U ponedjeljak 3. rujna, prigodom 27. obljetnice ubojstva 24 nedužna civila u Četekovcu, Čojlugu i Balinacima, požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je Mikleuš, nedaleko spomenutih mjesta u Župi Nova Bukovica, te u crkvi sv. Terezije Avilske predvodio misno slavlje za poginule. Koncelebrirali su Mario Matijević, domaći župnik, Vladimir Škrinjarić, župnik u Podravskoj Moslavini i arhiđakon Slavonsko-podravskog arhiđakonata, te svećenici Slatinskog dekanata na čelu s dekanom Draganom Hrgićem. Na početku slavlja župnik Matijević uputio je izraze dobrodošlice biskupu, zahvalivši mu što i ove godine predvodi misno slavlje o obljetnici ubojstva nedužnih civila. Pozdravljajući
svećenike, okupljene vjernike, među kojima je bila i rodbina poginulih, te načelnika Općine Mikleuš, biskup je rekao kako je prije 27 godina ovaj kraj bio teško ranjen ubojitom mržnjom ali da se nismo sabrali u mikleuškoj crkvi kako bismo se podsjećali na zlo i zločin, nego da bi se molitveno spomenuli naših poginulih. Potaknuo je prisutne da u srcu stvore pravo raspoloženje molitve i ljubavi prema poginulima, koje je najbolji način njihova pamćenja.
U homiliji biskup je spomenuo kako je dobro – prije nego li progovorimo nešto o događaju prije 27 godina – promotrimo što se to dogodilo Isusu u današnjem evanđelju. Isus, nakon što je kršten na rijeci Jordanu te je Otac očitovao da je on njegov Sin Ljubljeni s poslanjem u snazi Duha Svetoga, dolazi u svoj zavičajni grad Nazaret na subotnju molitvu u sinagogi. Ondje daje čitati ulomak iz knjige proroka Izaije koji govori „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla biti donositeljem radosne vijesti siromasima… Danas se ispunilo ovo pismo“. Oni koji su slušali Isusovu riječ, nisu imali sposobnost duha da bi ga razumjeli proročki, u svjetlu Božje istine, te ustaju protiv njega argumentirajući da on ne može biti nositelj Duha, imati mesijansko poslanje jer
dobro znaju tko je on, tko su mu otac i majka, tko mu je rodbina. Premda im je Isus pojašnjava proročkim argumentom, podsjećajući ih na ono što se dogodilo sa ženom u Sarfati Sidonskoj u vrijeme proroka Ilije, oni ni dalje nisu bili spremni prosuđivati ga s polazišta Božjih, nego su ga htjeli strmoglaviti i ubiti. Biskup je istaknuo kako je vlastiti interes i sebičnost uzrok krivom prosuđivanju drugih ljudi, potičući mržnji i stvarajući sukobe. Ustvrdio je kako su i prije 27 godina pojedinci i skupine prosuđivali druge oko sebe pomračeni sebičnošću u duši i da su druge ubijali zbog vlastitog interesa. Nisu imali sposobnost gledati jedni druge Božjim, proročkim pogledom i razumjeti tko smo
mi po u hrvatskoj zemlji po njegovu naumu. Zlo je odigralo svoju igru, kako na Isusu, nepravedno osuđenom i ubijenom na križu, tako i u slučaju nepravednog ubojstva nedužnih civila, 4. rujna 1991. kao i u drugim krvavim događajima Domovinskog rata, kazao je biskup.
Sv. Pavao u današnjem prvom čitanju tumači Solunjanima kako ne želi da oni budu u neznanju s obzira na one koji su umrli. Kakvo je to znanje, upitao je biskup, ukazavši da je Pavlovo znanje Isus Krist, a argument Isusovo uskrsnuće. Pozvao je nazočne da i oni ne ostanu u ljudskom neznanju, nego se vjerom uspnu da znanja Božjeg glede naše konačne sudbine. Nadodao je kako se naše ljudsko neznanje s obzirom na ubojstvo nedužnih ljudi prije 27 godina očituje i u tome što taj događaj nije istražen sudskim putem, i o njemu nije dan ljudski pravorijek. Sv. Pavao nam tumači kako je Bog moćniji od zla te On ima zadnju 
riječ, što je posvjedočio u Sinu svome Isusu Kristu. Njega je ljudska mržnja i sebičnost osudila i objesila na križ, ali ga je Bog snagom ljubavi koja pobjeđuje smrt, digao iz groba. Zato nam sv. Pavao tumači da je uskrsli Isus Krist znanje naše vjere, kojim trebamo prosuđivati svako nasilje i ubojstvo naneseno nedužnim ljudima te u njegovoj ljubavi jačoj od smrti prepoznati njihovu konačnu sudbinu. Proročki gledajući na događaj prije 27 godina usuđujemo se tvrditi da su oni koje je ubila ljudska mržnja u Božjim rukama, zagrljeni njegovom ljubavlju. Sv. Pavao tvrdi da je naša konačna sudbina „biti zauvijek s Gospodinom“. Biskup je na kraju ohrabrio vjernike neka o počinjenom zlu ne razmišljaju u okvirima naše ljudske nemoći, nego se znanjem vjere izdignu do onoga što je Bog za nas ostvario u Isusovoj pobjedi nad smrću, te je poželio rodbini poginulih da ne budu u srcu izgubljeni, nego utješeni i ohrabreni.
Na svršetku misnog slavlja biskup je potaknuo nazočne da poslušaju poticaj sv. Pavla te ne tuguju za ubijenima kao oni koji nemaju nade, nego da ih pamte nadom utemeljenom u Isusu Kristu, pobjedniku nad smrću. Polazeći od tvrdnje „Just do nothing“, koju je jedna nazočna gospođa imala ispisanu na svojoj majici, biskup je pozvao „Just do something“ za naše poginule, tj. kroz molitvu biti povezani s Bogom i sa svojim preminulima. Izrazio je radost što će se s nekima od njih vidjeti u subotu na hodočašću u Voćinu. Zazvao je na njih Božji blagoslov, zaželjevši da on donese obilje utjehe u njihova srca.
