LECTIO
Prvo čitanje: Druga knjiga o Makabejcima 7, 1-2.9-14
¹ Uhvatiše tako i sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso. ² Jedan od njih progovori u njihovo ime: »Što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!« ⁹ Drugi izdišući reče: »Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.« ¹⁰ Poslije njega mučili su trećega. On spremno isplazi jezik kad su zatražili i hrabro pruži ruke. ¹¹ Junački reče: »Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.« ¹² I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke. ¹³ Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga istim mukama. ¹⁴ Prije nego što je izdahnuo, reče ovo: »Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti – za tebe nema uskrsnuća na život!«
Riječ Gospodnja.
U «mučilištu» 7. poglavlja Druge knjige o Makabejcima umjesto krikova boli i patnji zatvorenika glasno se proglašava vjera Izraela i, po prvi puta, sigurnost uskrsnuća i nagrade koja će biti dana mučenicima. Povijesno razdoblje je ono vladavine Antioha IV. Epifana (175.-164. pr. Kr.) koji je namjeravao proširiti štovanje grčkih božanstava i među židovskim stanovništvom. Taj vladar je čak otišao tako daleko da je u najsvetiji dio hrama unio kip Zeusa Olimpskog (167. pr. Kr.). Bila je to velika patnja za sve one koji bijahu vršitelji pravog bogoštovlja i zakona, po predaji otaca, i koji su se protivili procesu helenizacije koji je nametao idući naraštaj vlastodržaca, Seleukidi. Vrlo brzo ova će pripovijest postati model za naredna djela mučenikâ a u narodu će pobuditi živi osjećaj otpora vjerskom progonu u tijeku.
Osakaćena tijela ne gube svoj identitet, štoviše održavaju ga jasnim u svima onima koji su bili upoznati s ovom izgrađujućom pripoviješću. Izrael, premda raskomadan i raspršen po cijelom svijetu, zahvaljujući primjeru kojeg dadoše ovi junaci, neće se izgubiti posred narodâ. Ulomak kojeg čitamo zadržava se na iskazima drugog, trećeg i četvrtog od sedmorice braće, koji potvrđuju vjeru u uskrsnuće tijela i zbog toga se ne plaše vidjeti raskomadane svoje udove. Brojem sedam kao da ulomak hoće naglasiti kako je čitava obitelj u potpunosti uništena, i da nema nikakve mogućnosti ostati na životu na zemlji. Lik majke, koja nazočuje smrti sinova, upućuje na novi život kojega oni očekuju od stvoritelja. Je li možda to razlog što se u ulomku ne spominje otac?
Drugo čitanje: Druga poslanica Solunjanima 2, 16 – 3,5
Braćo!
¹⁶ A sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, ¹⁷ neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi! ¹ Uostalom, molite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas ² i da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi. Jer nemaju svi vjere! ³ Ali, vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga. ⁴ A uzdamo se, u Gospodinu, u vas: da vršite i da ćete vršiti ono što vam zapovijedamo. ⁵ A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj.
Riječ Gospodnja.
Nakon što je, gotovo apokaliptičkim izrazima, opisao dolazak bezbožne sile, koji se još nije u potpunosti ostvario, Pavao daje oduška olakšanja tvrdeći kako je Bog u Solunu postavio zajednicu koja je prvina Kristovih spašenika i vjernika. On je bio sredstvo izabrano od Boga da se to dogodi (usp. 2, 13s.).
U ulomku kojeg čitamo Pavao podsjeća na vrijednost ‘predaja i tradicija’ (grč. parádosis) s kojima Solunjani trebaju ostati povezani, i postaje posrednikom Božje »utjehe«, da sveti u Solunu ne prestanu biti ujedinjeni u vjernosti njegovom nauku. Navjestitelj evanđelja (evangelizator), kojeg Bog ljubi a njegov Duh podupire, moli da snaga koju je on osjetio u svom životu, može sada podupirati vjernike Soluna. »Nada« koja ga je krijepila na njegovu hodu ususret Gospodinu, neka ih ne ostavi nedjelotvorne u činjenju dobra iz sveg srca. Konačno, Pavao čini zajednicu dionikom njegovih apostolskih napora: traži od nje da moli za njega, da bude spašen iz zasjedâ onih koji ga žele ubiti. »Božja riječ koja trči« treba pobjeći iz zamki postavljenih duž puta, i stići na cilj, dočekana radosnim klicanjem onih koji će je također prihvatiti, kao što su to nekoć učinili Solunjani.
