosti živjeli duhovno bogatstvo, radost i mir. Potvrđivali su to svojim sudjelovanjem u različitim aktivnostima župne zajednice. Djed Nikola Ivančić bio je sakristan i zvonar u župnoj crkvi a pomagala mu je kćerka Ljubica prije svoje udaje u obitelj Škvorčević. Otac Đuro vodio je crkveni zbor i svirao orgulje, sestra Smiljka bila je pjevačica u župnom zboru a potom i članica zajednice djevojaka koje su se zvale „Marte“ i vodile brigu za održavanje i opremanje župne crkve, dječak Tomislav bio je ministrant a brat Dragutin našao je svoje mjesto u župi kao katolički mladić. Svojim je molitvama i postovima, požrtvovnošću i vjernošću majka Marija bila temelj obiteljskog zajedništva, kojem je svakodnevna misa bila izvor i snaga. Ona je to na osobit način očitovala kad je ostala sama s djecom jer je suprug Đuro, načelnik općine Davor u vrijeme II. svjetskog rata nosio teret progona, među ostalim i zbog toga što nije dopustio rušenje pravoslavne crkve u svom mjestu, i kad je nakon II. svjetskog rata završio u komunističkom zatvoru.
U navedenoj obitelji i domu dječak Tomislav rastao je duhom, izgrađivao se u evanđeoskim vrijednostima, sazrijevao u opredjeljenju za svećeničko zvanje. Razumljivo je stoga što je otišavši u svijet rado i često svraćao u svoj dom i župu kao u svoje duhovno ishodište. Pronalazio je ovdje snagu i u vrijeme kad je proživljavao zdravstvene tegobe, i kad su ga morile određene sumnje, pratile poteškoće i nerazumijevanja. U obiteljskom domu potvrđivale su se u svoj uvjerljivosti životnog iskustva Psalmistine riječi koje je Tomislav izabrao za svoje mladomisničko geslo: „Išli su plačući noseći sjeme sjetveno: vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje“ (Ps 126,6). Posebno pamtim kako je Tomislav zadnjih godina majčina života svakog mjeseca nakon održanog programa trajne formacije mladih svećenika u Požegi s velikom radošću odlazio u Davor posjetiti majku i njezin dom, gdje je susretao sebe u izvornim duhovnim sastavnicama.
Draga braćo i sestre! Dopustite mi da u ovoj prigodi budem ponešto i osoban. Snaga i primjer Tomislavova opredjeljenja hrabrili su i mene da krenem putem svećeništva. Zajedništvo obitelji Škvorčević i Ivančić imalo je, naime, jaku poveznicu u činjenici da je moja majka Ljubica bila sestra Tomislavovoj majci po njihovoj zajedničkoj majci Ani dva puta udatoj a ocu Đuri bila je sestra po ocu Nikoli koji se dva puta ženio, te smo se na svoj način osjećali jednom obitelji. Činjenica da smo dvostruki bratići utvrđivala je mene i Tomislava u međusobnoj duhovnoj blizini, napose nakon svećeničkog ređenja. Njega smo zvali “Baja“ a ja sam bio oslovljavan s „Bajica“, što su preuzeli mnogi Davorčani te me i danas tako zovu. Kad su moji roditelji odselili iz Davora u Slav. Brod teritorijalno sam pripadao Đakovačkoj ili bosanskoj i srijemskoj biskupiji. Ali slijedeći „Baju“ Tomislava odlučio sam biti sjemeništarac i bogoslov Zagrebačke nadbiskupije te sam postao njezin svećenik i kao takav zaređen za prvog požeškog biskupa upravo na današnji dan prije 28 godina kada je uspostavljena Požeške biskupija.
Tijekom naših ljetnih boravaka u Davoru mogao sam se uvjeriti kako je ono što „Baja“ Tomislav nije uspijevao razriješiti znanjem, teološkom učenošću i načitanošću dobivalo konkretne životne odgovore u obiteljskom domu. Prvenstveno majčinom zaslugom Tomislav nije u obitelji tek nešto naučio o Bogu, nego ga je susretao u svakodnevici življenoj iz vjere. Usuđujem se reći da je obitelj temelj Tomislavova iskustva „Susreta sa živim Bogom“, kako je naslovio jedno svoje važno pisano djelo. Tu je sazrelo njegovo opredjeljenje pomagati i drugima da dođu do istog iskustva, pokrenuvši ga da organizira molitvene zajednice i evangelizacijske seminare. I zacijelo nije slučajno da je upravo ovdje u Davoru, u povezanosti s Tomislavovim obiteljskim domom prije pedeset godina započela i Zajednica Molitva i Riječ, te je on na svoj način i dom navedene Zajednice. Stoga mi je posebna čast i radost upravo na ovom mjestu od srca čestitati vodstvu i članovima Zajednice pedesetu obljetnicu njihova postojanja.
(Otkriva se spomen-ploča a za to vrijeme se govori): Postavljamo na zidove ove kuće spomen-ploču kako bi nas podsjećala da je duhovno korijenje Tomislava Ivančića, utemeljitelja Zajednice Molitva i Riječ u njegovu obiteljskom domu, sa željom da nas njegova molitva iz vječnosti učvršćuje na putu evanđeoskog obraćenja i svjedočenja radosne vijesti.
Hvaljen i slavljen Gospodin, koji je pozvao Tomislava i obdario ga snagom svoga Duha da mu cijelog zemaljskog života služi svim srcem! Bio njegov i za svu vječnost!
(Škropi se ploča i sudionici slavlja blagoslovljenom vodom a za to vrijeme govori): Blagoslovljen onaj kojem s dubokim poštovanjem i velikom zahvalnošću postavljamo ovaj spomen! Amen!”
