LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga proroka Zaharije 12,10s.
Ovo govori Gospodin: 10»Na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.11 U onaj dan plač velik će nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megidonskoj«.
Riječ Gospodnja.
Ovo proroštvo, sabrano u knjigu proroka Zaharije, je navještaj pomirenja i mira, proglašen u kontekstu rata i suparništva. Grad Jeruzalem je meta napadaja iz Judeje i susjednih naroda, i sâm Bog preuzima njegovu obranu: »Učinit ću Jeruzalem čašom opojnom svim narodima uokolo … teškim kamenom; svi koji ga budu dizali teško će se izraniti, udarit ću sve konje strahom, a njihove jahače mahnitošću, sljepilom ću udariti sve konje. U onaj dan Gospodin će zakriliti Jeruzalemce…pregnut ću da uništim sve narode koji dođu na Jeruzalem…« (usp. Zah 12, 2-9). Na toj apokaliptičkoj pozadini neočekivano se pojavljuje proročanstvo spasenja, koje će – paradoksalno – započeti baš na neprijateljskom području, u Judeji: »Gospodin će najprije spasiti Judine šatore« (7. r.). Događa se nešto novo, događaj do tada nepoznat: izlijevanje Duha, »koji potiče na traženje oproštenja«. Svi se okreću prema tajanstvenoj osobi, nazvanoj »probodeni« (tekst je u prvom licu: »Upirat će pogled na mene koga su proboli«). Ratna vika se pretvara u nacionalu tužaljku, »naricanje, plač, kao što je oplakivanje prvenca«. U sjećanje se doziva tužaljka kod Adad-Rimmona u dolini Megido, gdje je u bitci poginuo kralj Jošija. S evanđelistom Ivanom (usp. Iv 19, 34), naš pogled se usmjerava na Raspetoga. U Isusu koji je umro na križu otkriva se identitet »probodenog« o kojem govori prorok, u njegovu otvorenom boku izvorište Duha koji se izlijeva na sve ljude, o kojem također govore Ezekijelovo (usp. Ez 37,1-14) i Joelovo proroštvo (usp. Joel 3), konačno, u vjernicima zagledanima u Raspetoga, koji su novi narod Božji sabran u Crkvi podno križa.
Drugo čitanje: Poslanica Galaćanima 3, 26-29
Braćo!
26 Svi ste sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu. 27 Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. 28 Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! 29 Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.
Riječ Gospodnja.
»’Pogledaj na nebo i zvijezde prebroji ako ih možeš prebrojiti: toliko će biti tvoje potomstvo’. Abram povjerova Gospodinu, i on mu to uračuna u pravednost« (Post 15, 5s.). Baš se mora doći do Novog zavjeta da se razumije o kakvom potomstvu govori tekst Postanka: »A ova su obećanja dana Abrahamu i potomstvu njegovu. Ne veli se: ‘i potomcima’ kao o mnogima, nego kao o jednomu: I potomstvu tvojem, to jest Kristu« (Gal 3,16). A ovo je obećanje: »Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan, da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji viče: ‘Abbà, Oče!’« (4,4). I još: »Svi ste vi sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu« (3,26).
To posinstvo se ostvaruje po krštenju koje nas poistovjećuje s Kristom: »Krist živi u meni!«, veli Pavao (Gal 2, 20). Po svom krštenju Krist ljudskom zajedničkom životu ponovno daje podrijetlo koje nadilazi, štoviše koje dolazi prije nacionalnosti, društvenog položaja, spolnog razlikovanja. Različitosti nisu poništene, naprotiv one ostaju, uključene i preobražene u jednu jedinu stvarnost koja je Krist (Kol 2, 17). »Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela, iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni« (1 Kor 12, 12s.).
Postoji put istine o sebi i o sjedinjenju kojeg je svaki pojedini čovjek pozvan dovršiti u Kristu. To je prevladavanje vlastite individualnosti kao apsolutnog objekta dobra, prevladavanje sukoba koji neizbježno, za čovjeka ranjenog u njegovoj sposobnosti da razumije i da voli, nastaje u suočavanju s poteškoćama. To se prevladavanje može dogoditi samo onda kad svaki pojedinac bude znao u drugome poštivati kao u sebi samom ono otajstvo koje prebiva u čovjeku: »Krist u nama« (Kol 1, 27), i koje nam govori: »Krist je sve u svima« (Kol 3,11) i…»Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!« (Gal 3,28).
