LECTIO
Prvo čitanje: Sir 3, 2-6.12-14
Gospodin slavi oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišen u dan molitve svoje. Tko časti oca svojega, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina. Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.
Riječ Gospodnja
Zapovijedi Božje dokument su saveza. Bog koji je svoj narod izveo iz Egipta sklopio je s njime Savez i odredio pravila življenja u organiziranoj ljudskoj i vjerničkoj zajednici. Sve se zapovijedi ponajprije odnose na odrasle u Izraelu. Tako i četvrta. “Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude u zemlji koju ti daje Jahve Bog tvoj” (Pnz 5, 16) – izvorno je upućeno odrasloj djeci roditelja koji više ne mogu priskrbljivati vlastitim radom ono što im je potrebno za život. “Poštuj” znači: “Hrani, odijevaj, časti brinući se za njih!”
To govori i današnje prvo čitanje, uzeto iz Knjige Sirahove, koja spada među mudrosne spise SZ. Bog slavi roditelje u njihovoj djeci, jer su ih iz ljubavi rodili, odgojili, prenijeli na njih svoj vjernički nazor na svijet, pomogli im da postanu ono što jesu kao pojedinačne osobe i članovi države.
Sveti mudrac vidio je mnoge senilne očeve i majke koji su mladima bili prilika za ruganje. Zato opominje: “Ako mu i razum klone, ne grdi ga ti koji si u punoj snazi” (r. 13). Tko pomaganjem i služenjem poštuje nemoćne roditelje, “bit će uslišan u dan molitve” (r. 5). To znači da samo sudjelovanje u bogoslužju i izvanjsko obavljanje vjerskih dužnosti nema pred Bogom veliku vrijednost ako vjernička briga za nemoćne ljude – pogotovu vlastite roditelje -nije sastavni dio ili produžetak naših molitava. Kao što djeca nisu mogla izrasti u zrele i odgovorne osobe bez požrtvovne ljubavi roditelja, tako nemoćni roditelji ne mogu dostojanstveno proživjeti svoju starost bez pomoći svoje odrasle djece i drugih osoba.
Svi to priznajemo, ali smo žrtve vremena kad se stanovi ne prave za tri generacije jedne obitelji, nego samo za aktivne roditelje i djecu koja stasaju. Dio smo vremena koje za “neproduktivne građane” otvara staračke domove i plaća one koji služe stare. To po sebi ne mora biti sasvim zlo ako i u takvim prilikama ostavimo dovoljno prostora za osobnu pažnju prema starijima, posebno vlastitim roditeljima. Imamo li za njih vremena i živaca? Posjećujemo li ih? Nazivamo li ih telefonom i onda kad je s njima i s nama sve u redu?
Psalam 128, iz kojeg imamo danas pripjevni psalam nakon prvog čitanja, mudrosna je pjesma koja zaziva Božji blagoslov na sve što se “boje Gospodina” u biblijskom smislu riječi i hodaju njegovim stazama. “Bojati se Boga” znači biti egzistencijalno pobožan, prihvaćati u svagdanjoj praksi odanost Bogu i ovisnost o njemu, služiti mu. Takvom čovjeku, prema uvjerenju biblijskog mudraca, uspijevaju njegovi pothvati: “Plod ruku svojih ti ćeš uživati.” Žena mu je kao plodna loza a djeca kao mladice masline. U starozavjetno doba najveća je odlika žena rađanje i odgajanje djece, a brojna djeca znače veći broj baštinika obiteljske i nacionalne tradicije, više radnika u obiteljskom posjedu, više branitelja u slučaju nasilja od strane susjeda ili okupatorske vojske. Današnje žene nisu važne samo po tome što rađaju i odgajaju djecu niti su djeca ponajprije pomoćnici u obiteljskom poslovanju. Ipak, ova mudračeva molitva ostaje izvor vjere da Bog traži međusobno pomaganje svih u jednoj obitelji te jednih obitelji drugima.
Drugo čitanje: Kol 3, 12-21
Braćo: Zaodjenite se – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu! Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene kao što dolikuje Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom.
Riječ Gospodnja
Ovaj odlomak dio je odsjeka o vjerničkom ponašanju muževa i žena, roditelja i djece te gospodara i robova. Prije toga sveti je pisac podsjetio naslovnike da su u krštenju svukli staroga čovjeka s njegovim djelima te obukli novoga, “koji se obnavlja za spoznaju po slici svoga Stvoritelja” (Kol 3, 9-10). Kod krštenih ne bi trebalo biti podjele na Židove i pogane, napredne Grke i zaostale barbare, robove i slobodne, “nego sve i u svima Krist” (r. 11).
