Veliki petak na požeškoj Kalvariji

Na Veliki petak, 19. travnja u prijepodnevnim satima mnoštvo vjernika iz Požege i okolice na požeškoj Kalvariji sudjelovalo je u pobožnosti Križnog puta koju je predvodio biskup Antun Škvorčević. Pozdravljajući ih biskup je kazao da su se uspeli na požešku Kalvariju kako bi svojim suosjećajnim srcem bili što bliže Isusovu križu, njegovim patnjama i njegovoj smrti, kojom je posvjedočio svoju ljubav za nas. Rekao je kako im je u brojnim nevoljama koje proživljavaju u osobnim, obiteljskim i narodnim nastojanjima, potrebna snaga, utjeha i pomoć. Potaknuo ih je na molitvu da mogu nositi patnje jedni drugih za njihovo vlastito dobro i dobro drugih, te za dobro Crkve i naroda. Pozvao ih je da se svojim osjećajima pridruže Marijinu srcu, i svim drugim osobama koje su s velikom suosjećajnošću pratile Isusa na njegovu križnom putu. U kratkoj homiliji nakon molitve Križnog puta biskup je rekao:
I danas na Veliki petak naviru pred nas brojna životna pitanja na koja nemamo odgovora. Jedno od njih je: Otkud zlo u svijetu, i zašto patnja, osobito nedužnih ljudi? Postoje očekivanja da znanstvenim ili nekim drugim putem dođemo do odgovora, koji bi bili prihvatljivi i za koje smatramo da su neka rješenja. Međutim, takve znanosti nema, i mi pred zlom u svijetu ostajemo nemoćni. Već je sv. Augustin govorio kako je zlo mrak i da se ono ne rješava time da gledamo u njega. Što više razmišljamo o mraku, gledamo u njega, to ga manje razumijemo kao i razloge zbog kojih smo njime zahvaćeni.
Vjerujem da ste primijetili kako suvremeni digitalni i drugi mediji pokušavaju baš sa zlom praviti neke svoje poslove, pa nam na televiziji prikazuju brojne filmove pune zla i nasilja. Uvijek se pitam koji je zapravo smisao toga. Kao da izvan televizije i drugih medija ionako nema previše zla, da si ga trebamo stavljati pred oči još i tim putem? Kad god se dogodi neko zlo, mi volimo o njem gledati izvještaj, o njem slušati i pripovijedati, ali ono i dalje ostaje nerazumljivo u svom podrijetlu i smislu. Slično je i s patnjom i trpljenjem. Mi smo svakodnevno uronjeni i u taj misterij. No, postoji jedna silno izazovna činjenica: Bog nam je u Isusu Kristu progovorio o misteriju svoga bića baš putem patnje i smrti, krenuo je najtamnijom stranom našeg postojanja da nam nešto kaže o sebi. I što nam je rekao na križu? Da on jednostavno prihvaća patnju i trpljenje za nas, kao što majka prihvaća trpjeti za svoje dijete. Njezino trpljenje iz ljubavi za svoje dijete nije prokletstvo, nego herojstvo. Tako je Bog u Isusovim raširenim rukama na križu posvjedočio da nas ne ostavlja same u našim bolima, u našoj prolaznosti i umiranju, nego nas poput majke grli svojom ljubavlju s križa i uvjerava: ‘Niste izgubljeni u svojim patnjama, jer je u njima prisutna moja božanska ljubav. Stoga se danas baš tim pogledom vjere želimo približiti Isusovu križu, i zahvaliti mu što nam je u našim bolima i umiranju objavio tko je on, i nam podario veliku nadu. I danas smo u našoj hrvatskoj domovini pred velikim zlima i pred velikim patnjama. Ali mi ne želimo postati dio onih koji samo prepričavaju zlo i ne znaju dalje, nego gledajući na križ Isusov, želimo govoriti o onome što se u našoj patnji zbilo kao pobjeda života.
Znam da mnogi naši hrvatski branitelji još i danas teško nose ono što su prepatili u vrijeme Domovinskog rata, ali također znam da su njihove patnje smislene upravo zbog toga su to bile patnje ljubavi za domovinu, za njezinu slobodu i dostojanstvo. Razmišljajmo i djelujmo u svojim patnjama, polazeći od Isusova križa. Tada nam ona neće pomračiti srce, niti pogled naših očiju, nego nam omogućiti da vidimo ono svjetlo i onu ljubav koja jedina može dati smisao i konačnost našoj sadašnjosti i vječnosti. Neka poruka Isusove patnje dopre do pameti svakog od vas, a još više, neka snaga Isusove ljubavi s križa zahvati svako vaše srce, da u teškoćama nikada ne zdvajate, nego budete jaki njegovom jakošću. Dok danas u našim crkvama na obredu Muke Isusove budemo ljubili križ Isusov, neka u tom poljupcu bude izražena naša zahvalnost, ljubav i poštovanje za njegove patnje u kojima nas je on prigrlio za svu vječnost, poručio je biskup Antun vjernicima na koncu pobožnosti Križnog puta.