Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Četvrtak
Svagdan
Čitanja: Ez 12, 1-12; Ps 77, 56-57. 58-59. 61-62; Mt 18, 21 – 19, 1.
Klanjanje: Dubočac.
Evanđelje dana (Mt 18, 21 – 19, 1)
“Opraštaj, kažem ti, ne do sedam, nego do sedamdeset puta sedam!”
U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«
»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«
»A kad taj isti sluga, izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«
»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svomu drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
Kad Isus završi ove besjede, ode iz Galileje i dođe u judejski kraj s onu stranu Jordana.
Razmišljanje
Petar postavlja Isusu pitanje koje i danas često nosimo u sebi: “Koliko puta trebam oprostiti?” Kao da postoji granica nakon koje više nismo dužni ljubiti. Petar misli da je velikodušan kada predlaže sedam puta. U židovskoj predaji bilo je dovoljno oprostiti tri puta. Sedam je već znak punine. No Isus pomiče granice ljudske logike: “Ne do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” Drugim riječima – oprost ne broji.
Da bi to objasnio, Isus pripovijeda prispodobu o kralju koji oprašta sluzi golem dug. Dug od deset tisuća talenata bio je nezamisliv iznos, nešto što čovjek nikada ne bi mogao vratiti. To je slika našega odnosa prema Bogu. Nitko od nas ne može zaslužiti oproštenje. Sve što imamo dar je njegova milosrđa.
No isti taj sluga izlazi i susreće čovjeka koji mu duguje tek stotinu denara – sitnicu u usporedbi s onim što je njemu oprošteno. Umjesto da i sam pokaže milosrđe, on postaje nemilosrdan, tvrd i neumoljiv.
Koliko se često prepoznajemo upravo u njemu? Molimo Boga da nam oprosti naše slabosti, propuste i grijehe, ali teško opraštamo tuđe pogreške. Želimo razumijevanje za sebe, a prema drugima često imamo stroga mjerila. Tražimo novu priliku za sebe, ali drugima je ne želimo dati.
Oprost nije osjećaj. Ne znači da zaboravljamo nepravdu niti da kažemo kako zlo nije bilo zlo. Oprost je prije svega odluka da drugome ne ostanemo dužni ljubavi, da ne dopustimo mržnji i gorčini da zagospodare našim srcem. Često je to dug proces koji traje mjesecima ili godinama. Ali svaki korak prema oprostu otvara prostor Božjoj milosti.
Na kraju odlomka stoji kratka rečenica: “Kad Isus završi ove besjede, ode iz Galileje.” Kao da nas evanđelist želi podsjetiti da Isusove riječi nisu samo pouka nego poziv na put. Isus nastavlja hod prema Jeruzalemu, prema križu, gdje će svojim životom pokazati ono što je upravo naučavao. Na križu će moliti: “Oče, oprosti im.” Njegov oprost nije ostao na riječima nego je postao djelo.
Možda danas postoji osoba čije ime odmah dolazi u naše misli dok slušamo ovo evanđelje. Možda rana još uvijek boli. Isus od nas ne traži da osjećaji nestanu preko noći, nego da mu predamo svoje srce i dopustimo da nas oslobodi tereta koji nosimo.
Jer onaj koji oprašta ne oslobađa najprije drugoga – oslobađa samoga sebe. A čovjek koji živi od Božjeg milosrđa ne može drugačije nego postati milosrdan prema drugima.
