LECTIO
1. čitanje: Knjiga Postanka 2, 18-24
¹⁸ I reče Bog: »Nije dobro da čovjek bude sâm: načinit ću mu pomoć kao što je on.« ¹⁹ Tada Gospodin, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku, i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. ²⁰ Čovjek nadjene ime svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. ²¹ Tada Gospodin, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. ²² Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Gospodin, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. ²³ nato čovjek reče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove od čovjeka kad je uzeta!« ²⁴ Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.
Riječ Gospodnja.
Izvještaj drugog poglavlja knjige Postanka prikazuje čovjeka, stvorenog od Boga, u izvornoj samoći. Bog vidje da je svaka stvorena stvar »dobra« (usp. Post 1), vidi »da nije dobro da čovjek bude sam« (18. r.). Životinje, u raznolikosti njihovih vrstâ, nisu u stanju ispuniti egzistencijalnu prazninu čovjeka. On nad njima iskazuje nadmoć i vlast, određujući im zadaću na zemlju: no one nisu ‘njemu slične’ (rr. 19s.). Stvaranje žene od dijela čovjekovog tijela koje se smatrao najplemenitijim – prsni koš, gdje je smješteno srce – opisano je na sličan način kao u drugim srednjoistočnim mitologijama. San koji silazi na čovjeka je izvanredan (21. r.; usp. Post 15, 12) i uvodi u izvanredno djelo koji Jahve upravo kani izvršiti.
Bog stvorenu ženu dovodi čovjeku (22. r.), kao što mu je prije toga dovodio životinje (19a r.), ali sa sasvim drugačijim ishodom. Čovjek prepoznaje u ženi stvorenje sebi jednako u dostojanstvu (23. r.). S njom je povezan jačom vezom u odnosu na bilo koju drugu, i radi stupanja u tu vezu mijenjaju se čak i odnosi s roditeljima (24. r.). čovjek i žena su stvoreni da budu jedno tijelo. Ime žena, što ga čovjek daje stvorenju oblikovanom od njegova rebra, ukazuje na istovjetnost naravi između njih dvoje i različitost ulogâ. Na taj način očituju sliku i priliku Boga stvoritelja (usp. Post 1, 26s.).
2. čitanje: Poslanica Hebrejima 2, 9-11
Braćo:
⁹ Njega, za malo manjeg od anđelâ, Isusa, vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčava da milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio.
¹⁰ Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve – kako bi mnoge sinove priveo k slavi – po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja. ¹¹ Ta i Posvetitelj i posvećeni – svi su od jednoga! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom.
Riječ Gospodnja.
Poslanica Hebrejima prikazuje Isusovu osobu i poslanje, osvjetljavajući im jedinstvene značajke. Isus je Sin (usp. Hebr 1, 1-.4), čije se dostojanstvo ne može usporediti s dostojanstvom nikoga drugoga. Pisac poslanice to osobito pokazuje usporedbom s anđelima, kojima su određena strujanja židovske misli priznavali posredničku ulogu između Boga i ljudi. Isus, kao čovjek koji se odrekao božanskih moći (usp,. Fil 2, 6-8), nalazi se u podređenom položaju u odnosu na anđele (9a r.). Međutim, snagom muke i uskrsnuća on sada zauvijek živi u slavi i njemu se iskazuje svaka čast (9b r.; usp. Fil 2, 9-11). Upravo po muci i smrti koju je podnio, poslušan Ocu, Isus je postao izvor spasenja za sve (9c r.). On, po kome je sve stvoreno i u kojemu sve postoji (8. r.; usp. Kol 1, 16c-17), podijelio je povijesno stanje čovjeka i, u potpunosti u sebi ispunivši čovjekov poziv, postao je istinski vođa čovječanstva (10. r.) na putu povratka k Ocu.
Isus, dakle, ispunjava uvjete za svećeničko posredovanje: ovlaštenje pred Bogom u snazi svoje spasonosne poslušnosti (10. r.); uzimanje ljudske naravi koja je označena ograničenošću i trapljenjem (11. r.; usp. Hebr 2, 14-17). Sin Božji i brat ljudi Isus ne gubi nijednoga od onih koje mu je dao Otac, već je za sve njih put spasenja.
Evanđelje: Marko 10, 2-16
U ono vrijeme:
² pristupe farizeji Isusu pa, da ga iskušaju, upitaše: »Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« ³ On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« ⁴ Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« ⁵ A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. ⁶ Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. ⁷ Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; ⁸ i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. ⁹ Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«
¹⁰ U kući ga učenici ponovno o tome ispitivali. ¹¹ I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. ¹² I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«
¹³ Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. ¹⁴ Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni: ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! ¹⁵ Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« ¹⁶ Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.
Riječ Gospodnja.
