Na blagdan sv. Nikole Tavelića 14. studenog požeški biskup Ivo Martinović pohodio je Župu Duha Svetoga u Đulovcu i ondje predvodio euharistijsko slavlje za hrvatske branitelje i žrtve Domovinskog rata povodom 34. obljetnice rušenja župne crkve u Đulovcu.
Biskup je na početku svete mise pozdravio domaći župnik Žarko Turuk uputivši mu srdačnu riječ dobrodošlice. Podsjetio je ukratko na tužni spomen razaranja župne crkve 14. studenoga 1991. godine istaknuvši kako se tom prigodom spominju svih žrtava s područja Župe Đulovac te žele zahvaliti Bogu za obnovljenu crkvu u kojoj se okupljaju kao zajednica vjernika.
Zahvaljujući župniku Turuku na srdačnoj dobrodošlici biskup Ivo je pozdravio okupljene svećenike, vjernike i mlade. Podsjetio je da danas slavimo i blagdan sv. Nikole Tavelića, koji je na današnji dan prije 634 godine bio ubijen zajedno s trojicom subraće u Jeruzalemu. Istaknuo je da se u ovom slavlju spominje mučenika sv. Nikole, kao i svih drugih naših mučenika i stradalih kroz našu povijest, a posebno poginulih branitelja i žrtva Domovinskog rata iz župe Đulovca te drugih krajeva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naglasio je kako nas sve Kristova žrtva na križu i vjera povezuje se njima. Istaknuvši važnost molitve za njih okupljene vjernike je pozvao na obnovu vjere i ustrajnost u nasljedovanju Krista i svjedočanstva onih koji su radi vjere u Boga i ljubavi prema njemu i ljudima položili svoj život.
U prigodnoj homiliji biskup je pozvao vjernike da u biblijskim čitanjima, a nadasve u Isusovu pozivu prepoznaju i obnovе temelj svoje vjere, a to je nasljedovanje Isusa Krista. U kontekstu povijesnih stradanja ovoga kraja, rušenja i obnove crkve te mučeničkih svjedočanstava hrvatskog naroda, biskup je istaknuo kako se kršćanin ne određuje formalnom pripadnošću, nego autentičnim životom u vjeri.
„Bitan je Isus Krist, ali ne samo kao formalno opredjeljenje za njega, nego kao njegov poziv i put koji treba slijediti. ‘Hoće li itko za mnom? Neka se odriče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.’“ Biskup je naglasio da je upravo ovaj Kristov poziv temelj kršćanskog identiteta i polazište za sve odnose: prema Bogu, Crkvi, obitelji i bližnjima. „Nasljedovati Isusa znači stalno biti zagledan u Njega, u njegovu muku i ljubav, jer iz toga raste naše ispravno kršćansko ponašanje i vjera.“
Zagledanost u Krista i njegov križ nam pomaže da imamo jasnoću i sigurnost na životnom putu prema vječnosti, da se u duhu čitanja iz Knjige mudrosti razlikujemo od bezbožnika. Osvrćući se na naviješteno čitanje, biskup je pokazao suprotnost između vjernika i bezbožnika te objasnio da bezboštvo nije samo nevjera, nego način života koji razara ljude i zajednice. Ono može zahvatiti i vjernike, ako iz svoga života izbace Boga. „Bezbožnik može činiti dobro, ali može činiti i zlo ako mu je razum pomračen. Može ponižavati, iskorištavati, ubijati, rušiti crkve… ali ne može uništiti ljubav prema Bogu onoga tko doista vjeruje.“
Dodao je da se oblici bezbožnog ponašanja danas pojavljuju i u našim obiteljima i u društvu, nerijetko prikriveni i perfidni, pa je potrebno stalno se vraćati Kristu kako bismo se znali oduprijeti i imali sigurnost u Bogu. „Koliko je danas u našim vjerničkim stvarnostima bezbožnog ponašanja, trpljenja, prezira, križeva… Pitanje je: činimo li to kao vjernici ili kao bezbožnici?“ Posebno je istaknuo da Crkvu kao građevinu bezbožnik može razoriti, ali je nemoguće uništiti živu Crkvu, zajednicu vjernika koji svoj život temelje na Kristu.
Prisjećajući se mučeništva sv. Nikole Tavelića i njegove subraće, ali i bezbrojnih žrtava kroz hrvatsku povijest, biskup je poručio da je njihovo svjedočanstvo trajni poziv na hrabrost svjedočenja vjere. „Svoju vjeru ne svjedočimo zbog župnika, biskupa ili bilo kojeg svećenika, nego zato što ljubimo svoga Boga i želimo baštiniti vječni život.“
Pozvao je potom vjernike na trajnu molitvu Duhu Svetom koji nam pomaže pobijediti svaki strah, jača ljubav i daje snagu da se živi drugačije od bezbožnog svijeta koji ne mari za Boga. „Ako se u ničemu ne razlikujemo od bezbožnika, onda smo gori od njih. Naša vjera mora biti trajno obnavljana, zapaljena žarom Duha Svetoga koji su imali sveti Nikola i bezbrojni mučenici kroz povijest Crkve i našega naroda pa sve do žrtva Domovinskog rata iz ove župe i poginulih branitelja.“
Naglasio je da je snaga vjere potrebna ne samo u trenucima velikih povijesnih stradanja ili rata, nego i u svakodnevnom životu, u ljubavi, opraštanju, suosjećanju i ustrajnosti u dobru.
Potom se osvrnuo i na duhovne borbe koje zahvaćaju obitelji i pojedince, podsjetivši da nitko nije imun na napasti. „Kad nam netko prezire vjeru, kad se ruga našoj molitvi i ljubavi prema Bogu, ne smijemo zaboraviti Isusov poziv koji smo maločas čuli iz Ivanovog evanđelja. Ovaj njegov poziv je odjekivao kroz svu povijest do naših, tako će biti i ostati do kraja povijesti spasenja.“
U završnom dijelu naglasio je važnost pamćenja, sijećanja i zahvalnosti prema svim žrtvama koje su svoj život položile u Đulovcu, ali i diljem naše domovine, jer: „U našu povijest, kulturu i baštinu utkana je krv i mučeništvo naše braće i sestara. Ako to zaboravimo, zaboravit ćemo ono na što nas Krist poziva, a to je da ga nasljedujemo u nesebičnoj ljubavi uzimanja križa.“
Homiliju je zaključio pozvavši vjernike da se uvijek iznova usmjeruju na Kristov križ, koji je izvor uskrsne nade. „Neka nas Gospodin ojača da više gledamo u njegov križ, u njegovu muku i njegovu patnju iz koje se rađa slava uskrsnuća i vječnosti, a manje u bezbožni svijet i stil života koji nas razara i guši našu vjeru. Neka nam u tome pomogne zagovor sv. Nikole i Majke Marije, koja je pod Isusovim križem ostala vjerna Bogu i tako nam ostaje uzor i zagovornica da i mi budemo ustrajni i hrabri u vjeri do smrti.“
Na kraju misnog slavlja vjernici su se predvođeni biskupom Ivom uputili do Hrvatskog doma gdje su zajedno uputili bogu molitve za hrvatske branitelje u civile poginule u Domovisnkom ratu.
