Druga nedjelja kroz godinu (20.01.2019.)

LECTIO

Prvo čitanje: Izaija 62, 1-5

1 Sionu za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati, dok Pravda njegova ne zasine ko svjetlost, dok spasenje njegovo ne plane ko zublja. 2 I puci će vidjet tvoju pravednost, i tvoju slavu svi kraljevi; prozvat će te novim imenom što će ga odrediti usta Gospodnja.
3 U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divna, i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog. ⁴ Neće te više zvati Ostavljenom ni zemlju tvoju Opustošenom, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata, jer ti si milje Gospodnje, i zemlja će tvoja imat supruga. 5 Kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.

Riječ Gospodnja

U vremenu smo Kirova edikta koji je prognanim Židovima dopustio da se vrate u domovinu i ponovno izgrade grad Jeruzalem (538. g. pr. Kr.). Ovaj tekst je prorokovo viđenje o svetom gradu, ovijenom Božjom ljubavlju, koji je opisan izrazima svadbene svečanosti. To je spasonosni navještaj utjehe i nade: Bog je vjeran, oprašta i vraća se da prihvati svoj narod, premda je sagriješio i udaljio se od sklopljenog saveza.
Susret Gospodina s Jeruzalemom označen je kao »pravednost«, to jest znak Božjega spasonosnog djelovanja; i kao »slava«, znak prisutnosti njegove ljubavi posred svog naroda; kao »spasenje«, jer se on sjetio »ostatka Izraelova« i očitovao vjernost svoje ljubavi (usp. Hoš 2, 15-25).
Izaijin ulomak je u određenom suglasju s današnjim evanđeljem (Iv 2, 1-12). Najprije motiv saveza opisan slikom svadbe: »U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divna, i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog« (3. r.). Potom motiv slave: »I puci će vidjet tvoju pravednost, i tvoju slavu svi kraljevi« (2. r.). Ta dva motiva, prisutna i u Ivanovom tekstu, u bogoslužju su primijenjena na Krista.

Drugo čitanje: Prva Korinćanima 12, 4-11

Braćo:
4 Različiti su dari, a isti Duh; 5 i različite službe, a isti Gospodin; 6 i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. 7 A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. 8 Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; 9 drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; 10 drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. 11 A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće.

Riječ Gospodnja

Crkva u Korintu je bila živahna i karizmatična zajednica, no s dvije opasnosti: onom da si umisli da je prisutnost Duha dovoljna da zajamči vjernost predaji, moralnu ispravnost i bratsko zajedništvo; i onom da bezrazložno precijeni neke karizmatične darove (kao dar jezika) na štetu drugih (kao dar služenja). Umiješavši se u tu situaciju, Pavao korintskoj zajednici upućuje temeljnu tvrdnju, koja vrijedi za svaku kršćansku zajednicu: različitost darova dolazi od Duha. Duh je bogat i ne može se očitovati samo na jedan način.
Potom odmah izriče drugu temeljnu tvrdnju. Različitost darova, da bi bila znak Duha, mora ispuniti jedan uvjet, a to je izgradnja sviju. Iza različitosti svačijeg dara stoji karitativna ljubav, najbolja i zajednička karizma. Samo pod tim uvjetom može se govoriti o prisutnosti Duha u zajednici. Karitativna ljubav je sposobnost suradnje među vjernicima. Ona je ljubav prema Kristu, prije nego ljubav među nama, i vodi k dinamičnom slaganju, k obraćenju, a ne samo onom statičnom slaganju, s obzirom na sistematizaciju.

Evanđelje: Ivan 2, 1-12

U ono vrijeme:
1 Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. 2 Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. 3 Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: “Vina nemaju.” 4 Kaže joj Isus: “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” 5 Nato će njegova mati poslužiteljima: “Što god vam rekne, učinite!” 6 A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. 7 Kaže Isus poslužiteljima: “Napunite posude vodom!” I napune ih do vrha. 8 Tada im reče: “Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.” Oni odnesu. 9 Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika 10 i kaže mu: “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.” 11 Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. 12 Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.

