Na blagdan sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije, večernje euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević. S njim su koncelebrirali kanonici, svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova i požeških župa. Pozdravljajući sve nazočne biskup je ustvrdio da je sv. Ivan Pavao II. bio veliki prijatelj Božji u suvremenom svijetu, veliki prijatelj čovjeka, naše domovine Hrvatske i Hrvata. K tome utemeljio je našu Požešku biskupiju i imenovao njezina prvog biskupa. Rekao je da ovim svetim slavljem želimo Bogu zahvaliti za dar velikoga Pape, koji je svojim neumornim djelovanjem posvjedočio suvremenom svijetu snagu Evanđelja i uskrsloga Isusa Krista. Zamolio je svetog Papu koji je od prvih dana svog pontifikata pozivao: «Otvorite vrata Kristu!», da pomogne sudionicima slavlja otvoriti svoja srca jedinom pobjedniku nad smrću Isusu Kristu, i da on po njegovu zagovoru bude trajno prisutan svojom pobjedničkom snagom u našoj Požeškoj biskupiji. U homiliji biskup je ustvrdio da je jedan od snažnih načina na koji je sv. Ivan Pavao II. prisutan među nama i njegova relikvija, djelić njegove krvi kojom je volio Isusa Krista i sve nas. Pozvao je sudionike slavlja da obnove istinu o njemu, ali još više da si približe njegov lik, kako bi se na njegov blagdan još više povezali s njime i bili Božji onako kako je on volio i želio. Iznoseći osnovne podatke iz njegova djetinjstva i mladenačkog života, biskup je rekao: «Karol Jozef Wojtyła rođen je 18. svibnja 1920. u Wadowicama u Poljskoj. Majka Emilija umrla je 1929., brat Edmund, liječnik 1932., otac Karol, vojni podoficir 1941. godine. Ostao je sam u 21. godini te započeo vlastitom odgovornošću oblikovati svoj život. Završava
srednju školu u Wadowicama 1938., upisuje Jagielonsko sveučilište u Krakovu koje nacistička njemačka okupacija Poljske prekida 1939. zatvaranjem Sveučilišta, zapošljava se i radi (1940.-1944.) u jednoj kemijskoj tvornici da si priskrbi potrebno za život te ne bude deportiran u Njemačku. Želi postati svećenik te od 1942. potajno pohađa tečaj teološkog studija koji je organizirao krakovski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha. Istovremeno bavio se književnošću i glumom te je bio član ‘Rapsodijskog kazališta’ također potajno». Govoreći o njegovu svećeničkom i biskupskom djelovanju, biskup Antun je istaknuo: «Nakon II. svjetskog rata nastavlja teološki studij na krakovskom Teološkom Fakultetu kao pitomac krakovskog Bogoslovnog sjemeništa, zaređen je za svećenika 1. studenog 1946. Poslan je u Rim na studij gdje je 1948. postigao doktorat iz teologije tezom o vjeri u djelima sv. Ivana od Križa. Istovremeno pastoralno je djelovao među poljskim emigrantima u Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj. Vratio se godine 1948. u Poljsku, bio je kapelan u župi, zatim za studente, postaje profesor moralne teologije i etike na Teološkom fakultetu u Krakovu a potom i u Lublinu. Dana 4. lipnja 1958. papa Pijo XII. imenovao ga je pomoćnim krakovskim biskupom a papa Pavao VI. imenovao ga 13. siječnja 1964. krakovskim nadbiskupom i uzdigao ga na kardinalsku čast, 26. lipnja 1967. Sudjelovao je na II. vatikanskom saboru i dao svoj dragocjeni doprinos u izradi Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes». Spominjući zatim određene podatke iz Svečeva papinskog djelovanja, biskup je podsjetio da je «16. listopada 1978. bio izabran za nasljednika sv. Petra u Rimu, a papinsku službu preuzeo na današnji 
dan, 22. listopada 1978. Vršio je svoje papinsko služenje izvanrednom snagom, herojskom vjernošću, svetošću i revnošću, trpljenjem i strpljivošću, napose kad je na njega bio izvršen atentat na Trgu sv. Petra, 13. svibnja 1981. Preminuo je 2. travnja 2005. godine u predvečerje Bijele nedjelje, koju je prozvao Nedjeljom Božjeg milosrđa u 85. godini života i 27. godini papinstva». Biskup Antun je istaknuo kako je Ivan Pavao II. za vrijeme svoga dvadeset sedmogodišnjeg pontifikata «pastoralno posjetio 146 mjesta u Italiji, kao biskup Rima pohodio je 317 od ukupno 332 župe svoje biskupije, a kao pastir opće Crkve posjetio je 104 puta svoje vjernike