Evanđelje: Luka 9, 18-24
U ono vrijeme:
18 Dok je jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« 19 Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« 20 A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist – Pomazanik Božji!« 21 A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju.
22 Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«
23 A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.24 Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.
Riječ Gospodnja.
U ovom ulomku Lukinog evanđelja, smještenom između početka misionarskog djelovanja Dvanaestorice i uspostavljanja Crkve, mogu se razlikovati tri dijela: Petrova vjeroispovijest (rr. 18-20); prvi navještaj Isusove muke (rr. 21s.); pet Isusovih riječi o uvjetima njegova nasljedovanja (rr. 23-27). U središtu slike je Isusova osoba, zemljopisno okruženje je samoća, klima molitva. U srcu svega jedno pitanje što ga on sâm postavlja onima oko sebe i koje se postavlja izravno: »Tko sam ja za tebe?«. Tri su odgovora koja, svaki na svoj način, izražavaju očekivanja naroda, Petrova očekivanja i Isusovo očekivanje. Dovršujući Petrovu vjeroispovijest da je on ‘Mesija’, ‘Pomazanik Božji’, Krist se poistovjećuje s tajanstvenim likom »Sina čovječjega«, onoga koji u svom zemaljskom životu ostvaruje poziv ‘Sluge Gospodnjega’: »Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama…za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe…Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge« (Iz 53). To je trpeći Mesija, raspeti Krist, onaj Sin čovječji kojega je gledao prorok Danijel (7, 13), proslavljen u Otkrivenju (1, 7), koji »će doći u svojoj slavi i svi će ga vidjeti« (Mt 24, 30; 26, 64.). On je čovjek koji na sebe uzima zlo, trpljenje, smrt i sve što prijeti svijetu. Isus Krist se, naime, predaje čovjeku, izlaže se nerazumijevanju i preziru, u potpunom sebedarju daje se ubiti.
MEDITACIJA
»Jer ljubav je jaka kao smrt«, veli Pjesma nad pjesmama (Pj 8, 6). Jaka kao smrt, koja ulazi u život kao velika tuđinka, veliki neprijatelj, neizbježni prag na čijoj drugoj strani nitko ne zna što se nalazi. Kršćansko propovijedanje se ubacuje upravo u to granično područje, unutar velikog čovjekova pitanja. Isusovo pitanje: »Tko sam ja za tebe?«, izgovoreno u najdramatičnijem trenutku njegova života, kad mu je dobro poznato što će se dogoditi, traži od mene da ga priznam kao onoga koji umire za mene, koji svoj život daje za mene. »Tko sam ja za tebe?«. Odgovoriti na to pitanje znači odgovoriti na odlučujuće pitanje: »Za koga ja živim?«. Ima li možda veće ljubavi od ove, da tko život svoj položi za drugoga? U toj dijalektici ljubavi, sučeljavaju se život i smrt. Tamo gdje je smrt doživljena kao dijeljenje koje nam odnosi one koje volimo, kao bol rastanka, u tu – da tako kažemo – ‘odsutnost voljene osobe’ ulazi Krist. S visine i prisutan baš ondje, u onoj krajnjoj točki, gdje je čovjek neizbježno osamljen, odvojen, odijeljen, tamo gdje su životne funkcije prekinute. On, koji je Život (usp. Iv 1, 4), umire sa čovjekom…sa mnom. To je izjava Božja čovječanstvu: »Volim te tako da sam spreman za tebe umrijeti!«. To je put utjelovljenja, što ga je Krist odabrao da postane čovjekov ‘suputnik’. On je htio potpuno uroniti (zato je bio kršten) u sav bezdan negativnosti i nijekanja, podjele i proturječja, grijeha i očajavanja koje čovjek doživljava u samome sebi kao smrt, kao nesposobnost komunikacije i istinskog odnosa s drugim. Krist je oženio moje trpljenje, moju smrt. U tom sjedinjenju, dajući mi ne neku stvar već samoga sebe i samo svoje postojanje, daruje mi svoj, a time onda i moj pravi život, koji je udioništvo u njegovu zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim. Uskrsli sa snagom naviješta da je život prva, istinska datost čovječanstva: »Bog je sve stvorio da sve opstane« (Mudr 1, 14). Raspeti koji je uskrsnuo naviješta da je njegova ljubav jača od čovjekove smrti. Tko pripada Kristu jamačno proživljava svoju smrt, svoju bol i svoju patnju, bez popusta, no sve to postaje prijelaz (pasha) u život koji Bog daruje, jer »ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob« (Pj 8, 6).
