Prigodom 34. obljetnice osnutka 123. požeške brigade Hrvatske vojske, euharistijsko slavlje za poginule, nestale i preminule branitelje u crkvi sv. Lovre u Požegi predvodio je kanonik požeškog Stolnog kaptola Jozo Jurić. Na početku euharistijskog slavlja kanonik Jurić je u ime požeškog biskupa Ive Martinovića uputio riječ pozdrava okupljenima osobito javnim dužnosnicima grada Požege i Požeško-slavonske županije, pripadnicima Hrvatske vojske, braniteljima te obiteljima poginulih, nestalih i preminulih hrvatskih branitelja.
U homiliji, osvrćući se na naviještenu Božju riječ, kanonik Jurić je istaknuo kako su po Božjoj providnosti današnja liturgijska čitanja duboko povezana s duhovnim značenjem obljetnice koje se spominju, iako nisu izabrana posebno za ovu prigodu. Podsjetio je na Isusove riječi o pobunjenim Galilejcima protiv Pilata i o osamnaestorici na koje se srušila kula u Siloamu, postavivši pitanje: „Jesu li oni bili predodređeni za propast?“ Na to je nadovezao misao o Domovinskom ratu, upitavši: „Jesu li Vukovarci bili grešniji od Zagrepčana, Gospićani od Varaždinaca, Dubrovčani od Čakovčana?“ Naglasio je da je svaki ljudski život jednako vrijedan te da onaj koji zna da mu je život darovan ne živi u strahu za njega – što su najbolje posvjedočili hrvatski branitelji. Govoreći o dojmu koji su na njega ostavili mladi vojnici na ulazu u crkvu, kanonik 
Jurić je podsjetio na nedavni vojni mimohod u Zagrebu i trenutak predaje hrvatske zastave kadetima, koji budi duboke emocije, ponos i domoljublje. „Hrvatski branitelji nisu branili samo zastavu i granice Republike Hrvatske nego i sam identitet hrvatskog čovjeka“, istaknuo je. U nastavku homilije naglasio je kako je „identitet hrvatskog čovjeka kroz cijelu povijest ostao vezan uz Crkvu“ te da se narod upravo u vremenima stradanja, osobito tijekom Domovinskog rata, još snažnije povezao s vjerom i obnovio svoj odnos s Bogom. U tom je kontekstu podsjetio na krunice koje su hrvatski branitelji nosili, upitavši gdje su one danas i znamo li kako je ta molitva nastala. Krunicu je nazvao duhovnim oružjem koje vjernik nikada ne smije ispustiti iz ruke, poput viteza iz 
prošlih vremena ili redovnika koji je nosi kao znak predanja i molitve. Tumačeći dalje simboliku krunice, kanonik Jurić je pojasnio da se ona moli u otajstvima Isusova života u zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom, od Utjelovljenja do Duhova. „Krunica je molitva za svakoga, bez obzira na stalež, dob ili spol. Onaj koji iščitava evanđelje pomoću otajstava krunice, ne može se izgubiti“, poručio je. Osvrćući se na Isusove riječi: „Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti“, propovjednik je upozorio kako se i hrvatski narod nalazi između dviju suprotnosti – dobra i zla, autentičnih i nametnutih vrijednosti. Pozvao je javne dužnosnike, vojnike i kadete da budu čuvari istinskih vrednota, svjedoci istine i ljudi vjere. Zaključujući homiliju kanonik Jurić je potaknuo okupljene da ostanu postojani u vjeri i molitvi: „Nećemo se izgubiti dok god znamo sklopiti ruke i moliti, jer znamo u koga vjerujemo i kome svakoga dana darujemo svoje povjerenje.“
