Na drugi dan Božića, blagdan sv. Stjepana, 26. prosinca biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali tijekom kojeg je Marka Milakovića iz Župe sv. Barbare u Jakšiću zaredio za đakona.
Na početku homilije biskup je zapitao: Kojim je to putem ređenik Marko krenuo, kad je prije nekoliko trenutaka izrekao svoj „Evo me“? Je li to put sv. Stjepana, za koji bi po općim današnjim mjerilima mogli zaključiti da je neuspješan, ili čak tragičan jer je završio njegovim ubojstvom, kako smo čuli u današnjem prvom čitanju iz Djela Apostolskih? Biskup je ustvrdio kako nam sv. Luka u Djelima Apostolskim predstavlja Stjepana i druge članove zbora sedmorice, izabranih za služenje, kao ljude na dobru glasu, pune Duha Svetoga i mudrosti. Pored toga, Stjepanovo mučeništvo je prikazano kao prigoda u kojoj će on svojim progoniteljima posvjedočiti tko je Isus Krist: Sin Čovječji koji sjedi na nebu s desna Ocu u svojoj pobjedničkoj slavi nad smrću i sebe kao vjernog učenika koji je spreman za njega ići u smrt da bi s njime bio proslavljen. To mu i samo ime kaže: Stefanos na grčkom znači okrunjen. Još je biskup podsjetio: Dok neprijatelji mrze i ubijaju, Stjepan vidi otvoreno nebo, moćan je Duhom te prašta i tako se izdiže iznad njihova zla i postaje s Isusom pobjednik. Istaknuo je kako se na Stjepanu ostvarilo ono što je Isus prorekao svojim učenicima u današnjem evanđelju, kad im je kazao da će ih progoniti, osuđivati i ubijati zbog njegova imena, ali da se ne boje jer će u tim trenutcima u njima progovoriti Duh Sveti, snaga kojom će biti pobjednici. Istaknuo je biskup kako nam Djela Apostolska prikazuju Crkvu kao zajednicu Isusovih vjernih učenika koja je krenula na povijesni put na dan Pedesetnice, kad su apostoli bili ispunjeni Isusovim Duhom, i ona tijekom dva tisućljeća njegovom snagom u progonima svijeta svjedoči kako se u Isus Kristu stiže k uspješnom dovršenju ljudskog postojanja, postiže nebesku slavu. Biskup je ustvrdio da se svijet u svojim nastojanjima oko uspjeha ravna onim što je moguće ostvariti iz ljudskih mogućnosti, ranjenih zlom i sebičnošću, dok Isus naviješta i ostvaruje svijet iz mogućnosti i slobode Duha Svetoga, koji se rađa i pobjeđuje kroz patnje, žrtvu i umiranje.
Istaknuo je kako Isus i danas poziva ljude u Crkvi da ga iz bližega nasljeduju, te budu navjestitelji Božje riječi i životom svjedoče njegovu smrt i uskrsnuće, povezano s progonima koje Isus dopušta – ne zato da bi ih ponizio – nego da u njima snagom Duha navijeste kako je on pobjednik i oni s njime. Biskup je kazao kako se usuđuje reći da je Isus ugradio u mozaik svojih vjerih učenika i današnjeg ređenika Marka Milakovića, koji je prihvatio njegov poziv. U njegovoj povijesti duše zasigurno je bilo ozbiljnih odmjeravanja je li se isplati ići Isusovim putem ili poći drugim putovima koji izgledaju lakši i primamljiviji. No, čudesno je da je Marko poput tolikih drugih ljudi u svjetlu Duha Svetoga shvatio i sebi protumačio kako se logikom svijeta koja ide kroz lagano, lagodno i ugodno ništa ozbiljnije ne može postići, nego ostaje na površini života, te je svojim „Evo me“ prihvatio ići Isusovim putem križa i obećanja snage Duha u svim nevoljama pa i samoj smrti, da bi s njime postigao pobjedu smisla vlastitog postojanja. Ustvrdio je kako će on polaganjem ruku u svetom ređenju postati dionikom onoga Duha u kojem je Isus obećao ostvarenje i njegove pobjede. Kad na njivu posijemo sjeme, ono umire, ali Duh Božji mu upravo tim putem daje snagu da raste i donosi plod. Tako i svojim navjestiteljima, putem žrtve i umiranja Isus daje da snagom Duha raste život i donosi plod. Kad mladi čovjek to shvati, u svojoj slobodi rekne „Evo me“ i krene putem Isusa Krista, to je događaj kojem se trebamo radovati i Bogu za njega zahvaljivati, rekao je biskup. Poželio je ređeniku Marku da na Gospodinov poziv iz evanđelja „Tko ustraje dokraja, taj će se spasiti“ bude dokraja vjeran putu kojim je krenuo, obećavši da će mu svi nazočni na ovom slavlju biti potpora svojom molitvom.
