Nakon trodnevne duhovne priprave, koju su predvodili mladomisnici Požeške biskupije Mislav Juraković i Dario Bauman te Boris Divković, župnik u Gradini, u dvorištu župne crkve sv. Terezije Avilske u Suhopolju, u subotu 15. kolovoza 2026. svečano je proslavljena svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velika Gospa. Ova se svetkovina u Suhopolju više od jednoga stoljeća slavi kao zavjetna svetkovina, okupljajući svake godine brojne vjernike iz Suhopolja i drugih župa Virovitičkog dekanata.
Jutarnje misno slavlje u dvorištu župne crkve predvodio je domaći župnik Ljubiša Krmar. Na njemu su se tradicionalno okupili i hodočasnici koji su pješice pristigli iz Virovitice, zajedno s brojnim drugim vjernicima.
Središnje euharistijsko slavlje na otvorenom prostoru pokraj župne crkve predvodio je Marijan Pavelić, predstojnik biskupijskog Ureda za odnose s javnošću, pisanu baštinu i tisak, u zajedništvu s virovitičkim gvardijanom i župnikom fra Marijom Zubakom te domaćim župnikom Ljubišom Krmarom. Prije početka euharistijskog slavlja, kao i tijekom svete mise, svećenici Virovitičkog dekanata bili su na raspolaganju hodočasnicima za slavlje sakramenta svete ispovijedi. Slavlju su nazočili saborski zastupnik i predsjednik HVIDR-e Republike Hrvatske Josip Đakić, virovitičko-podravski župan Igor Andrović i načelnik Općine Suhopolje Goran Doležal. Među okupljenima su bili i hrvatski nogometni reprezentativci uzrasta U-16, koji se nalaze na ljetnom pripremnom kampu u Suhopolju. Euharistijsko slavlje svojim je pjevanjem uveličao župni zbor pod ravnanjem Ante Škrabe.
Uvodeći u misno slavlje, Pavelić je pozdravio okupljene hodočasnike i svećenike te podsjetio kako kršćanska predaja govori o dvije osobe čiji grobovi nisu postali mjestima njihova štovanja, nego su nad mjestima povezanima s njihovim prijelazom u nebesku slavu podignute bazilike – Isusu Kristu i Blaženoj Djevici Mariji. Istaknuo je kako onu čije rođenje Crkva slavi kao Malu Gospu, na svetkovinu njezina uznesenja slavimo kao Veliku jer nam je svojim životom i proslavom u nebu pokazala put i Božji plan sa svakim čovjekom.
U homiliji se predvoditelj osvrnuo na naviješteni ulomak Knjige Otkrivenja i riječi: „Otvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza.“ Podsjetio je kako se među brojnim zazivima kojima Crkva časti Mariju u Lauretanskim litanijama nalazi i naziv „Škrinjo zavjetna“, odnosno Kovčeg saveza. Govoreći o starozavjetnom Kovčegu saveza, objasnio je kako je on izraelskom narodu bio vidljivi znak Božje blizine. Bog je preko Mojsija dao upute za njegovu izradu, a narod ga je nosio sa sobom kao znak Boga koji ga prati na njegovu putu. U njemu su se čuvali mana, štap i ploče Zakona, znakovi Božje skrbi, vodstva i saveza s njegovim narodom.
Kazao je potom kako je narod Kovčeg smjestio u jeruzalemski Hram, ali je postupno prestao živjeti vjernost savezu i Božjim zapovijedima. Podsjetio je i na predaju prema kojoj je prorok Jeremija pred babilonsko osvajanje sakrio Kovčeg te je njegovo ponovno pojavljivanje bilo povezano s nadom da će Bog ponovno sabrati svoj narod. U tom je svjetlu protumačio sliku iz Knjige Otkrivenja u kojoj se nakon otvorenoga nebeskog hrama i Kovčega pojavljuje žena odjevena suncem. Istaknuo je kako kršćanska predaja u Mariji prepoznaje novi Kovčeg saveza jer ona u sebi nosi Isusa Krista – novi kruh s neba, ispunjenje Božjega zakona i novoga Velikog svećenika. Marija tako postaje znakom da je nastupilo vrijeme spasenja i novoga saveza Boga s čovjekom.
Osvrnuvši se potom na evanđeoski izvještaj o Marijinu pohodu Elizabeti, Pavelić je njihov susret opisao kao susret dviju „velikih malenih žena“. Marija i Elizabeta u očima svijeta pripadaju malenima i neznatnima, a upravo preko njih Bog ostvaruje velike stvari. Marija, mlada djevojka iz malenoga Nazareta u prezrenoj Galileji, nakon susreta s Bogom ne ostaje zatvorena u sebe, nego kreće na dug i zahtjevan put prema Elizabeti kako bi joj bila blizu i služila joj. Naglasio je kako Marija time pokazuje da susret s Bogom čovjeka ne zatvara u njega samoga, nego ga pokreće prema drugome te da put prema nebu vodi i preko konkretnoga čovjeka kojemu smo poslani služiti.