Na svom putu u Jeruzalem, Isus iznad svega poučava svoje učenike. Doista, njima je i u ovoj zgodi upućen osobiti nauk (rr. 10s.). Prigodu je ponudilo pitanje farizejâ, koji, kako to evanđelisti više puta primjećuju, nastoje Isusu postaviti zamku kako bi mu dokazali krivnju kao kršitelju zakona. U ovom slučaju postavljeno mu je pitanje o mogućnosti rastave braka (2. r.). Isusovo protupitanje na vidjelo iznosi da propisi Mojsijeva zakona nisu apsolutni, već su dokinuće mnogo važnijega izvornoga zakona stvaranja, dokinuće zbog tvrdoće srca ljudi (rr. 3-5), koji uvijek iznova iskazuju neposlušnost božanskim zapovijedima.
Isus, dakle, nije protiv Mojsijeva zakona. Naprotiv, tamo gdje se od njega udaljuje, on opet u prvi plan stavlja Božju volju koja se je očitovala u činu stvaranja. To daje smisao navodima iz Post 1, 27 i Post 2, 24: čovjek i žena su stvoreni u spolnoj različlitosti kao muško i žensko, no pozvani su na jedinstvo u nadopunjavanju, na nerazdvojno sjedinjenje koje se tiče čitavoga njihova osobnog postojanja.
Pouka dana učenicima »u kući« (rr.10s.) potvrđuje nerazrješivost bračne veze, i, stavljajući čovjeka i ženu na istu razinu odgovornosti – drugačije nego što to čine židovske zapovijedi (usp. Pnz 24, 1) – naglašava valjanost zapovijedi »Ne učini preljuba« (Izl 20, 14), kojoj je Isus došao proglasiti ispunjenje (usp. Mt 5, 17.27s.).
Evanđeoski se ulomak nastavlja prikazom Isusova susreta s djecom. Bešćutnom i neprijateljskom stavu učenikâ suprotstavljeno je Isusovo srdačno prihvaćanje (rr. 13.16). Učenici bivaju prekoreni zbog njihove tvrdoće prema onom koji se nalazio na jednom od najnižih mjesta na društvenoj ljestvici onog doba (14. r.). Uočava se evanđelistova nakana da kršćanskoj zajednici priopći naučavanje koje Isus stalno ponavlja: tko ništa za sebe ne traži, koga se zbog njegove prividne malenosti smatra nesposobnim ili nedostojnim, taj može kraljevstvo Božje primiti bolje od takozvanih moćnika (15. r.).
MEDITACIJA
Kako slušati i prihvatiti riječ Božju koja govori o jedinstvu čovjeka i žene i o nerazrješivosti bračne veze kad se čini da su vjernost i nerazrješivost bračnog para u naše vrijeme utopije i, još više od toga da se smatraju kulturološkim stečevinama prošlosti? Kako pripovijedanje knjige Postanka ne smjestiti među maštovite mitove, uključujući u njih i Isusove riječi?
Riječ Božja, u svojoj cjelovitosti, »živa je i djelotvorna«; ona je riječ za ovaj trenutak, ona je riječ za nas. Konkretni napor što ga muškarci i žene doživljavaju dok žive svoje sjedinjenje na trajni, izgrađujući i plodni način, biva rasvijetljen i potpomognut Božjom riječju. Isus uvijek ostaje brat koji je pretrpio patnju i tjeskobu ljudske ograničenosti i njezinih posljedica; on, Sin Božji. Pobjednik nad zlom, prati sve i svakoga pojedinog s vlastitim osobnim trudom, na susret s Ocem , u zagrljaj njegova milosrđa.
Bog je sve stvorio za život. Njegov zakon je zakon života koji čovjeka promiče, a ne tlači. Nerazrješivo sjedinjenje između muža i žene je istina upisana u ljudsko biće, koje oslobađa i čini autentičnom njegovu sposobnost i njegovu potrebu ljubiti i biti ljubljen. To je slavljenje najuzvišenijeg dostojanstva muškarca i žene, Božje »slike i prilike«.
MOLITVA
Molim te, Gospodine, za svakog muškarca i za svaku ženu koji su jednog dana prepoznali da su stvoreni jedno za drugo i odlučili podijeliti čitav život.
Zahvaljujem Ti za njihovu hrabrost, za njihovu odlučnost, a ponajviše za izbor da od ljubavi učine svoj kruh svagdanji. Zahvaljujem ti za dar koji su oni jedno drugome: on i meni govori o tvojoj ljubavi. Zahvaljujem Ti za njihovo predanje, koji se obnavlja dan za danom: ono i meni govori o tvojoj vjernosti. Zahvaljujem Ti za njihovu otvorenost životu: ona i meni govori o tvom očinstvu i majčinstvu koje se prelijeva.
