Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Jasenovcu

U župnoj crkvi u Jasenovcu, 12. travnja održana je središnja proslava Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji. Molitveno-pokorničko slavlje predvodio je Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit, u zajedništvu s domaćim biskupom Antunom Škvorčevićem, đakovačko-osječkim nadbiskupom u miru Marinom Srakićem i srijemskim biskupom Đurom Gašparovićem te dvadesetak svećenika, među kojima su bili članovi požeškoga Stolnog kaptola predvođeni prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenici Novljanskog dekanata na čelu s arhiđakonom Milanom Vidakovićem i dekanom Pejom Oršolićem, Fabijan Svalina, ravnatelj Hrvatskog Caritasa, te Tomislav Markić, ravnatelj hrvatske inozemne pastve. Na slavlju je bio nazočan i pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk s pratnjom. Slavlje je izravno prenosila Hrvatska televizija, Hrvatski radio i Hrvatski katolički radio.
Pozdravljajući sve okupljene, domaći biskup Antun Škvorčević je rekao da se «na poticaj sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja naše mjesne Crkve, želimo danas molitvom i kajanjem, pokorom i žrtvom spomenuti žrtava nasilja, progona i ubojstva nedužnih ljudi tijekom teškog XX. stoljeća u jasenovačkom i drugim logorima, na bleiburškom i ostalim križnim putovima, sve do stradanja u Domovinskom ratu». Govoreći o očekivanjima koja određeni pojedinci i skupine u Hrvatskoj i inozemstvu imaju od Crkve s obzirom na njezin odnos prema zlu i nasilju, žrtvi i zločincu iz naše nedavne prošlosti, biskup je ustvrdio da se «Crkva u tom pogledu treba trajno ravnati prema riječima svoga Gospodina Isusa Krista da ‘Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu’ (Iv 3, 17). On je pozvao svoje učenike: ‘Ne osuđujte i nećete biti osuđeni’ (Lk 6, 37), i naložio im: ‘Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima’ (Mt 5, 44-45).» Rekao je da u ovom kršćanskom spomenu žrtava nasilja usvajamo onaj stav koji su episkopi SPC-e u Hrvatskoj i predstavnici HBK posvjedočili na svom susretu u Požegi, 17. siječnja ove godine, kad su izjavili: «Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’ (Rim 8, 37). Polazište našeg (pastirskog) djelovanja u hrvatskom društvu jest čvrsto uvjerenje da nas je Bog ‘pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja’ (2 Kor 5, 18). Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan’ (Lk 6, 36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka». Naglasio je da «u skladu sa spomenutim Isusovim riječima mi ne osuđujemo zločince, nego njihova zlodjela, za njih se molimo i povjeravamo ih Božjem milosrđu i praštanju, uključujemo ih i u euharistijsku žrtvu Isusove ljubavi, te i na taj način želimo pridonijeti pomirenju ranjenih pojedinaca i društva, ne relativizirajući počinjene zločine. S dubokom vjerničkom zahvalnošću spominjemo se danas brojnih naših mučenika i svjedoka vjere, koji su na čelu s bl. Alojzijem Stepincem u onim tužnim vremenima stajali uspravno, te do kraja opredijeljeni za Boga i čovjeka poštenom savješću podnijeli progone, zatvaranje i mučenje te tako postali naš ponos i naša slava», zaključio je biskup Antun.
Potom je svoju riječ okupljenima uputio episkop Jovan. Zahvalio je Bogu što može biti dionik ovog spomen slavlja i njegovim sudionicima uputiti svoju riječ. Ustvrdio je da je pred činjenicom zla potrebno izdići se iznad pojednostavljenog gledanja na svijet kao na crno-bijelu stvarnost i zaviriti u dušu zločinaca, jer su svi ljudi, uključujući i zločince, stvoreni na sliku Božju, njegova su ikona ili obraz, kako u duhu ćirilo-metodske baštine volimo reći. Naglasio je kako to nije laka zadaća, osobito pred silnim tisućama onih koji su postradali od bratske ruke. Spomenuo je kako je samo u Crnoj Gori od strane komunističkog režima od 1941. do 1945. godine stradalo 109 svećenika, među kojima je bio i mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac (1890.-1945.). Njemu se po završetku Drugoga svjetskog rata izgubio svaki trag, mjesecima se nije čulo za njega, sve dok u srpnju 1945. u Cetinjsku mitropoliju nije stigla pošiljka od jednog partizanskog generala. U toj je pošiljci bila mitropolitova panagija (lik Bogorodice koji pravoslavni vladika nosi na prsima) i kratko pismo u kojem je uz mjesto i okolnosti mitropolitove smrti spomenuti general napisao: «Ovu panagiju našli smo kod mitropolita-razbojnika Joanikija te vam je šaljemo». Episkop Jovan je ustvrdio da čovjek, kad to pročita, u prvi mah pomisli na zvjerstvo onih koji su se na ovako drzak način hvalili svojim zločinima. Međutim, kad se čovjek malo dublje zamisli, onda ova neobična gesta mitropolitovih ubojica postaje svjedočanstvo o mjestu i načinu mitropolitove smrt, o kojoj inače ništa ne bismo znali. K tome ona navodi na pomisao kako se u duši toga generala probudilo nešto dobroga što ga je nagnalo da panagiju ubijenog mitropolita vrati Crkvi kojoj je pripadao. Taj nam događaj, zaključio je episkop, poručuje da ni iz duše najtežih i najvećih zločinaca u potpunosti ne iščezava ikona živoga Boga.
Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Hranić je podsjetio nazočne da su se sabrali u Jasenovcu «na Žalosni petak, negdašnji blagdan Sedam žalosti BDM, na području teških stradanja tijekom i poslije Drugoga svjetskoga rata te u Domovinskom ratu da bi pred Isusov križ, do njegove milosrdne ljubavi doveli sve žrtve i sve zločince, sve nepravedne osude, progone, mučenja, ponižavanja i ubijanja nedužnih ljudi, i kako bi za sve zajedno s Isusom raspetim na križu molili Oca nebeskoga za njegovo oproštenje i milosrđe, kako bi darom njegove milosti bila ozdravljena sva srca i svi narodi, sve rane i sva nepovjerenja». Naglasio je da «dok oplakujemo sve pripadnike bilo kojeg naroda, vjere ili svjetonazora koji su postali žrtvom zla i zloće u našim ljudskim srcima, sjedinjujemo se sa Žalosnom Gospom Jasenovačkom i zahvaljujemo za sve one koji su u vjernosti Bogu, Crkvi i svome narodu radije podnijeli nasilje i zlo negoli vraćali jednakom mjerom te su se tako pribrojili mučenicima». Pozvao je nazočne da se odupru «razornoj zatvorenosti pred Bogom, otvarajući se istini i slobodi za istinu», i budu molitelji «za Božje milosrđe i za oproštenje ljudi kojima smo počinili zlo i za one od kojih smo pretrpjeli zlo.« Također ih je pozvao da na ovom pokorničkom i pokajničkom slavlju otvore svoje srce Bogu u svijesti da «oholost i pomanjkanje poniznosti čini još očitijom i jadnijom našu vlastitu grešnost i zlo koje je u nama», te da zamole «Gospodina da nad našim slabostima i slabostima prijašnjih generacija izrekne sud milosrđa, i da nam pomogne da u budućnosti uvijek ostanemo njegova djeca, a međusobno braća i sestre.«
U homiliji se nadbiskup osvrnuo na odlomak prvog čitanja iz Knjige proroka Jeremije, u kojem prorok opisuje kako su ga njegovi nekadašnji prijatelji počeli progoniti i prijetiti mu smrću kad je počeo vršiti proročku službu, odnosno «uvjeravati svoj narod, svoje rođake, rodbinu, prijatelje, vođe svoga naroda da ih neće spasiti lažni kompromisi niti savez s političkim i vojnim moćnicima, nego da je prije svega potrebna vjernost Bogu i obraćenje srca.« Rekao je da je to iskustvo odbacivanja doživio i Gospodin Isus, kako svjedoči naviješteni evanđeoski ulomak, kad su ga njegovi sunarodnjaci i protivnici pokušali kamenovati. «Odbacivanje, ponižavanje, mučenje, uzimanje prava u svoje ruke, osveta, gaženje prava na život i drugih ljudskih prava, ubijanja i likvidacije bez ikakvog suda te skrivanje i umanjivanje zločina – sve je to otajstvo zla koje na osobito snažan način pred nas izranja i danas ovdje u Jasenovcu», ustvrdio je nadbiskup, te nastavio: »Čovjek ima svoja nepovrediva prava i dostojanstvo koja mu je dao Bog Stvoritelj. To je svojim utjelovljenjem potvrdio Krist Gospodin. Čovjek je zato iznad svake politike i iznad svakog interesa, a zločin je uvijek zločin, bez obzira na to tko ga je učinio. Logor Jasenovac je zato čin užasnog odbacivanja Boga, zločin kojega su počinili grešni pripadnici našega hrvatskoga naroda. Crkva u našem hrvatskom narodu je zato već davno jasno osudila zločin u Jasenovcu. Bl. Alojzije Stepinac u pismu ustaškom poglavniku Paveliću, 24. veljače 1943. godine, Jasenovački logor proročki je nazvao ‘sramotnom ljagom Nezavisne države Hrvatske’ i ‘najvećom nesrećom’ našega hrvatskoga naroda.»
