Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Sv. Ivan Maria Vianney, prezbiter
Spomendan
Čitanja: J r 30, 1-2, 12-15. 18-22; Ps 101, 16-18. 19-21. 29 i 22-23; Mt 15, 1-2. 10-14.
Evanđelje dana (Mt 15, 1-2. 10-14)
“Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se.”
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Pristupe Isusu farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema govoreći: »Zašto tvoji učenici prestupaju predaju starih? Ne umivaju ruku prije jela!«
Tada Isus dozove mnoštvo i reče: »Slušajte i razumijte! Ne onečišćuje čovjeka što ulazi na usta, nego što iz usta izlazi — to čovjeka onečišćuje.«
Tada pristupe k njemu učenici i kažu mu: »Znaš li da su se farizeji sablaznili kad su čuli tu riječ?« On im odgovori: »Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijeni! će se. Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.«
Razmišljanje
U današnjem evanđelju farizeji dolaze Isusu s naizgled važnim pitanjem: zašto njegovi učenici ne peru ruke prije jela prema predaji starih? Njihova briga nije bila prvenstveno čistoća srca, nego izvanjsko vršenje običaja. Isus zato preusmjerava pogled s onoga što je izvanjsko na ono što je u čovjekovoj nutrini.
Koliko smo i sami skloni procjenjivati vjeru po izvanjskim znakovima? Ponekad mislimo da je dovoljno biti prisutan na misi, izmoliti molitvu ili držati se određenih običaja. Sve je to vrijedno i potrebno, ali ako u srcu ostanu zavist, ogorčenost, oholost, osuđivanje ili nedostatak ljubavi, tada smo promašili bit.
Isus jasno kaže da čovjeka ne onečišćuje ono što ulazi u njegova usta, nego ono što iz njih izlazi. Naše riječi otkrivaju kakvo je naše srce. Jedna riječ može ohrabriti, izliječiti i vratiti nadu, ali isto tako može poniziti, raniti i ostaviti duboke ožiljke. Zato je svaki kršćanin pozvan čuvati svoje srce, jer iz njega proizlaze i naše riječi i naši postupci.
Isus upozorava i na opasnost slijepih vođa. Onaj tko je izgubio pogled usmjeren prema Bogu ne može druge voditi putem života. To upozorenje ne odnosi se samo na one koji imaju službu u Crkvi, nego na svakoga od nas. Svatko je nekome primjer – roditelj djetetu, vjeroučitelj učeniku, svećenik vjernicima, prijatelj prijatelju. Naše riječi i djela mogu druge približiti Kristu, ali ih mogu i udaljiti od njega.
Ovaj nas evanđeoski odlomak poziva na ispit savjesti. Više od pitanja jesam li ispunio sve izvanjske obveze, važno je pitati se: kakvo je moje srce? Iz njega izlaze moje riječi, moji pogledi, moji odnosi i moje odluke. Bog ne traži savršenstvo izvanjskih običaja, nego iskreno i obraćeno srce koje ga ljubi i koje tu ljubav pokazuje prema bližnjima.