Gotovo zaboravljajući na sebe samoga, on uvijek iznova misli na situaciju svoje braće. Oni će doživjeti vjerodostojnost Gospodina Isusa u njegovu djelu čuvanja i zaštite od zloga: a što je prisutno i u Isusovoj molitvi (Mt 6, 13), i što će biti prisutno i u molitvama Apostola za zajednicu koja je zahvaćena vrtlogom ubojitih napada na njezino postojanje. Ljubav prema Bogu i ustrajno iščekivanje Gospodina Isusa jesu prvotni darovi koje Pavao u molitvi traži za Solunjane.
Evanđelje: Luka 20, 27-38
U ono vrijeme:
²⁷ Pristupe mu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: ² »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. ² Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. ³⁰ Drugi uze njegovu ženu, ³¹ onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. ³² Naposljetku umrije i žena. ³³ Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.« ³⁴ Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. ³⁵ No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. ³⁶ Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.« ³⁷ »A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. ³⁸ A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tȁ svi njemu žive!«
Riječ Gospodnja.
Saduceji, veoma zatvoreni za mogućnost uskrsnuća i za nova tumačenja Zakona, ali veoma otvoreni u potrazi za vlašću i korisnim političkim savezima, na temelju odredbe levirata Mojsijevog zakona, zahtijevaju svoje povlastice (usp, Pnz 25, 5-10): oni su zakoniti potomci svećenika Sadoka i to će trajno moći biti zahvaljujući toj odredbi, zauzimajući zauvijek određene visoke položaje (usp. 1 Kr 2, 35; Ez 40, 46; 43, 19; 44, 15; 48, 11); Isus se, naprotiv, priprema otići a da iza sebe ne ostavi nikakav trag. Nakon svoje smrti, koja mu se već približila, neće moći računati na nijednog sina poslije njega. Saducejima je važna slika koju pružamo na ovoj zemlji, ime, moć, slava. Iza toga, ništa više. Prikladno je, stoga, ostaviti veliku baštinu i paziti da se ne rasprši. Važno je namaknuti dobra za djecu, unučad. Preživljava tko više ostavi.
Isus preuzima iz Zakona, kojega jedino priznaju i saduceji, prizor Boga koji progovara iz grma, koji gori ali ne izgara, podsjeća na Boga saveza i vjernosti koji ne dopušta da se ugasi njegova ljubav za narod. Bog grma je isti Bog patrijarhâ, i ovi dobro znaju da su njihova porijekla plod Božjeg blagoslova i obećanja. Pripovijesti o patrijarsima ukazuju na to da život pripada Bogu i da ne ovisi o čovjekovoj sposobnosti rađanja, o rodoslovnim stablima ili dinastičkim strategijama. Isus se smatra pravim Sinom koji je primio život od Oca, koji u smrti svoj život predaje Ocu, i kojega će Otac u uskrsnuću ponovno pozvati u život. Njegova smrt je čin ljubavi i poslušnosti, dovršuje božanski plan otkupljenja iz ropstva smrti. Križ je bračna ložnica na kojoj je Zaručnik darovao život za svoju zaručnicu. Iz njegove smrti rađa se život.
Oni koji su s Isusom u smrti sličnoj njegovoj, to jest spremni izgubiti život iz ljubavi, bit će »jednaki anđelima«, jer su pozvani u slavu onih koji žive u Bogu. Uživat će položaj sinova, u sjaju Kraljevstva. Poput anđela, živjet će za Boga, za njegovu slavu, vječno.
MEDITACIJA
Sedmorica braća iz prvog čitanja i iz evanđelja su svi mrtvi. Od njih i njihovih sedam supruga očekivala se budućnost i nastavljanje života. Kao u slučaju Makabejaca, istrebljenje je često puta izabrano kao rješenje nekog zla: jedan narod odlučuje uništiti onaj susjedni; jedna skupina uništava drugu koja se pojavila kao takmac. Izbrisati s lica zemlje, ukloniti tragove drugoga, kako bi se moglo vladati u miru i bez otpora. Eto logike zlotvora, njegov vrtlog nasilja i zlodjela koji uništava život.
Osim toga, smrt bi dala za pravo onome koji si nastoji osigurati život pod svaku cijenu, svoj vlastiti i onaj drugih: upravo to je slučaj sa saducejima. Smrt bi bila jamstvo da je dopušten svaki pokušaj da se život tako uređuje, da bude savršen, bez bora, uvijek lijep i mekušast. Smrt ima moć cjepidlačiti život, lištiti ga njegova pravog okusa. Prijevara smrti je ovo: da treba ostaviti trajni trag o sebi. Odgaja za gomilanje dobara, da bi se kasnije moralo sve ostaviti: koliki ljudi ostaju živi zbog svojih ‘ostavština’!