Prije nego prijeđe na odnose u obitelji, sveti pisac iznosi opće načelo: “Zaodjenite se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu” (r. 12). Pet vrlina potrebnih za plodnu suradnju i zajednički život bilo koje ljudske grupe, pogotovu članova jedne obitelji: milosrđe, dobrostivost, poniznost, blagost, opraštanje! To je bio građanski bonton onog vremena, a Apostol ga iskreno prihvaća i preporučuje vjernicima. Iz istoga građanskog kodeksa o lijepom ponašanju on izvlači i nauk da je muž gospodar u obitelji te da su mu žena i djeca podložni. On ipak upozorava da su muževi podložni Bogu, pa zato njihova vlast nije apsolutna ni tiranska: “… ne budite osorni prema njima!… Očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne klonu duhom” (r. 20-21). Novo je u odnosu na bonton i filozofe onog vremena međusobna ljubav i opraštanje radi Gospodina Isusa: “Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav!” (r. 13). U kršćansku zajednicu mogu stupiti ljudi svih naroda i kultura, ali je potrebno da u svojim obiteljima žive od oproštenja koje im Gospodin neprestano dariva i od ljubavi kojom ih ljubi. Tko priznaje da treba Božje oproštenje i Božju ljubav, mora opraštati svojoj ljudskoj braći i sestrama, pogotovu svojim ukućanima. Pavao nije mogao više isticati prava žena i djece protiv intelektualne i društvene mode onog vremena, ali je hrabro
naglasio da vlast muževa i očeva nije neograničena. Osornost prema ukućanima nije ni ljudska ni vjernička vrlina, pa je trebaju izbjegavati kršćanski očevi i muževi.
Evanđelje: Mt 2,13-15.19-23
Kad mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.« On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin.
Riječ Gospodnja
Podsjetimo se da Matej u događajima Isusova djetinjstva donosi zgode u kojima se očituje Josipova uloga:
– rodoslovlje Josipa, Sina Davidova, po kojem će Isus biti potomak Davidov (1, 1-17);
– navještenje Josipu o njegovoj ulozi u vezi s Marijinim sinom (1, 18-25);
– Marijin sin objavljen mudracima s Istoka (2, 1-12);
– bijeg sv. Obitelji u Egipat (2, 13-15);
– pokolj betlehemskih dječaka (2, 16-18);
– povratak sv. Obitelji iz Egipta i nastanjenje u Nazaretu (2, 19 23).
U svim ovim događajima Mateju je važna uloga Josipa kao Sina Davidova, jer je za njegove povijesne čitatelje listom obraćene Židove – bilo važno pokazati da je Isus Mesija zato što se na njemu ispunjavaju starozavjetna obećanja o Davidovu potomku. U dva kratka događaja što ih imamo za današnje evanđelje spominje se ispunjenje Pisma (r. 15 i 23).
Bijeg zbog opasnosti po život pojedinca ili cijele obitelji bio je u ono doba česta pojava. Nasilni Herod bio je pod kraj svoga života sve sumnjičaviji prema židovskom vjerovanju o Mesiji. Čim se počelo šuškati da bi netko mogao biti Mesija, Herod je naređivao da bude skraćen za glavu, i to je bogato nagrađivao. Zato Josip dobiva u snu poruku da s dječakom i njegovom majkom bježi u Egipat, najbližu susjednu zemlju koja je primala došljake. Put je trajao preko Sinajske pustinje S ili 6 dana, a redovito se putovalo u većim grupama zbog opasnosti od razbojnika. Ovim boravkom u Egiptu Isus je proživio iskustvo svih izbjeglica, a pogotovu svog naroda. Time je postao i Novi Mojsije koji iz Egipta izvodi svoj narod. “Iz Egipta dozvah sina svoga” jest citat iz Hoš 11,1 koji se odnosi na cijeli izraelski narod koji prorok oko 730. pr. Kr. podsjeća na izlazak iz Egipta i boravak u pustinji kao razdoblje najčišće religioznosti. Ovim Matej pokazuje da Isus sa svojom obitelji jest ono što bi Izrael morao biti: potpuno ovisan o Bogu i poslušan Bogu.
Boravak u Egiptu morao je trajati pet-šest godina, jer je trebalo zaraditi za uzdržavanje obitelji te nešto uštedjeti za povratak i prve tjedne življenja u novom boravištu.
