Homiliju zagrebačkog pomoćnog biskupa Marka Kovača, koju je uputio u ponedjeljak 10. kolovoza 2026. godine u Požegi prigodom proslave svetkovine sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije i njezina Caritasa, donosimo u cijelosti:
Godina je 258. Rim. Carstvo koje je osvojilo gotovo cijeli poznati svijet počinje osjećati da mu tlo izmiče pod nogama. Na granicama naviru neprijatelji, iznutra ga razaraju krize, bolesti i strah.
Tada car Valerijan donosi odluku koja bi trebala zauvijek promijeniti tijek povijesti. Piše nekoliko redaka, utiskuje carski pečat i šalje ih na sve strane Carstva. Edikt je kratak, hladan i neumoljiv: svi biskupi, prezbiteri i đakoni moraju biti pogubljeni, dok se uglednim kršćanima među senatorima i vitezovima oduzimaju časti i imovina, a mnogi od njih imaju biti suočeni i sa smrću. Crkva ulazi u novo razdoblje kušnje – razdoblje u kojem vjera postaje razlogom za gubitak svega, pa čak i vlastitog života.
Zamislimo trenutak kada carski glasnik ulazi u grad.
Razmotava svitak. Narod se okuplja. Nastaje muk. Kršćani se pogledavaju. Pastiri znaju da su upravo čuli vlastitu smrtnu presudu. Od toga časa svaki korak, svako slavlje euharistije, svaki navještaj Evanđelja mogao je biti njihov posljednji.
Car je bio uvjeren da je pronašao konačno rješenje. Ako odsiječeš glavu, tijelo će umrijeti. Ako ubiješ biskupe, prezbitere i đakone, Crkva će ostati bez daha. U nekoliko mjeseci nestat će ono što nije uspjelo nestati u gotovo tri stoljeća progona.
Ali upravo se tu dogodila najveća pogreška jednoga moćnika. Valerijan je poznavao vojsku. Poznavao je politiku. Poznavao je silu. Ali nije poznavao Krista.
Jer Crkva ne živi od careve milosti, nego od uskrsloga Gospodina. Zato se dogodilo ono što nijedan car nije mogao predvidjeti: mač je mogao prekinuti ljudski život, ali nije mogao zaustaviti Evanđelje. Svaka prolivena kap krvi postajala je novo sjeme vjere. Svaki pogubljeni pastir rađao je nove svjedoke. Ono što je trebalo biti kraj, postalo je novi početak.
I zato danas ne pamtimo slavu Valerijanova edikta. Pamtimo hrabrost onih koji su radije položili život nego izdali Krista.
Ali drama još nije završila.
Nekoliko dana nakon objave Valerijanova edikta, rimski vojnici silaze u Kalistove katakombe. Ondje zatiču papu Siksta II. okupljena sa zajednicom.
Biskup Rima nije pobjegao. Ostao je ondje gdje je pastir i trebao biti, sa svojim stadom.
Dana 6. kolovoza 258. godine papa Siksto II. biva pogubljen zajedno s četvoricom svojih đakona.
Edikt se počeo provoditi. Ono što je bilo napisano na pergameni sada je bilo ispisano krvlju.
U tome trenutku stara crkvena predaja, koju nam prenosi sveti Ambrozije, donosi dirljiv prizor. Lovro prilazi svome biskupu i, ne mogavši podnijeti pomisao da ostaje bez njega, govori: „Oče, kamo ideš bez svoga đakona?“ A Siksto mu odgovara riječima koje zvuče poput proroštva: „Ne ostavljam te, sine. Za tri dana poći ćeš za mnom.“
Povijest ne može potvrditi svaku riječ toga susreta, ali Crkva je stoljećima čuvala tu predaju jer u njoj prepoznaje istinu o odnosu pastira i njegova đakona te o spremnosti da zajedno polože život za Krista.
I doista, Lovri je ostalo još samo nekoliko dana.
No događa se nešto naizgled neočekivano. Za razliku od Siksta, Lovro nije odmah pogubljen. Rimske vlasti odgađaju izvršenje presude. Ne iz samilosti, nego iz računice.
Kao prvi među rimskim đakonima, Lovro je bio zadužen za crkvenu riznicu i za brigu o siromasima. Rimski prefekt bio je uvjeren da Crkva skriva golemo bogatstvo: zlato, srebro i dragocjenosti prikupljene tijekom godina. Zato od Lovre zahtijeva da preda blago Crkve.
Koliko je samo različit bio pogled dvojice ljudi koji su izgovarali istu riječ!
I možda upravo ovdje možemo napraviti još jedan korak bliže nama. Nalazimo se u kraju koji se naziva Vallis aurea – Zlatna dolina. Požega nosi ime doline zlata. Ali današnje Evanđelje i sveti Lovro postavljaju nam pitanje: Što je zapravo zlato? Što je pravo blago?
Za rimskog je prefekta blago bilo ono što se može izvagati, prebrojiti i zaključati. Za Lovru je blago imalo lice.