Govoreći o poratnim zločinima koji su počinjeni u Jasenovcu i na drugim stratištima, nadbiskup je ustvrdio da se «od ustaških zločina u Jasenovcu ni po čemu bitno ne razlikuje poratni zločini nastavljeni u Jasenovcu i u kaznionici Stara Gradiška, te zločin započet na Blajburškom polju o čijem razmjeru svjedoče i stotine masovnih jama i grobišta te tisuće pojedinačnih grobova žrtava na Križnom putu.» Još je kazao da smo »svjedoci kako opterećenja koja proizlaze iz grešnog odbijanja Božje ljubavi još puno prije i više od boli u tijelu žrtava uzrokuju i strašno duhovno trpljenje, bol i nepovjerenje kod naroda kojima su pripadale žrtve te kako se bez sjedinjenja s raspetim Isusom, zbog odbijanja evanđeoskog pristupa, rađa spirala osvete i nastavak lanca nasilja. Zato mi danas, dok u svim zločinima i krikovima žrtava ustaškog režima, nacizma i komunizma prepoznajemo Isusov krik unutarnjeg razdiranja, tjeskobe i boli na križu, u ovom pokajničkom i pokorničkom molitvenom slavlju, sve te krikove pretvaramo u molitvu Sina Božjega koji svoj život predaje Ocu u ljubavi, radi spasenja svih ljudi«, ustvrdio je nadbiskup. Podsjetivši da Požeška biskupija od samog svog utemeljenja vrši spomen na nevine žrtve Jasenovca, Stare Gradiške i svih totalitarnih režima minuloga stoljeća, te čini pokoru radi zlodjela kojima su pripadnici našeg naroda zatomili lice Crkve, nadbiskup je pozvao nazočne na molitvu «da nas Gospodin sve unutar hrvatskoga naroda i u odnosu prema svim drugim narodima pohodi darom iskrenoga kajanja, milosrđa, praštanja i obraćenja te da nas – posebno u odnosu prema susjednom srpskom narodu, učini – ne samo slobodnima od zla kojega smo nanijeli jedni drugima – nego, još više, slobodnima jedne za druge, za zajedništvo i za suradnju pred izazovima današnjice.», te im je poručio da je »naš kršćanski poziv obraćenje, naše je poslanje evangelizacije, naš oblik služenja svome i svakom drugom narodu je svjedočenje slobode od zla; a zajednički interes svih nas unutar hrvatskog društva i za odnose između hrvatskog i srpskog naroda silazak do istine oslobođene povijesnih, nacionalnih i ideoloških interpretacija te suočavanje s istinom.» Ustvrdivši da svi trebamo ostati svjesni »da upravo istinom, obraćenjem i vjernošću Isusu Kristu i njegovu Evanđelju svaki od nas najbolje želi i najviše čini svojoj crkvenoj zajednici i svome narodu«, nadbiskup je zaključio homiliju molitvom da nam »raspeti i uskrsli Gospodin očisti srca i pamćenje te nas učini svojim svjedocima i suradnicima u uskrsnoj preobrazbi ovoga svijeta.«
Nakon popričesne molitve pred Gospinim likom održana je pobožnost u kojoj su hodočasnici predvođeni biskupom Antunom hvalbenim poklicima i pjesmom iskazali Isusovoj Majci svoju odanost i ljubav, molbenicama joj povjerili svoje vapaje a sve zaključili činom predanja Blaženoj Djevici Mariji. Na svršetku slavlja biskup Antun je uputio završnu riječ zahvalnosti najprije Isusovoj Majci koja nas ovdje u Jasenovcu neprestano približava Isusu Kristu, jedinom Spasitelju čovjeka, koji nam je svojom smrću na križu posvjedočio koliko je čovjek važan Bogu. Izrazio je uvjerenje da su večeras svi sudionici slavlja osjetili kako u našim nemoćima pred zlom postajemo iznutra svjetliji i snažniji po onome što Marija svojim zagovorom unosi u naša srca. Zahvalio je đakovačko osječkim nadbiskupima Đuri i Marinu te srijemskom biskupu Đuri za njihovo ustrajno i vjerno sudjelovanje na ovim slavljima u Jasenovcu. Posebnu zahvalnost izrekao je episkopu Jovanu što u dimenzijama zajedničke vjere u Isusa Krista nastoji njegovati svijest da smo u Isusu Kristu jedni drugima braća, osobito pred jasenovačkim ranama. Zahvalio je nazočnim svećenicima za sudjelovanje u slavlju, za predvođenje vjernika na hodočašće u Jasenovac i za služenje njihovim dušama u sakramentu pomirenja. Hodočasnicima pak pješacima zahvalio je na podnesenoj žrtvi.