u inozemstvu, od toga 3 puta u Hrvatskoj. Prvi puta 1994. o 900. obljetnici utemeljenja Zagrebačke biskupije i prvog pisanog spomena Zagreba; drugi puta Zagreb i Mariju Bistricu 1998. kada je proglasio Alojzija Stepinca blaženim; i treći puta 2003., kada je u tjelesnoj nemoći a u silnoj snazi duha prokrstario hrvatski sjever i jug, te je među ostalim u Osijeku okrunio lik naše Gospe Voćinske.» K tome je biskup dodao kako je sv. Ivan Pavao II. «u brizi za sve Crkve napisao 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 45 apostolskih pisama. Proglasio je 1338 blaženih, među kojima je i naš već spomenuti Alojzije Stepinac, te Ivan Merz i Marija Propetog Isusa Petković. Uzdigao je na čast svetih 482 blaženika, među njima i našeg Marka Križevčanina. Održao je 15 skupština biskupskih sinoda. Svoju pastoralnu skrb posebno je iskazao osnutkom novih biskupija, među kojima je i naša Požeška biskupija, utemeljena zajedno s Varaždinskom, na svetkovinu svete slavenske braće Ćirila i Metoda, 5. lipnja 1997. godine, imenovavši istoga dana i njezina prvog biskupa». Govoreći o izvanrednoj očinskoj ljubavi koju je sv. Ivan Pavao II. od početka svoga papinstva očitovao prema hrvatskom narodu, biskup Antun je rekao: »Nezaboravna je prva misa koju je na hrvatskom jeziku prevodio za mnoštvo naših hodočasnika iz zemlje i inozemstva u bazilici sv. Petra, 29. travnja 1979. u ‘Branimirovoj godini’, s koje kao da još uvijek odjekuju tople riječi koje je izrekao: ‘Dragi moji Hrvati, papa vas voli, papa vas grli, papa vas blagoslivlja’!« Biskup Antun je naglasio
kako je ovaj veliki papa svoju ljubav prema hrvatskom narodu «osobito posvjedočio kad je ratom izmorenu Hrvatsku 13. siječnja 1991. među prvima priznao neovisnom državom zajedno sa Slovenijom. Razumio je kako narodu koji devet stoljeća nije imao svoje države valja potvrditi dostojanstvo, i očitovati priznanje za žrtve koje je u mnogim povijesnim bitkama prinio kao ‘predziđe kršćanstva’, i za stradanja u vrijeme i neposredno nakon II. svjetskog rata te obrane u Domovinskom ratu». Primjenjujući Isusove riječi iz naviještenog evanđeoskog ulomka na sv. Ivana Pavla, biskup je ustvrdio da nam ga «današnje evanđelje daje prepoznati kao brižnog slugu nebeskog Gospodara Isusa Krista, koji je svojom vjerničkom budnošću i neumornim zalaganjem bdio da Crkva, Gospodinova kuća ne bude potkopana i razorena. Bdio je na vratima svijeta i vječnosti svojom dubokom mističnom uronjenošću u Isusa Krista, dovikujući svojom riječju a još više primjerom života: ‘Otvorite vrata Kristu, jedinom otkupitelju čovjeka!’». Pozivajući sudionike slavlja na zahvalnost za dragog Papu, biskup je rekao: «Svojom očinskom revnošću bdio je i nad našom hrvatskom dušom i sudbinom te mu i danas iz Biskupije koju je utemeljio, u ovoj crkvi koju je uzdigao na dostojanstvo katedrale, pred relikvijom njegove krvi, jednostavnim ali iskrenim riječima, koje izlaze iz našeg toplog sinovskog srca govorimo: ‘Hvala ti, Ivane Pavle II. Prati nas s neba očinskom ljubavlju koju si nam iskazivao na zemlji. Moli da poput tebe u svim 
nevoljama svoga života i u hrvatskim suvremenim lutanjima ostanemo vjerni Isusu Kristu u njegovoj Crkvi Katoličkoj, u našoj Požeškoj biskupiji’!», zaključio je biskup. Na svršetku slavlja biskup Antun je izrazio radost što je ovu svetu misu slavio s kaležom koji je papa Ivan Pavao II. poklanjao različitim osobama a primio ga je od dugogodišnjeg njegova tajnika, kardinala Stanisława Dziwisza. Podsjetio je sudionike slavlja da nam je on darovao i relikvijar sv. Ivana Pavla II, koji se redovito nalazi u Svečevoj kapeli u kripti katedrale, no zbog trenutnih radova u njoj, relikvijar je pohranjen na pokrajnjem oltaru u Katedrali. Nakon što je sudionicima slavlja zahvalio što su bili molitelji na blagdan sv. Ivana Pavla II, i udijelio im završni misni blagoslov, biskup je sa svećenicima pristupio pokrajnjem oltaru i ondje pred moćnikom sv. Ivana Pavla II. predvodio molitvu svetom Papi. Potom su i ostali sudionici slavlja pristupili pokrajnjem oltaru i osobnom molitvom pred njegovim moćnikom izrazili mu zahvalnost i preporučili se u njegov zagovor.