I možda je to pitanje važno i za našu Zlatnu dolinu. Što je čini doista zlatnom? Nisu to samo polja, vinogradi, kuće i ono što možemo steći. Dolina postaje zlatna u obiteljima, onda kada u njoj čovjek nije zaboravljen; kada ima mjesta za siromašnoga, bolesnoga, usamljenoga i odbačenoga; kada se u čovjekovu licu prepoznaje Kristovo lice.
Možda bismo zato mogli reći: pravo zlato Požeške doline nisu stvari koje posjedujemo, nego ljudi koje ljubimo. A pravo je blago Crkve uvijek čovjek kojega je Krist otkupio svojom krvlju.
Predaja pripovijeda da je zamolio nekoliko dana kako bi prikupio crkveno blago. Kada je određeni dan došao, nije otvorio riznice pune zlata. Pred rimskog je prefekta doveo udovice, siročad, siromahe, bolesnike i odbačene te mirno rekao: „Evo blaga Crkve.“
U tom je trenutku nastao sudar dvaju svjetova. Jedan je vjerovao da vrijednost čovjeka određuje ono što posjeduje. Drugi je znao da vrijednost blaga određuje Onaj koji je rekao: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“
Poganin je tražio zlato.
Lovro je pokazao čovjeka, pravo blago – ljude koje je Krist otkupio svojom krvlju.
Tu dolazimo do pitanja koje nadilazi treće stoljeće i tiče se Crkve svih vremena: Tko je zapravo bio Lovro?
Je li bio tek upravitelj crkvenih dobara? Čovjek koji je vodio računovodstvo prve rimske zajednice? Organizator karitativne djelatnosti?
Lovro je bio nešto mnogo više. Bio je đakon.
A upravo nam njegov život otkriva što Crkva od samih svojih početaka razumije pod đakonatom.
Riječ diakonos znači služitelj. Ali u kršćanstvu služenje nije tek obavljanje nekoga posla. Služenje je način na koji sam Krist dolazi među ljude. Nije li On sam rekao: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dadne kao otkupninu za mnoge.“ (Mk 10,45)
Zato đakon nije prije svega čovjek koji nešto radi. Đakon je sakramentalni znak Krista koji služi. To je razlog zbog kojega je sveti Ambrozije, promatrajući Lovrin život, u njemu vidio savršenu sliku đakona.
Pogledajmo samo tri njegove značajke.
Prvo, Lovro je čovjek potpunoga predanja Kristu. Njegovo služenje završava ondje gdje završava i Kristovo – na žrtveniku vlastitoga života. Njegova karitativna služba nije završila dijeljenjem kruha siromasima. Završila je darivanjem samoga sebe. Zato je mučeništvo vrhunac njegove dijakonije. Najveći čin ljubavi nije dati nešto svoje. Najveći čin ljubavi jest dati sebe.
Drugo, Lovro je čovjek dubokoga zajedništva sa svojim biskupom. Nije slučajno da ga boli više to što ostaje bez Siksta nego vlastita smrt. Njegovo služenje nije samostalni projekt. Ono izvire iz zajedništva s biskupom i iz Euharistije. Zato đakon nije „slobodni strijelac“ u Crkvi, nego čovjek zajedništva.
I naposljetku, Lovro je čovjek cjelovite ljubavi. Kada pred rimskog prefekta dovodi siromahe, on ne dijeli tek socijalnu pomoć. On naviješta Evanđelje. Pokazuje da Crkva ne voli siromaha zato što je siromašan, nego zato što u njemu prepoznaje lice Kristovo.
Zato bi bilo pogrešno đakona promatrati kao socijalnog radnika u liturgijskoj odjeći. On je služitelj oltara upravo zato da bi bio služitelj siromaha. A služitelj siromaha upravo zato da bi ih doveo Kristu.
Sve je povezano. Oltar i ulica. Euharistija i karitas. Bog i čovjek.
Možda je upravo zato đakonat tijekom dugih stoljeća na Zapadu gotovo izgubio svoje izvorno lice. Ostao je uglavnom tek prolazni korak prema svećeništvu. Tek je Drugi vatikanski koncil ponovno otkrio ono što je Crkva poznavala od apostolskih vremena: da đakonat nije „nedovršeno svećeništvo“, nego punina jednoga posebnog poziva – trajnoga sakramentalnog služenja Kristu Sluzi.
A ako želimo razumjeti taj poziv, ne trebaju nam najprije definicije. Dovoljan je jedan prizor. Jedan đakon stoji pred rimskim prefektom.
Pred njim nema zlata. Nema srebra. Nema dragulja. Samo siromasi. I miran glas koji odjekuje kroz stoljeća: „Evo blaga Crkve.“
Braćo i sestre, možda sada još dublje razumijemo zašto nam Crkva upravo danas stavlja pred oči riječi svetoga Pavla:
„Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti.“ (2 Kor 9,6)
Na prvi pogled moglo bi se učiniti da Pavao govori samo o milostinji, ali on govori o mnogo većoj stvarnosti. Govori o životu. Jer čovjek uvijek žanje ono što je tijekom života sijao. Valerijan je sijao nasilje. Sijao je smrt. Sijao je uvjerenje da se mačem može spasiti Carstvo.