Ne ostavi ih same i pomogni im da te nikad ne ostave. Budi Ti snaga njihova sjedinjenja. A kad budu zapali u mračno doba, kad će izgledati da se ljubav zaustavila i ugasila, učini da opet susretnu onaj prozirni pogled u kojem su prepoznali da su jedno drugom darovani i, odvažni da budu dar za braću, dadnu novu snagu onoj ljubavi koja ih čini jednim tijelom kao što si Ti, Bože, Jedan u trojstvenom zajedništvu.
KONTEMPLACIJA
Brak je otajstvo i slika jedne velike stvarnosti. Na koji način je otajstvo? Združuju se zajedno i dvoje čine jedno. Postaju jedno tijelo. Evo otajstva ljubavi. Kad dvoje ne bi postalo jedno, ne bi rodili mnoge, dok bi ostali dvoje; ali kad se sjedine tada ih rađaju.
Što smo iz toga naučili? Da je velika snaga sjedinjenja. Jesi li vidio otajstvo braka? Od jednoga učini jedno i opet, učinivši to dvoje jedno,na taj ih način čini jedno: tako da se i sada čovjek rađa od jednoga. Doista, muškarac i žena nisu dva bića, nego jedno jedino (IVAN ZLATOUSTI, Komentar poslanice Kološanima, u: ISTI, Vanità. Educazione dei figli. Matrimonio /Ispraznost. Odgoj djece. Brak/, Rim 1997³, str. 123s.).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Ti nas, Gospodine Isuse, vodiš putem spasenja« (usp. Hebr 2, 10).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Bračni par ima pravo prihvatiti i slaviti dan svadbe živeći ga kao neusporedivu pobjedu. Ako poteškoće, otpore, prepreke, sumnje i oklijevanja nisu sve jednostavno stavljene na stranu, već vjerno prihvaćene i svladane, tada je dvoje supružnika stvarno postiglo konačnu pobjedu svog života; onim ‘da’ što su rekli jedno drugom, slobodno su odlučili dati novo usmjerenje čitavom svom životu, oni su se s vedrom sigurnošću suočili sa svim problemima i nedoumicama koje život unosi u trajnu vezu dviju osoba, i za sebe su činom osobne odgovornosti osvojili novi zemlju za svoj život.
Brak je više od vaše uzajamne ljubavi. On posjeduje veću vrijednost i moć jer je sveta ustanova Božja po kojoj on želi sačuvati čovječanstvo do zadnjeg dana. U perspektivi vaše ljubavi vi se vidite samima na pozornici svijeta; u perspektivi braka vi ste karika u lancu naraštaja koji se po Bogu rađaju i umiru na njegovu slavu, i koje Bog poziva u svoje kraljevstvo. U perspektivi vaše ljubavi vidite samo nebo vaše osobne radosti; brak vas odgovorno uključuje u svijet i u odgovornost ljudi; vaša ljubav pripada samo vama samima; osobna je; brak je nešto nadosobno, on je stanje, otajstvo.
Bog čini vaš brak nerazrješivim, štiti ga od svakoga zla, vanjskog i nutarnjeg; Bog želi biti jamac njegove nerazrješivosti. To je radosna sigurnost za one koji znaju da nijedna sila na svijetu, nijedna napast, nijedna ljudska slabost ne može razvrći ono što Bog drži sjedinjeno; štoviše, tko to zna, može sa sigurnošću reći: »Što Bog združi, čovjek ne može rastaviti«. Oslobođeni svih tjeskobe koje ljubav uvijek sa sobom nosi, možete si reći, sa sigurnošću i potpunom pouzdanošću: ne možemo se više nikad izgubiti, mi pripadamo jedno drugom sve do smrti po volji Božjoj.
Živite zajedno praštajući si uzajamno grijehe, bez čega ne može opstojati nijedna ljudska zajednica, a još manje brak. Ne budite autoritarni među sobom, ne sudite i ne osuđujte jedno drugo, ne pripisujte grijehe jedno drugom, već se prihvatite takvima kakvi jeste, i svakog dana si međusobno praštajte, od srca. Od prvog do zadnjeg dana vašeg braka mora vrijediti ovaj poticaj: prihvaćajte se…radi slave Božje. Tako ćete čuti riječ koju Bog izriče nad vašim brakom. Zahvalite mu zbog toga, recite mu hvala što vas je do toga doveo i molite ga da utemelji, učvrsti, posveti, očuva vaš brak; na taj ćete način vi biti »na njegovu slavu« (D. BONHOEFFER, Resistenza e resa /Otpor i predanje/, Cinisello B. 1996²).