Riječ Gospodnja

Događajem u Kani Isus je samog sebe očitovao kao Mesiju, za razliku od krštenja na Jordanu gdje je to učinio Bog Otac. Ova zgoda kod Ivana zadobiva veliko značenje jer je prvi znak i uzor za sve ostale ‘znakove’, I jer se u njemu krije smisao različitih Isusovih djela. Da »znak« ima dvostruko značenje: ljudima objavljuje Kristovu slavu Kristovu i vodi ih k vjeri, naznačeno je na koncu ulomka: (r. 11.).
U Isusovu očitovanju u Kani neke pojedinosti, kao obilje vina, njegova izvrsnost i činjenica da ono zamjenjuje vodu pripravljenu za obredna čišćenja, jesu mesijanske značajke koje iznose na vidjelo Isusa kao Mesiju koji započinje novi savez i uvodi novi zakon. Pa i kontekst svadbene gozbe na kojoj se događa čudo jasno ukazuje na Isusa kao mesijanskog zaručnika, koji slavi mesijansku svadbu sa Crkvom, svojom zaručnicom, koju simbolizira Marija, žena istinske vjere.
Osim toga, ta mesijanska svadba upućeje na »čas« križa i uskrsnuća. Kad se to tako promatra, razumije se narav »slave« koja se očituje u Kani. Za Ivana slava se očituje na križu, a ona je zapravo sjaj i moć ljubavi Boga koji se dariva. Stoga, predati se Isusu znači prepustiti se logici ljubavi, do krajnjih posljedica, kao što to čini Marijja koja vjerom prihvaća prividno odbijanje i daje se voditi prema uzvišenijem iščekivanju.

MEDITACIJA

Svi današnji tekstovi nam govore o izvanrednoj novosti koju je Isus donio svojom prisutnošću i svojim mesijanskim djelovanjem. U znaku iz Kane on podjeljuje najbolje vino i simbolično započinje nova vremena koja je Bog želio, a proroci navijestili (usp. Iz 62, 1-5). Velika novost što ju je Isus donio na svijet, kako potvrđuju evanđelja, darivanje je njegova Duha, čije očitovanje posjeduje svaki pojedini u zajednici za služenje općem dobru, kako nas podsjeća Pavao. Duh Isusov je živi izvor sinovske ljubavi prema Bogu i bratske ljubavi prema drugima. A ta je ljubav suprotnost sebičnosti koja nas zatvara u nas same i dovodi nas do toga da se smatramo središtem svemira. To evanđeosko uvjerenje potvrđeno je iskustvom: bez Duha kojega nam Isus daje mi smo nesposobni izaći iz nas samih i otvoriti se Bogu i drugima. Zbog toga smo stari, u evanđeoskom smislu te riječi, i ostajemo privezani uz grijeh i uz smrt. Kako podsjeća Gaudium et spes, onaj koji nas čini ‘novima’ – to jest sposobnima besplatno ljubiti druge – je Duh kojeg Bog ulijeva, po uskrslom Kristu, u srce svakog čovjeka dobre volje (GS 22 i 38). On nas čini novima u srcu, najdubljem središtu našeg bića, ispunjavajući tako najdrevnija proročanstva (usp. Ez 11, 19; 36, 26).
Isus je farizejima govorio da se novo vino stavlja »u nove mješine« (usp. Mt 9, 17; Mk 2, 22; Lk 3, 37s), jer ga samo one mogu sačuvati. Moramo se zapitati do koje smo mi mjere stvarno ‘nove mješine’, kadre dati prostora za ‘novo vino’ Duha koje nam on nudi. Po svemu sudeći u više navrata iznova upadamo u stari režim sebičnosti, i u našim se srcima oblikuju stavovi i načini razmišljanja koji ne pripadaju kraljevstvu novosti koju je Bog htio. Valja nam uporno od Oca tražiti Duha da nas obnovi (Lk 11, 13).

MOLITVA

Oče, koji si od svoga Sina htio učiniti novog Čovjeka, ispunjenog tvojim Duhom, i po njemu ga izlijevaš u srca ljudi korjenito ih obnavljajući, molimo te ustrajno i s pouzdanjem, kako nas je on sam poučio da činimo, da ispuniš naša srca njegovom prisutnošću i njegovom snagom. Ako nam ga ti dadeš, moći ćemo izaći iz stanja starih ljudi, pokretanih sebičnošću koja nas zatvara u nas same, i moći ćemo uistinu postati novi ljudi. Moći ćemo ljubiti tebe kao sinovi a druge muškarce i žene kao braću i sestre. A duboka radost zbog našega novo stanja ispunit će svaki trenutak našeg dana.
Ne dopusti da drugi duhovi uđu u naša srca: duh uznositosti, ispraznosti, zavisti, pohlepe. To su duhovi staroga svijeta koji vode u smrt a mi želimo živjeti. Ti, koji si »ljubitelj života«, strgni s nas takve duhove da sav naš nutarnji prostor može zauzeti Duh životvorac koji od tebe dolazi po tvom ljubljenom Sinu.