Uskrsnuće za kršćanina je uskrsnuće Isusovo, to jest ono je činjenica da je Bog učinio »Gospodinom i Kristom« Raspetoga, onoga koje je umro nasilnom smrću, ubijenoga i gubitnika. Odnos s Uskrslim i Živim jest ono što određuje naš život, nada u susret s njime jest ono što nas svaki dan pokreće da činimo dobro, u nastojanju da izgubimo život, kako bismo ga ponovno zadobili, da ga ne zadržavamo čvrsto za sebe. Smrt tada više nije puštanje, nego nalaženje, primanje, razmatranje začetnika života, onoga koji ga je darovao i koji ga čuva u svojim rukama. Biti ‘anđeli’ Uskrsloga, navjestitelji njegova Gospodstva nad svijetom: to je naš život. On, kojega je Otac probudio u zoru trećega dana, doći će nas prodrmati iz sna smrti. Ona, u tom trenutku, više neće imati nikakvu moć, sve će njezine vradžbine iščeznuti jer će se život zauvijek ponovno roditi.
MOLITVA
Gospodine Isuse, i nama je, kao nekoć učenicima,
teško razumjeti tvoj navještaj muke, smrti i uskrsnuća.
I mi se također ponašamo više kao saduceji,
trudeći se na sve načine potvrditi u životu,
nego kao kršćani koji mogu izgubiti život zbog tebe i evanđelja.
Ti, koji si došao da upoznamo Boga grma,
ti, koji si Emanuel, S-nama-Bog,
učini nas odvažnim svjedocima tvog uskrsnuća
i dovrši u nama blaženu nadu
da ćemo uvijek biti s tobom u slavi
kraljevstva Boga, našeg Oca.
KONTEMPLACIJA
Uskrsnut će, dakle, tijelo: ovo isto, potpuno i cjelovito. Gdje god ono bilo, pohranjeno je kod Boga, djelom najvjernijeg posrednika između Boga i ljudi, Isusa Krista, koji će vratiti Boga čovjeku i čovjeka Bogu; duh tijelu i tijelo duhu: on je to oboje već ujedinio u svojoj osobi […]. Ono što ti smatraš istrebljenjem samo je odlazak. Ne samo da se duša udaljava, već se u međuvremenu povlači i tijelo: u vodu, u vatru, u bezdane, u zvijeri. Kad izgleda da se tako rastače, ono se gotovo prelijeva u posude. Ako potom i posude nestaju, jer se raspadaju i otječu u krivudavo tlo majke zemlje, iz nje će opet biti oblikovan Adam, koji će začuti Božje riječi: »Evo, Adam postade jedan od nas« (Post 3, 22). Tada će uistinu biti svjestan zla kojem je umakao i dobra u koje je uronjen. Zašto, dušo, osjećaš gorčinu za tijelo? Nitko ti nije tako blizak da ga moraš ljubiti, poslije Boga; nitko ti nije više brat, jer se ono također s tobom rađa u Bogu (TERTULIJAN, Uskrsnuće tijela, 63).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Pogledajte ruke moje i noge! Tȁ ja sam « (Lk 24, 39).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Između različitih oblika tjelesnosti postoji bezdan koji je ponekad nepremostiv: kamen ne postaje ptica. Drugi oblici tjelesnosti, naprotiv, premda su različiti, nalaze se u životnom odnosu, tvore dionice jednog jedinog razvoja, kao na primjer sjemenka i biljka koja iz nje raste. U tom slučaju bezdan je premošćen otajstvom sjemenke koja klija. Ipak za njegovo premošćivanje potrebno je ono što Pavao naziva »umiranje«. Sjeme mora ući u zemlju i ondje umrijeti, odnosno izgubiti svoj oblik, da bi mogla niknuti nova biljka. Evo, dakle, prijelaza: isto se događa u čovjeku. I u čovjeku tjelesnost je prisutna u dva oblika: onom zemaljskom i onom nebeskom, od kojega je prvi sjeme drugoga. I ti su oblici također razdijeljeni smrću. Tijelo mora biti položeno u zemlju i raspasti se; tek tada će postati novo tijelo, nebesko. Ali evo razlike: biljka ‘se rađa’ doista ‘iz sjemena’, iz njegovih mogućnosti i djelovanja; naprotiv, nebesko se tijelo tako ne rađa iz zemaljskog. Po svom raspadanju sjeme izravno živi u novoj biljci. Ljudsko tijelo bit će uskrsnuto nakon smrti. Ovdje vlada jedna druga moć, koja ne proizlazi iz same ljudske strukture, nego iz slobode Božje (R. GUARDINI, Le cose ultime [Posljednje stvari], Milano. 1997², str. 69s).