MOLITVA
Gospodine, a što sam tebi ja
te mi zapovijedaš da te ljubim, i srdiš se na me
ako toga ne činim i prijetiš mi strašnim nevoljama?
A zar je mala nevolja već to ako te ne ljubim?
Reci mi po milosrđu svome, Gospodine Bože moj, što si ti meni.
»Reci mojoj duši: Ja sam tvoje spasenje« (Ps 35, 3).
Tako reci da čujem.
Evo, uši srca mog pred tobom su, Gospodine;
otvori ih i »reci mojoj duši: Ja sam tvoje spasenje«.
Hrlit ću za tim glasom i uhvatit ću te;
Nemoj skrivati lica svoga od mene.
(SV. AUGUSTIN, Ispovijesti I, 5, 5).
KONTEMPLACIJA
I sišao je k nama sam Život naš, uzeo na se našu smrt i ubio ju iz punine svoga života. Gromovito nam je doviknuo da se odavde vratimo k njemu u onu tajanstvenost odakle je on došao k nama, najprije u samu djevičansku utrobu, gdje se za njega udala ljudska narav, smrtno tijelo, da ne bude uvijek smrtno; i odande kao zaručnik što izlazi iz ložnice svoje kliče kao div da potrči svojim putem (Ps 19,6). Nije zakasnio, nego je potrčao vičući glasno riječima, djelima, smrću, životom, silaskom i uzašašćem, vičući da se vratimo k njemu. I otišao je ispred naših očiju, da bismo se vratili svome srcu i našli njega. Otišao je, a evo, ovdje je! Nije htio biti s nama dugo, ali nas nije ostavio (SV. AUGUSTIN, Ispovijesti IV, 12, 19).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Tko sam ja tebi?«
ZA DUHOVNO ČITANJE
Godine 1917., dok je Edith Stein bila asistentica Edmunda Husserla, u Freiburg je stigla žalosna vijest. Adolf Reinach, također Husserlov asistent, je poginuo na flandrijskom bojištu. Bol Edith Stein bijaše velika; mislila je na Reinachovu suprugu. Iz Göttingena su je zamolili da donese Reinachov oporučni zapis. Edith Stein se bojala susreta s udovicom. Njezin duh je bio uznemiren: Reinach, koji je zajedno s Husserlom činio središte göttingenškog kruga, više nije bio na životu. Zahvaljujući njegovoj dobroti mogla je baciti pogled u onaj svijet koji se njoj činio zatvorenim. Sjećanje joj nije pomagalo. Što bi mogla reći supruzi, koja je jamačno bila sva očajna? Edith Stein nije mogla vjerovati u neki vječni život.
Pomirenost gospođe Reinach sa sudbinom pogodila ju je poput zrake svjetlosti koja je dolazila iz onoga skrivenog kraljevstva. Udovicu bol nije shrvala. Premda u žalosti, bila je puna nade koja ju je tješila i smirivala. Pred tim iskustvom potpuno su se razbili razumski dokazi Edith Stein. Ne čista i jasna spoznaja, već dodir s bîti istine preobrazio je Edith Stein. Vjera joj je zasjala u otajstvu križa. Bio je potreban još dug put prije nego što je iz tog iskustva uspjela izvući sve posljedice. Za misliteljicu poput Edith Stein nije bilo lako srušiti sve mostove i odvažiti se na skok u novi život. No pogođenost je bila tako snažna da je još neposredno prije svoje smrti o tom iskustvu govorila isusovcu p. Hirschmannu: »Bio je to moj prvi susret s križem i s božanskom moći koju on daje onome tko ga nosi. Prvi sam put, na opipljiv način pred sobom vidjela Crkvu, rođenu iz boli Otkupitelja, u njezinoj pobjedi nad žalcem smrti. To je bio trenutak u kojem se potpuno razbila moja nevjera i zasjala svjetlost Krista, Krista u otajstvu križa« (W. HERBSTRITH [iz.], Edith Stein, La Mistica della Croce. Scritti spirituali sul senso della vita /Edith Stein, mističarka križa. Duhovni spisi o smislu života/, Rim, 1987, str. 87).
