U subotu 14. prosinca, euharistijskim slavljem u crkvi sv. Lovre u Požegi, koje je u zajedništvu s desetak svećenika predvodio biskup Antun Škvorčević, započela je ovogodišnja Katolička malonogometna liga Požeške biskupije. U slavlju je sudjelovalo dvjestotinjak mladića, članova malonogometnih ekipa iz dvadeset i jedne župe, a pridružile su im se sestre redovnice koje su se toga dana u Požegi okupile na svoju adventsku duhovnu obnovu.
U homiliji biskup je zapitao prisutne jesu li se oduševili Bogom koji voli vatrene ljude, kako nam danas sveta čitanja prikazuju Iliju. Upozorio je na učestalost kojom pisac Knjige Sirahove opisuje Iliju kao ognjena, vatrena čovjeka, koji je u ognjenom vihoru i plamenim kolima bio podignut u nebo. „Ilijina vatrenost nije bila u strasti, mržnji ili nekoj jednodimenzionalnoj emotivnoj probuđenosti, nego u njegovoj vjeri, uvijek budnoj za Boga. On ne voli mlakonje, one koji su ravnodušni i kojima nije do ničega“, rekao je biskup. Upitao je prisutne žele li i oni biti vatreni ljudi. Dodao je kako je vjera moćna i snažna kao plamen koji gori i grije te da izazovna slika plamena svjedoči o otajstvu topline. Postoji toplina koja grije izvana, ali i ona nutarnja, toplina srca, povezana s duhovnom dimenzijom našega bića koju zovemo ljubav. Kazao je da upravo na taj način završava današnji ulomak iz knjige Sirahove: Blago onome koji će vidjeti Iliju i onima koji su usnuli u ljubavi jer će posjedovati život. Toplina ljubavi, nastavio je biskup, povezana je s posjedovanjem života. Ona je dubina u kojoj se ostvaruje istinski čovjek, oslobođen površnosti, mlakosti, napose one duhovne, smrti koja nastupi prije tjelesne.
Obraćajući se sestrama redovnicama biskup je kazao kako nijedna od njih nije krenula redovničkim putem zato što je bila mlaka i površna, nego zato što je Bog u njihovu duhu upalio plamen svoga poziva, ražario ih iznutra svojom toplinom ljubavi te se taj plamen pristankom i suradnjom njihove slobode rasplamsao dajući svjetlo, Božju moć koja pobjeđuje mrak. Izrazio je uvjerenje kako je danas bilo dobro doći na duhovnu obnovu, ispitati se kakav sam prema sebi i drugima, i zapitati se: Zašto bih bio površan čovjek, ravnodušan u radu i hladan u odnosu prema drugima, napose Bogu kad postoji mogućnost da budem punije i istinskije biće. Podsjetio je na sv. Augustina koji je, promatrajući one u kojima je Božje djelo uspjelo, sebi govorio: „Ako su mogli ovi i ove, kako i zašto ne bi mogao i ti Augustine?“ Biskup je nadovezujući na sv. Augustina rekao kako je velik izazov za sve nas – ići plamenim i ognjenim putem do neba po primjeru Ilijine vjernosti Bogu. Zapitao se hoće li nas Isus u ovom vremenu došašća pronaći baš onakvima kakvima nas on voli i želi: Plamene i vatrene. Ustvrdio je kako je Gospodin „po svetom krštenju i potvrdi već ušao u naše sudbine i ulazi neprestano kroz svetu euharistiju, ali hoće li to što mi primamo kao njegov dar i djelo njegove vatrene ljubavi, topline i svjetla u nama postići rasplamsalost, ovisi o nama i našoj suradnji“. Izrazio je uvjerenje da su sestre redovnice već odgovorile Isusu Kristu da žele plamenim putem ići s njime naprijed, zaželjevši im radostan takav hod prema Božiću.
Obraćajući se potom mladim sportašima, biskup je rekao kako Isus u evanđelju tumači tko je Ilija i kako su svi očekivali da će on doći na kraju i obnoviti svijet, no došao je Ivan Krstitelj koji je svojim žarkim i plamtećim duhom ljude pozivao na obraćenje. Njegovi sunarodnjaci bavili su se uglavnom pitanjem izvanjskih okolnosti u kojima su živjeli, kako izići na kraj s kraljem, carem, vojnicima, carinicima i poreznicima, a Ivan im je pogled svratio na njihovu nutrinu, pozivao na obraćenje po kojem se kroji njihova sudbina. „Obratiti se znači prepoznati Božje dimenzije svoga bića u kojima istinski živim i rastem kao čovjek“, ustvrdio je biskup. Istaknuo je kako nije temeljno pitanja kako ćemo steći materijalna dobra, jer se sreća ne ostvaruje na toj razini, nego u pronalaženju odgovora kako biti punije i istinskije čovjek. To se najbolje može s Isusom Kristom koji nam daje moć da budemo djeca Božja, da u nama izraste čovjek na njegovu mjeru i tako budemo sretni. „Kad ostaneš duhovni patuljak, čovječuljak zgrčen u sebi, veneš u onim koordinatama u kojima te Bog predvidio kao uspjelog velikog čovjeka“, rekao je biskup. Protumačio je kako je za sportaše važno biti jake tjelesne kondicije, biti visok, ali da u sportu najveći domet ostvaruju oni koji su veliki duhom, ponašaju se sportski. Dodao je kako su od vatrenih navijača, još važniji vatreni igrači u smislu jakoga i moćnoga duha kojim se ne ide protiv drugoga, potaknuvši mlade nogometaše da nikada ne gledaju druge kao suparnike, a još manje kao neprijatelje, nego kao suigrače koji im pomažu da dobrom igrom ne pobjede samo jednu sportsku utakmicu, nego utakmicu života. Jer sve su pobjede u sportu uzaludne, ako nije postignuta ona najvažnija, pobjeda nad smrću s Isusom Kristom. Poručio im je kako „imaju vatrene navijače – svece – koji su bili vatreni Božji ljudi i koji navijaju da i oni budu vatreni, ognjeni, žarki iznutra, prepoznatljivi po Isusovu duhu te ne igraju bilo čije i bilo kakve prljave igre, nego čiste, usmjerene prema pobjedi koju nam je Isus izvojevao, pobjedi života nad smrću.“ Zahvalio im je što su prihvatili izazov sportske igre u malonogometnoj ligi Požeške biskupije, kako bi se kroz nju podsjetili kakvi su i kakvi žele biti igrači da bi dobili konačnu životnu utakmicu i bili pobjednici.
Na koncu je kazao kako je zgodno što su se na današnjem svetom slavlju međusobno povezale redovnice i mladi sportaši da budu molitelji jedni za druge, kako bi u ovom dijelu Hrvatske bilo što više Isusovih vatrenih ljudi. Zamolio je sv. Lovru, zaštitnika starodrevne požeške crkve i Požeške biskupije, jednog od Isusovih mladih vatrenih rimskih igrača da ih svojim zagovorom prati u njihovim nogometnim nastojanjima, a osobito u njihovim životnim opredjeljenjima i naporima.