Posebno se zaustavio na Elizabetinim riječima: „Blažena ti što povjerova.“ Marijina veličina, kazao je, nije u njezinu društvenom položaju ili ljudskoj moći, nego u vjeri kojom je prihvatila da Bog upravo po njoj, malenoj i neznatnoj, može ostvariti svoj naum. Bila je obična i siromašna djevojka iz neznatnoga mjesta, a ipak je povjerovala Božjoj riječi i prihvatila ono što je ljudski izgledalo nemoguće. U tome je njezin primjer poticaj svakom vjerniku da vjeruje kako Bog i po njegovu životu može ostvarivati velike stvari. „Bog računa sa svakim od nas. I po meni, malenom i slabom čovjeku, može činiti velike stvari ako mu povjerujem i dopustim da djeluje u mom životu“, poručio je predvoditelj.
Govoreći nadalje o Marijinu hvalospjevu „Veliča“, Pavelić je pozvao vjernike na zahvalnost. Upozorio je kako se čovjek lako navikne na dobro koje svakodnevno prima – na obitelj, zdravlje, hranu, dom, materijalnu sigurnost i ljude koji mu služe – te ono što je nekoć doživljavao kao dar počinje smatrati nečim što mu pripada. Tako se, kazao je, djeca mogu naviknuti na žrtvu svojih roditelja, supružnici jedno na drugo, vjernici na prisutnost svećenika, a svi zajedno na zdravlje i blagostanje koje uživaju.
Nasuprot tome, Marija ima „oko i srce“ kojima prepoznaje što Bog čini u njezinu životu i u povijesti njezina naroda. Naglasio je kako u njezinu hvalospjevu nema nijedne molbe, nego je čitav prožet divljenjem i zahvalnošću Bogu koji je pogledao na njezinu neznatnost. Ni kasnije Marija u Evanđelju ne traži nešto za sebe, nego primjećuje potrebu drugih, kao na svadbi u Kani kada Isusu govori: „Vina nemaju.“ Premda ni njezin život nije bio pošteđen teškoća i boli, ostala je žena koja vidi dobro, hvali Boga i zahvaljuje mu.
Na kraju homilije predvoditelj se zadržao na radosti susreta Marije i Elizabete. Marija u susret donosi Isusa, zbog čega se raduju Elizabeta i još nerođeni Ivan Krstitelj, a njihov susret istodobno obogaćuje i samu Mariju. Istaknuo je kako svaki čovjek u dubini srca čezne za Bogom i susretima koji ga ispunjavaju, dok su mnogi svakodnevni susreti površni, opterećeni negativnošću i bavljenjem tuđim životima, pa iza njih umjesto radosti ostaje praznina. Naglasio je kako čovjek drugome ne može približiti Boga ako ga sam ne nosi u sebi. Stoga je pozvao vjernike da više vremena provode u šutnji, molitvi i čitanju Svetoga pisma kako bi, poput Marije, u svoje svakodnevne susrete mogli donositi Boga i istinsku radost.
Zaključujući homiliju, Pavelić je pozvao hodočasnike da vjeruju kako Bog računa sa svakim od njih i kako po malenim ljudima može činiti velike stvari, da otvore oči za dobro kojim su okruženi i budu zahvalni te da svojim životom postanu nositelji radosti ljudima koje susreću.
Na završetku euharistijskog slavlja domaći župnik Ljubiša Krmar zahvalio je predvoditelju slavlja, svećenicima koji su predvodili trodnevnu duhovnu pripravu i sudjelovali u proslavi Velike Gospe, kao i svima koji su svojim radom, služenjem i pomoći pridonijeli njezinoj pripravi i dostojanstvenom slavlju. Zahvalio je i svim hodočasnicima koji su se okupili u Suhopolju. Posebnu je čestitku uputio Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Suhopolje prigodom 150. obljetnice njegova djelovanja. Na kraju su svećenici i okupljeni vjernici zajedno izmolili čin predanja Blaženoj Djevici Mariji.
Ovogodišnja proslava Velike Gospe u Suhopolju tako je ponovno okupila brojne vjernike oko više od stoljeća stare zavjetne tradicije te bila prigoda za obnovu vjere, zahvalnost Bogu i povjeravanje života zagovoru Blažene Djevice Marije.