KONTEMPLACIJA

Srce Marijino je jedna velika riznica; njezina su usta njen kanal; no ne otvara se često: zbog toga je potrebno proširiti vlastiti duh da pohlepno prihvati nekoliko riječi i da ih dobro razumije.
U ovom trenutku Marija moli svog Sina kao majka. Tome valja posvetiti pozornost: otkad je Marija rekla: »Evo službenice Gospodnje«, više ne moli kao sluškinja, već kao majka. Valja se zagledati u oči Marijine dok s poniznom smjernošću pogledava svoga ljubljenog Sina da ga ovo zapita. Valja razmatrati njezino srce i prebirati po njezinim osjećajima. U ovoj okolnosti ona želi dvije stvari: očitovanje slave svoga Sina te dobro i utjehu uzvanika; dvije želje ili dva htijenja dostojna savršene ljubavi Marijina srca. Savršena karitativna ljubav nastoji priskrbiti također i vremenita dobra, ne zbog onoga što su ona u sebi samima, već za duhovnu utjehu duša. Marija je moleća svemogućnost: »Vina nemaju«, kaže.
Druga stvar koju valja zamijetiti je ova: život Marijin je život tišine. Kad je bilo potrebno da govori, činila je to s najmanje mogućim brojem riječi; pa i sa svojim Sinom razgovarala je jedino u tišini. Razgovor Isusa i Marije je bio sav nutarnji: njihove izgovorene riječi mogu se izbrojiti na prste jedne ruke. Ovdje pak, Marija je prisiljena govoriti i to čini sa samo dvije riječi.
Na trećem mjestu Marija pokazuje da poznaje veliku zapovijed našeg Gospodina o molitvi, odnosno da se ona ne sastoji u mnogom govorenju. Ukazujući na ono što je bilo potrebno, uči nas moliti na izvrsni način, i Isus je vidio njezinu želju u njenom srcu i u njenim očima. Evo savršenog načina molitve: otvoriti rane srca pred našim preslatkim Učiteljem, a onda otpočinuti duhom u njemu, prepuštajući se njegovoj velikoj ljubavi i njegovu beskrajnom milosrđu i iščekujući, u kontemplaciji ljubavi, učinak njegove nježnosti na nas (F.-M. LIBERMANN, Commentaire de Saint Jean /Komentar Ivanova evanđelja/, Bruges, 1958, str. .118s.).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!« (Otkr 19, 9).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Nikada nećemo moći iscrpiti bogatstvo značenja ‘znakova’ evanđeliste Ivana. U prvom od tih znakova Isus se objavljuje kao onaj koji daje dar vina mladencima u Kani. Svatovima treba radost: »Mogu li uzvanici postiti dok je zaručnik s njima?«, Isusove su riječi. Vino je primjereno na svadbenoj gozbi, jer vino simbolizira sve ono što u životu može biti ugodno: prijateljstvo, ljudska ljubav i, općenito, sva radost što je može pružiti zemlja, premda sa svojim dvoznačnostima. To vino, što je radost življenja, »vino koje razveseljuje srce čovjekovo«, htjelo bi se da ga nikad ne nestane. Mi to želimo svim mladencima. No ipak ponekad nedostaje. Uzmanjkalo je mladencima u Kani: »Vina nemaju«. Isus je mogao odgovoriti: neka budu bez njega, nek’ si ga kupe. Činjenica jest da je vino radost življenja koja se ne može kupiti niti proizvesti i teško je biti bez nje. Isus pak, to vino koje je mladencima potrebno, a koje si oni nikad ne bi mogli priuštiti, to vino Isus ‘stvara’ iz vode, jer je riječ o novom vinu.

Ivan nam želi reći da novo i dobro vino, koje prije nitko nije kušao, jest sâm Isus. Vino je znakovito kao dar Isusov: ono dolazi na koncu; dobro je; ima ga u obilju. Ono je znak vremena spasenja. Vino je tako »prolivena krv« Kristova za nas, znak je karitativne ljubavi, sebedarja, tako važnoga da se može živjeti kao kršćani. Vino sa svadbe u Kani, to iščekivano dobro vino, je dar Kristove karitativne ljubavi, znak radosti koju sa sobom donosi Mesijin dolazak. Nedjeljne gozbe ljudi završavaju kako ih je dobro opisao stoloravnatelj: tugom ponedjeljka. Isus, naprotiv, je »dan počinka koji nema zalaza«, kako je govorio sv. Augustin: kad se pomislilo da će gozba završiti – »Vina nemaju« – iznenada se pojavilo dobro vino, koje se čuvalo sve do sada, novo vino koje se nikad prije nije kušalo (A. S. BESSONE, Prediche della domenica. Anno C /Nedjeljne propovijedi. Godina C/, Biella, 1992, str. 185-190, passim).