Svetkovina svetog Vinka Paulskog u samostanu sestara milosrdnica u Daruvaru svečano je proslavljena u nedjelju 27. rujna 2026. godine. Večernje euharistijsko slavlje predvodio je župnik u Davoru Željko Strnak u zajedništvu s drugim svećenicima, časnim sestrama i okupljenim vjernicima iz Daruvara i okolice, među kojima su bili i korisnici Veteranskog centra i daruvarskih toplica.
Započinjući homiliju predvoditelj slavlja je čestitao svetkovinu sestrama koje djeluju u Daruvaru. Zatim je govorio o sv. Vinku, koji je prepoznavao potrebe svoga vremena i na njih odgovarao konkretnom pomoći uvijek pronalazeći suradnike. „Sv. Vinko je svoj život posvetio pariškoj sirotinji, siromašnima, nemoćnima i bolesnima, galijašima… Kada slavimo jednog sveca, onda želimo iz njegovog života izdvojiti nešto za sebe, za svoje životne korake ovdje na zemlji prema Nebu. Jedna od prelijepih misli sv. Vinka je: ‘Bog za velika djela u svijetu nalazi dovoljno radnika, ali za skromno djelovanje potrebni su mu još mnogi.’ I danas se pitamo u ovom modernom vremenu 21. stoljeća, dok je on živio davno u 17. stoljeću, što to mogu izdvojiti kad je svijet tako uznapredovao? Moderan svijet, prepun medija, prepun pomagala svake vrste, što ja mogu izdvojiti? I još važnije pitanje: ima li još ljudi koji se danas nadahnjuju djelovanjem sv. Vinka?“, upitao je propovjednik.
Podsjetio je okupljene na riječi pisca Dostojevskog rekavši da, kad su ga suvremenici upitali što će to spasiti svijet, odgovorio je da će ga spasiti vlastita ljepota, a ta ljepota nije vanjština i izgled. Dodao je i riječi kardinala Carla Marije Martinija, koji je odgovorio na pitanje rekavši da se ljepota koja će spasiti svijet odražava u licu čovjeka koji je stvoren na sliku i priliku Božju. „Ljepota svijeta spasit će ako budemo u svakom čovjeku prepoznavali Božji lik, odsjaj Božjeg lica. Ima li toga danas?“, upitao je okupljene.
Spomenuvši aktualna događanja u Crkvi, podsjetio je na beatifikaciju američkog nadbiskupa Fultona Sheena koji se na koljenima pred tabernakulom pripremao za svoje govore rekavši: „Sreća svijeta nalazi se u bijeloj hostiji, u Bogu kojemu vjerujemo, kojega ljubimo i kojega želimo slijediti.“ Potom je spomenuo i putovanje pape Lava u Francusku rekavši da mnoštvo ljudi ne dolazi na susret zato da vide osobu, nego da vide ono što on nastupa, govori i uči o vjeri, o pouzdanju u Boga, o nadi koja je odraz Božje milosti u životu, o ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. „I pokazala je Francuska da nije ono što se o njoj govori u vjerskom pogledu da tone i propada, nego da želi i da je čežnja francuskog naroda u Bogu i u želji da ga susretne, prepozna i nasljeduje“, poručio je.
Potom je govorio o pojedinim sestrama iz Družbe sestara milosrdnica istaknuvši primjer njihova života. Podsjetivši na život s. Slave Vedrine, rodom iz Marije Bistrice, rekao je da je svoje poslanje ostvarivala u Paragvaju, u gradu Asunsionu. „Već kao starica obilazila je zatvore i išla od jednog do drugog zatvorenika koji su živjeli u svemu samo ne u ljudskim uvjetima, pružala im krunice, činila im križiće na čelu i gledala u njih i oni u nju. Svi su joj željeli stisnuti ruku i da ih blagoslovi. A kad je umrla, cijeli Asunsione je plakao: umrla je paragvajska majka Terezija. Kad joj je generalica reda ponudila da ode konačno posjetiti svoje u Mariju Bistricu, odbila je. Imala je s. Slava četvrti zavjet Bogu svome – neću ići kući. Novac koji bi trebala dobiti za putovanje u rodnu Hrvatsku, koju je neizmjerno voljela, neka se podijeli sirotinji. Kakvog divnog svjedočanstva. Ne možemo ne spomenuti s. Bogoljubu Jazvo, ravnateljicu Vinogradske bolnice koja je od 1943. do 1946. s blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem u strogoj diskreciji i tajnosti brinula o zagrebačkim Židovima, smještala ih u bolnicu potajno i kad joj se ukazala prilika da ih se izbavi, vodila ih dalje da izbjegnu smrt. Važna je njezina duša koja je ostala i dalje lijepa i čista spremna do kraja izvršiti Božje poslanje“, rekao je.
Spomenuo je i s. Žarku u Gospiću koja je, kako je istaknuo, „samo zato što je ustaši pružila prvu pomoć, a za nju nije bilo važno tko je tko, za nju je bio važan čovjek, završila mučki ubijena na gospićkom groblju gdje se i danas nalazi“. Predstavio je i crtice iz memoara Družbe sestara milosrdnica u kojima, između ostaloga, stoji zapisano da je s. Psalmista Štetić, rođena u požeškom kraju, od 1932. do 1971. godine, gotovo 40 godina bila na samo jednoj filijali u Dječačkom sjemeništu na Šalati gdje je „mukotrpno u kuhinji za skoro 400 osoba, u ono vrijeme bez perilica, velikih kipera i drugih pomagala u kuhinjama, neumorno radila danju i noću da bi sjemeništarci imali redovit obrok i sve ono što im je potrebno. Kad je umrla, blage uspomene kardinal Franjo Kuharić napisao je: ‘Ovaj, za nas možda neznatni rad i djelo, nije neznatno u Božjem oku, već dobro zapaženo.’ I vjerujemo da se sada veseli i raduje u društvu svetih i blaženih. Prisjetio se i svojih osobnih iskustava sa sestrama od sjemeništa, bogoslovije, do svog svećeničkog poslanja: s. Cvjetke, s. Magne, s. Dubravke i drugih. „I tako u nedogled, sve do danas kada i vi ovdje u Daruvaru imate priliku vidjeti možda taj skrovit i tihi rad, ali vjerničkom srcu zamjetan u raznom djelovanju naših sestara ovdje koje možda oslabljenim snagama, ali ne oslabljenim žarom i vjerom čine ono što su već godinama sestre ovdje radile, trpile, mučile se da bi s vama podijelile“, poručio je propovjednik.
Zaključujući homiliju, istaknuo je: „Znate li, dragi vjernici, što piše na groblju sestara milosrdnica na Mirogoju, gdje je cijelo jedno polje sestarsko? ‘Ovo je polje izorano i sjemenom zasijano. U dan žetve polje ovo bit će polje ljiljanovo jer su naše sestre mile, djevičanske duše bile.’ Molimo s njima i za njih da nam ostanu i budu uvijek uz nas, a mi da budemo njihova produžena ruka i da ih uvijek susrećemo s poštovanjem i zahvalnošću. Sveti Vinko neka nam izmoli s Neba žar ljubavi i prema Bogu i prema drugima“, zaključio je propovjednik Strnak.
Nakon mise druženje je nastavljeno u samostanskom dvorištu uz okrjepu koju su pripremile daruvarske župljanke.