U izrazu ” zvat će se Nazarećanin” stručnjaci nisu našli nijedan konkretan citat iz SZ, pa se misli na hebrejski izraz nazir – zavjetovani, posvećeni Bogu. Tako bi Isus po mjestu u kojem raste bio Bogu posvećen. “Nazarećanin” znači stanovnik konkretnog mjesta i član konkretne obitelji. Bez rada u tom mjestu i pomoći te obitelji Isus ne može dorasti za mesijansku zadaću. U bijegu u Egipat, življenju u tuđini, povratku u Svetu zemlju, nastanjenju u Nazaretu Josip ima prvorazrednu ulogu. On se, međutim, osjećao sretnim što smije služiti Isusu i Mariji. Svoju muškost dokazivao je radom i brigom za obitelj. Takvi bi trebali biti današnji očevi. Ali, kao što su Marija i Isus suradnjom i ljubavlju olakšavali Josipu njegovu zadaću, trebali bi tako i današnji članovi vjerničkih i svih obitelji.
MEDITACIJA
Ovaj tekst otkriva jednu od temeljnih istina o obitelji: ona je povjerena Bogu i od Njega vođena.
Isus, Marija i Josip prolaze put nesigurnosti, straha i izbjeglištva. Ipak, upravo u tim okolnostima očituje se zaštita Božja.
Anđeo govori Josipu, a Josip sluša bez rasprave: ustaje, uzima, ide. Njegova vjera je djelatna, konkretna.
Marija čuva tajne Božje, a Isus raste u skrovitosti. Bog se ne boji sakriti – On strpljivo priprema svoje djelo kroz obitelj, svakodnevicu, poslušnost.
I naša obitelj često prolazi trenutke nesigurnosti. Možda ne razumijemo putove kojima nas Bog vodi, ali On je prisutan u svakom koraku.
Nazaret je mjesto tišine. Tu Isus raste – u običnom životu. Svetost nije odvojena od svakodnevnog, nego se u njoj rađa.
Pitanja za razmatranje:
- Kakvu ulogu ima Božja riječ u životu moje obitelji?
- Jesam li spreman poput Josipa povjerovati i poslušati čak i kada ne razumijem sve?
- Kako se Bog skriva u tišini mojega doma, u jednostavnim zadacima, u susretima?
MOLITVA
Gospodine,
daj da poput Josipa budem otvoren tvojim poticajima,
spreman ustati i krenuti na put koji mi pokazuješ.
Daj da moj dom bude poput Nazareta, mjesto tvoga mira,
gdje se čuva riječ, gdje se živi tišina,
gdje se u jednostavnosti rađa svetost.
Čuvaj sve obitelji koje prolaze kroz nesigurnosti,
koje traže dom, sigurnost, mir.
Neka njihovo pouzdanje u tebe bude njihova snaga.
Amen.
KONTEMPLACIJA
Zadržavam se u šutnji.
Promatram Svetu Obitelj u noćnom putovanju, u tišini Nazareta.
Isus je s nama u svakom koraku – On dijeli ranjivost ljudskog života.
U srcu ostaje mir: Bog sve vodi.
AKCIJA
Danas zastani u svom domu i moli s obitelji – makar kratko. Pokušaj u tišini prepoznati gdje te Bog poziva da poslušaš. Učini konkretnu gestu ljubavi prema članu svoje obitelji.
DUHOVNO ČITANJE
Ovaj odlomak iz Luke je jedini u cijelom evanđelju u kojem smo vidjeli sva tri člana Svete obitelji kako djeluju kao svjesne i slobodne osobe. U poglavljima koja prethode, Isus je dijete koje još nema nikakvu autonomiju; u onim poglavljima koja slijede, Josip je u sjeni – vjerojatno sjena smrti – i više se ne pamti. Dakle, u ovom ulomku sva tri lika se pojavljuju kao “tragači Boga”. Marija i Josip su strastveni i bez predaha traže Boga. Mislili su da traže izgubljenog dječaka, a umjesto toga pronašli su onoga u čijem tijelu počiva punina božanstva, kao što kaže sveti Pavao (usp. Kol 2,9), onoga koji je od vječnosti Riječ, koja od početka bijaše kod Boga i bijaše Bog (Iv 1,1), onoga koji je Gospodar neba i zemlje (Mt 28,18). I Isus je istraživač Oca dok se fasciniran hramom ne može od njega odvojiti: zaustavlja se čak tri dana, ispitujući i slušajući nezasitno što rabini govore o Bogu Izraelovu. Ljudima je teško razumjeti, ali pravi smisao i dubina njihovih domova je da budu mjesta spokoja i prije svega traženja Boga. Onoga Boga.
