Zahvaljujući na riječima dobrodošlice, napose biskupu Udvardyju, biskup Antun je rekao nazočnima da su kod blagoslova kapele Blažene Djevice Marije već uputili Bogu molitvu na onaj isti hrvatski način kako su to tijekom stoljeća činili njihovi predci u ovom lijepom dijelu madžarske domovine. Spomenuo je kako je sv. Ivan Nepomuk svojom svetačkom prisutnošću ovdje u Starinu tijekom više stoljeća bio znak one blizine koju je Bog po križu Sina svoga Isusa Krista ostvario za nas, i da su vjernici ovdje po primjeru sv. Ivana prihvaćali Isusa Krista kao svoju najbolju sudbinu. Još je dodao da se rado odazvao pozivu župnika Egrija da danas zajedno s njima proslavi svetkovinu sv. Ivana Nepomuka i ujedno se spomene 70. obljetnice izgradnje ovdašnje crkve njemu u čast, te da se ponajprije raduje njima, živoj Crkvi, koji u svojim srcima nose onu istu vjernost Isusu Kristu koju su svjedočili njihovi predci. Pozvao ih je da svjesni te vjerske i nacionalne baštine zahvale Bogu za sva dobročinstva koja je on ostvario u Starinu po zagovoru sv. Ivana Nepomuka.
Polazeći od Božje riječi, naviještene u misnim čitanjima, biskup je u homiliji potaknuo nazočne da naprave danas svojevrsnu dijagnozu svoga života. Ustvrdio je kako je starozavjetni mudrac Sirah u prvom čitanju zapisao što je sve pretrpio od onih koji su željeli njegovu propast, te naglasio kako bi svatko od nazočnih njegovu popisu nevolja zacijelo mogao pridodati svoje vlastite nevolje. Kazao je da je Sirah napravio najbolji korak s obzirom na to stanje, kad je o njemu u molitvi razgovarao s Bogom i kad mu je povjerio sve zlo koje su mu ljudi nanijeli. Stavio ga je u odnos s onostranošću, nije ostao sam u zlu nego je s Bogom bio pobjednik. Istaknuo je da je tim putem išao i sv. Ivan Nepomuk, te da je on zbog toga aktualan i danas. Podsjetio je kako je on u Isusu Kristu pronašao odgovor na ljudsko stanje ranjenosti zlom. Razumio je da će onoliko biti izliječen od tog stanja, koliko Isusu Kristu dopusti da svojom ljubavlju s križa uđe u to njegov život.
Podsjetio je kako se sv. Ivan kao kanonik i generalni vikar zajedno s praškim nadbiskupom Ivanom Jenštatom odupro kralju Vjenceslavu kad je ovaj naumio svoje sebične projekte ostvariti tako da sebi podčini Crkvu te ona služi njegovim, a ne Božjim interesima. Povrijeđen u svojoj taštini kralj je počeo progoniti sve koji su se usprotivili njegovu projektu, te je u tim progonima podnio mučeništvo i sv. Ivan Nepomuk, bačen u rijeku Vltavu. Biskup je ustvrdio da počinjeno zlo nikada ljudima nije donijelo sreću, nego ih u dubini njihova bića razorilo, učinilo nesretnima, unatoč možebitnom materijalnom bogatstvu i blagostanju. Na temelju primjera sv. Ivana Nepomuka, koji je radije prihvatio umrijeti mučeničkom smrću nego surađivati s kraljem u njegovim zločinima, biskup je poručio nazočnima da ne traže svoju sreću u sebičnim projektima zemaljskih moćnika i različitih ideologija, nego jedino u Isusu Kristu, koji je za njih umro na križu i svojim uskrsnućem pobijedio njihovu smrt. Podsjetio je da se njihovi predci, unatoč nevoljama koje su proživljavali na ovim prostorima, nisu prevarili kad su smatrali da je vjera u Isusa Krista po služenju njegove Katoličke Crkve jedna od prvih vrijednosti koju treba njegovati u životu, i kad im je u njihovim nevoljama uporište bila Isusova ljubav s križa u koju su polagali svoje nemoći i nerijetko materijalno siromaštvo, te s njime bili pobjednici.
Pozvao ih je neka se i oni poput sv. Ivana Nepomuka i svojih predaka nikada ne odreknu Isusa Krista, nego uvijek budu posvema Božji. Sv. Ivanu Nepomuku je na kraju uputio molitvu da im svojim zagovorom svima izmoli dar prave i čvrste vjere.