Na blagdan sv. Klare Asiške, 11. kolovoza požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je samostan sv. Klare u Požegi i ondje u samostanskoj crkvi predvodio misno slavlje. S njim su koncelebrirali Ivica Žuljević, prepošt požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra i župnik požeške Župe Sv. Terezije Avilske, fra Milan Krišto, župnik požeške Župe Duha Svetoga i gvardijan franjevačkog samostana u Požegi, fra Rozo Brkić, župnik Župe sv. Roka u Virovitici i gvardijan virovitičkog samostana te drugi svećenici.
Na početku misnog slavlja biskup Antun je sestrama klarisama i svima nazočnima čestitao svetkovinu sv. Klare, a s. Klari Lisac izbor za novu poglavaricu te njezin imendan. Rekao je da je Isus Krist u svojoj vjernoj službenici Klari, koja je na današnji dan prije sedamsto šezdeset i pet godina iz ovog svijeta prešla k Ocu, uspio ostvariti onu puninu života za koju se zauzeo na križu do kraja, do u smrt. Pozvao je nazočne da zahvale Isusu Kristu što je u njoj ostvario djelo spasenja, zamole ga da to djelo nastavi u sestrama klarisama, i u svima njima. Također ih je pozvao da po zagovoru sv. Klare povjere Isusu Kristu sestre klarise i njihovo ponizno, vjerno i dragocjeno služenje molitve i žrtve, a potom i sebe u svojim nemoćima.
U homiliji biskup se osvrnuo na veliku vrućinu koja vlada ovih ljetnih dana, ustvrdivši da je to izvanjska okolnost s kojom na neki način uspijevamo izaći na kraj. Istaknuo je da mnogo veći izazov predstavlja pitanje tko je čovjek i što je uopće život. Spomenuo je kako se uvijek iznova javljaju nove teorije o čovjeku, da se u posljednje vrijeme na ponešto nasilan način kod nas promiče poimanje da čovjek nije muško i žensko, otac i majka, nego neko neodređeno biće kojemu mi određujemo značenje te tako čovjek postaje ideološkom žrtvom. Podsjetio je na čovjekovu otajstvenost, dubinu i neuhvatljivost njegove jedinstvene i neponovljive osobe, ustvrdivši da je on biće duha, koje nije smišljeno nekim ljudskim strategijama i ideološkim interesima, nego Božjom strategijom ljubavi, te on nije određen za nešto malo prolaznoga života, nego za puninu i vječnost. Tko je čovjek najbolje je moguće iščitati s lica utjelovljenog Sina Božjega, Isusa Krista. Jedan od onih koji je u njem prepoznao istinu svoga čovještva bio je 
sv. Franjo Asiški. Odbacivši model čovjeka po zamisli trgovačkog i viteškog društva svoga vremena, radikalno se opredijelio za čovjeka po zamisli Božjoj, najtješnje sjedinjen s Isusom Kristom. U tom njegovu opredjeljenju slijedila ga je sv. Klara.
Biskup je na temelju prvog čitanja iz Knjige proroka Hošee progovorio o bračnoj povezanosti između muža i žene kao slici Božjeg odnosa prema svome narodu, koji prema njemu može biti nevjeran ali on ostaje uvijek vjerna strana. Podsjetio je na rastavu u braku i istaknuo da se međusobni problemi ne mogu riješiti bijegom i odlaskom u vlastitu osamu. Kazao je da čovjek u osami ostaje bez one odnosne točke zahvaljujući kojoj spoznaje kako on postoji kao jedinstvena i neponovljiva osoba, drugačija od svih drugih koje susreće. Franjin i Klarin bijeg od svjetovnog načina života nije bio odlazak u osamu, 
nego nasljedovanje Isusa Krista, puta na kojem su bili najdublje sjedinjeni s njime, ispunjeni njegovom ljubavlju s križa.
Bilo je to svojevrsno ostvarenje njihove potpune ucijepljenosti u Isusa Krista, poput loze koja crpi svu životnu snagu iz trsa, kako Isus snažno tumači u današnjem evanđelju: ja u vama i vi u meni, kao što sam ja u Ocu i Otac u meni. Biskup je kazao kako je suvremeno društveno ozračje usmjereno prema materijalnom, na razinu imati, na kojoj se čovjek ne može u punini ostvariti, jer je njegova sreća i punina postojanja – kako je to jezgrovito izrazio Shakespeare u glasovitom Hamletovu stihu na razini biti, „biti ili ne biti“. Klara nije dopustila da ostane zarobljena na razini „imati“, nego je odabrala materijalno siromaštvo, da bi u potpunosti bila ovisna o Isusu Kristu, on u njoj i ona u njemu, te tako ostvarila najvišu razinu postojanja. To je put kojim su uz Franju i Klaru pošli brojni muževi i žene tijekom povijesti, među njima danas i naše sestre klarise. Istaknuo je da se Isusov „vi u meni i ja u vama“ može ostvarivati u svakom pozivu i poslanju te je poželio nazočnima da odvažnije idu putem na kojem mogu iskusiti puninu 
ljudskog postojanja. Uputio je sv. Klari molitvu da im pomogne shvatiti kako se njihova veličina krije u Isusu Kristu, i da se jedino u njemu može izrasti do punine i uroditi mnogim plodovima.
Na koncu misnog slavlja biskup Antun je rekao nazočnima da se Elizabetin poklik Mariji koji su otpjevali „Blažena ti što povjerova“ može primijeniti i na sv. Klaru, kao i na sve druge koji iz vjere žive i iz Božje snage ostvaruju čovjeka na zemlji. Sestrama klarisama je poželio da nasljedujući sv. Klaru tako rastu u svom čovještvu da Isus Krist u njima i one u njemu donesu ploda već ovdje na zemlji, a onda u punini u vječnosti.