Što je požnjeo? Njegovo se Carstvo raspalo. Njegov je edikt ostao tek fusnota u povijesnim knjigama. A čovjeka kojega je htio izbrisati iz povijesti danas časti cijela Crkva.
Lovro je sijao nešto sasvim drugo. Sijao je kruh među gladne. Nadu među obeshrabrene. Vjernost među progonjene. Na kraju je posijao i vlastiti život.
To je žetva. Ne ona koja se mjeri brojevima. Nego ona koja se mjeri vječnošću.
Sveti Ivan Zlatousti, tumačeći ovaj Pavlov odlomak, primjećuje nešto vrlo lijepo. Pavao ne zapovijeda Korinćanima da budu velikodušni. Ne prijeti im. Ne ucjenjuje ih. Ne kaže: „Morate dati.“ On čini nešto mnogo plemenitije. Podsjeća ih na dobro koje već živi u njima. Govori im: „Znam vašu spremnost. Ponosim se vama.“ Kao da kaže: Nemojte sada biti manji od onoga što već jeste. Nemojte iznevjeriti ljepotu koju je Bog u vama započeo. To je pedagogija Evanđelja.
Bog nas ne odgaja ponižavajući nas. On nas uzdiže pokazujući nam tko možemo postati. Nije li upravo tako postupio i s Lovrom?
Nitko ga nije prisilio da pred prefekta dovede siromahe. Nitko ga nije prisilio da prihvati mučeništvo.
Ljubav se ne može narediti. Ona se može samo probuditi.
Zato Pavao ne govori o količini dara.
Govori o širini srca.
Jer postoje ljudi koji daju mnogo, a ne daju sebe. I postoje ljudi koji, poput Lovre, na kraju više nemaju što dati osim vlastitoga života.
I zato nije čudno da Crkva nikada nije govorila o Lovrinoj smrti kao o porazu.
Za kršćanina mučeništvo nije posljednja stranica života.
Ono je prva stranica vječnosti.
Tako sveti Leon Veliki, promatrajući Lovru na užarenoj rešetki, izgovara riječi koje oduzimaju dah: „Plamen nije mogao pobijediti Kristovu ljubav. Oganj koji ga je spaljivao izvana bio je slabiji od ognja koji je gorio u njegovu srcu.“
S jedne strane vatra koja uništava tijelo. S druge strane ljubav koju ništa ne može ugasiti.
Na kraju nije pobijedio oganj. Pobijedila je ljubav. To je pobjeda mučenika. Ne pobijediti neprijatelja, nego ne dopustiti da neprijatelj ugasi ljubav.
Zato sveti Leon nastavlja kako je Bog htio da se Lovrino ime pronese cijelim svijetom: od Istoka do Zapada. Kao što je Jeruzalem proslavljen svojim đakonom Stjepanom, tako je Rim zauvijek obilježen svojim đakonom Lovrom.
I doista, povijest mu je dala za pravo. Valerijan danas počiva u udžbenicima. Lovro živi u oltarima.
I još nešto. Na blagdan svetoga Lovre, 10. kolovoza, ljudi podižu pogled prema nebu. Promatraju zvijezde padalice Perzeide – i od davnine ih nazivaju „Suzama svetoga Lovre“.
Talijanski pjesnik Giovanni Pascoli zapisao je: „Sveti Lovro, znam zašto toliko zvijezda gori i pada tihim nebom; to je zato što tako velika tuga sjaji nad svodom nebeskim.“
Ali kršćanin zna da to nisu samo suze. To su iskre uskrsnuća. Jer svaki mučenik ostavlja trag svjetla.
Braćo i sestre, možda je zato današnje Evanđelje, Pavlovu riječ i Lovrinu krv moguće sažeti u jednu jedinu rečenicu.
Valerijan je mislio da će spaliti jednoga đakona. Krist je od toga ognja zapalio cijelu Crkvu.
I zato se na kraju ne trebamo pitati kako je umro sveti Lovro. Pravo je pitanje: Što je gorjelo u njegovu srcu da ni vatra nije mogla ugasiti njegovu ljubav?
Ako je odgovor Krist, onda razumijemo sve. Ali Krist ne na usnama nego u životu.
I upravo zato, dok ljudi ovih kolovoških noći promatraju zvijezde padalice, vjernici podižu pogled još više. Ne traže tek nebeski prizor. Traže svjedoke. Traže one koji nas podsjećaju da je moguće živjeti Evanđelje do kraja.
Neka nam sveti Lovro izmoli milost da i naše srce gori istim ognjem, ognjem ljubavi prema Kristu, vjernosti Crkvi i milosrđa prema najmanjima. Jer samo ono srce koje izgara od ljubavi može jednoga dana zasjati slavom koja nikada ne prolazi.
