Misijska nedjelja u požeškoj Katedrali

Na svjetski misijski dan, u nedjelju 20. listopada požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je večernje euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali u zajedništvu sa svećenicima djelatnima u Župi Sv. Terezije Avilske i središnjim biskupijskim ustanovama.  Pozdravljajući sudionike slavlja, biskup Antun je rekao kako je na Misijsku nedjelju u mjesecu listopadu – koji je papa Franjo ove godine proglasio Izvanrednim misionarskim mjesecom, pod geslom «Kršteni i poslani. Kristova Crkva u misiji u svijetu» – želio zajedno s njima Bogu zahvaliti za njegovo djelo ljubavi koje je ostvario u Isusu Kristu, pobjedniku nad smrću, koji nas u svojoj Crkvi neprestano jača i hrabri da budemo njegovi i da ga svjedočimo drugima. Dodao je kako želi s njima moliti da svatko od njih bude misionar u svojoj obitelji i župi, u svom gradu i domovini, ali i da svojom molitvom, milodarom i na druge načine budu potpora misionarima u misijskim zemljama. Pozdravio je prijatelje i goste iz Slovenije: svećenika Primoža Erjavca, vjeroučitelja u Škofijskoj gimnaziji u Vipavi, zajedno sa četvero gimnazijalaca, koji su u višednevnom posjetu Katoličkoj gimnaziji u Požegi. Započinjući homiliju biskup je pojasnio kako je, unatoč tome što je prijepodne bio na proslavi stogodišnjice Župe sv. Josipa u Slatini, htio na Svjetski misijski dan u Izvanrednom misionarskom mjesecu i u Katedrali biti molitelj sa svima onima koji su se u njoj okupili s tom nakanom. Kazao je kako nas naviještena sveta čitanja potiču da budemo molitelji, ističući važnost molitve i onoga koji moli. Rekao je da nam ulomak prvog čitanja iz Knjige Izlaska predstavlja židovski narod koji je na Božju inicijativu krenuo iz egipatskog ropstva te se susreo s nevoljama poput gladi, žeđi, zmija, pa sve do plemena Amalečana s kojima je zametnuo bitku. Židovi su znali da nemaju oružja s kojim bi mogli pobijediti, ali da imaju Boga saveznika čiju je pomoć zazivao Mojsije uzdignuti,m molitvenim rukama na brdu,  i sve dok je on držao uzdignute ruke oni su pobjeđivali. Nadovezavši se na evanđelje u kojem Isus govori «kako valja svagda moliti i nikada ne sustati», dajući primjer molitve u osobi žene udovice koja traži svoju pravdu kod suca koji se nije bojao Boga niti je za ljude mario, ali je zbog njezine upornosti riješio njezino pitanje, biskup je ustvrdio kako je molitva izraz našeg povjerenja da Bog može u našem životu ostvariti svoju pravednost i dati nam sve što nam je potrebno za život. Napomenuo je zatim kako sv. Pavao u ulomku drugog čitanja podsjeća Timoteju da je poučen u vjeri i u poznavanju Svetog Pisma, zaključujući kako je sve Pismo bogoduho. «Mi smo u Svetom Pismu poučeni kako je Bog do kraja za čovjeka, a sam Isus Krist je posvjedočio da mi nismo Bogu neki nevažni pojedinci, nego da je njemu važan svaki pojedini od nas», istaknuo je biskup te pojasnio kako je svaki čovjek stvoren neponovljiv i jedinstven, i da je Bog u Isusu Kristu položio sebe za svakog čovjeka, pobijedio smrt i ostvario najveću pravdu. Još je rekao da naš odgovor na tu Božju ljubav jest naša vjera, a da Isus Krist u svojoj Crkvi poput Mojsija, drži stalno upravljene svoje molitvene ruke, dapače cijeli svoj život, kao žrtvu ljubavi pred Bogom i vječnošću, i na taj nas način sve čini pobjednicima. Pripomenuo je kako se mi toga spominjemo kad god čitamo Božju riječ, a osobito kada slavimo svetu misu u kojoj obnavljamo Isusovo djelo spasenja za nas. Govoreći kako na misijsku nedjelju zajedno s prisutnima u Katedrali želi zahvaliti Bogu za to Isusovo djelo, biskup je ustvrdio: «Ako je Bog bio toliko dobar prema nama, uzdigao nas u našem dostojanstvu i u sakramentu krštenja zagrlio svojom ljubavlju koja pobjeđuje zlo i smrt, potrebno je da mu na to odgovorimo našom vjerom». Pojasnio je da molitvom dan i noć Bogu otvaramo svoje biće ranjeno na smrt kako bi on u nama pobijedio naše nemoći i uveo nas u svijet besmrtnosti. Postoje različiti ljudski pokušaji da se dosegnu udaljeni svjetovi i svemirski prostori, no čovjek može doprijeti do Boga jedino svojim vjerničkim srcem u molitvi, ustvrdio je biskup, kazavši kako je veoma zahvalan svima koji su došli na ovo slavlje biti molitelji i na taj način posvjedočili kako Bog po njima čini veliko djelo u Hrvatskoj, ne dopuštajući da ona postane zemlja ravnodušna za njega. Potaknuo ih je da se ne ustrčavaju govoriti o Isusu Kristu svojim bližnjima u obitelji, u susjedstvu, na radnom mjestu i drugdje, nastojeći ih oduševiti da na Isusovu ljubav odgovore svojom svjedočkom vjerom. Poručio im je da je to konkretni način na koji svakodnevno mogu  vršiti svoje krsno poslanje i biti navjestitelji Isusa Krista, njegovi istinski misionari. Misije nisu naša katolička propaganda, nego svjedočenje drugima onoga što Isusova ljubav velikoga, dobroga i lijepoga čini u našim životima, te pozivanje drugih da i oni vjerom prihvate tu Isusovu ljubav. Biskup je izrazio radost što Požeška biskupija ima svećenika Karla Prpića koji kao misionar djeluje u biskupiji Ngaoundéré u Kamerunu, te je pozvao sudionike slavlja na molitvu da kršćani i kod nas u Hrvatskoj budu oduševljeni Isusom Kristom, kao što su to kršćani u Kamerunu, čije su crkve pune tijekom euharistijskih slavlja, koja znaju potrajali i po nekoliko sati a koja su uz to prožeta žarkom molitvom, pjesmom i plesom, svjedočenjem radosti zbog Isusove pobjede nad zlom i smrću te svoje pripadnosti njegovoj Crkvi. Također ih je pozvao da svoju blizinu misionarima i misionarkama u misijskim zemljama posvjedoče i svojom materijalnom pomoći pretočenom u milodar. Nakon pričesti biskup je u ime sudionika slavlja izmolio molitvu za Izvanredni misionarski mjesec. Na svršetku pak misnog slavlja biskup im je poručio da odlaze svojim kućama lijepi u dušama po onome što je Božjega ušlo u njih u misnom slavlju, osobito po svetoj pričesti. Potaknuo ih je da budu odvažni i radosni Kristovi svjedoci, te im poželio da po njihovim ustrajnim molitvama u Hrvatsku prodire stvarnost Božje onostranosti i ljepota njegove blizine.