LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga Sirahova 15, 15–20
15 Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. 1⁶ On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš, pruži ruku svoju. 17 Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu se dati. 18 Jer velika je mudrost u Gospoda, on je svemoćan i vidi sve. 1⁹ Oči Gospodnje počivaju na onima koji ga se boje: Gospod zna svako djelo čovječje. 2⁰ Nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.
Riječ Gospodnja.
Pisac (Sirah) piše ove retke oko 180. godine pr. Kr. iz Jeruzalema. Smatra se baštinikom bogate predaje mudrosne teologije, kojoj želi dati neku vrstu podanašnjenja koje može odgovoriti na izazove nove i složene situacije čiji je svjedok. Temelje svog naučavanja o mudrosti, o Bogu i o svijetu polaže u tlo otačke predaje, govoreći za sebe da je »onaj koji pabirči iza berača« (33, 16), no u isto vrijeme se predstavlja kao ‘prosvijetljeni konzervativac’, spreman za sučeljavanje s utjecajima koji dolaze iz novih kulturalnih okruženja helenističkog svijeta. Naš se tekst nalazi unutar prve zbirke koja obuhvaća prva dvadeset i tri poglavlja knjige. Dvanaesti i trinaesti redak 15. poglavlja iznijeli su dvije kritike kojima Ben Sira uvodi u svoju misao o slobodi čovjeka: »Ne reci: ‘Od Boga je grijeh moj’; Ne reci: ‘On me zavede’«. Snažna točka poruke ovog ulomka koji je uvršten u današnju Riječ Božju je govor o dva puta: putu grijeha i putu smrti, koji upućuje na ono što je rečeno u Lev 30, 15-20, ali i u Jer 21, 8, a u mudrosnoj književnosti, u Izr 2, 8-9.12-20. Dakle, po ovom učitelju mudrosti Bog ne može biti izvorište grijeha, budući da je grijeh »ono što on mrzi« (11. r.), no ne želi povrijediti ni slobodu čovjeka. Jedino u toj slobodi vjernik može ukorijeniti svoju vjernost Zakonu. Bog očituje svoju svemoć i svoju duboku mudrost time što premda zna sve što čovjek čini, On ne određuje njegov izbor.
Drugo čitanje: Prva poslanice Korinćanima 2, 6-10
Braćo! ⁶ Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, 7 nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, 8 a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli. ⁹ Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. 1⁰ A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.
Riječ Gospodnja.
Drugo poglavlje prve poslanice Korinćanima sadrži razmišljanje o mudrosti izraženo na dva načina, kojima igra oprečnih tvrdnji (antiteza) daje jedinstveni doktrinarni okvir. Ako je u prvom odsjeku (rr. 1-5),Pavao bio govorio o ludosti križa, suprotstavljajući je samodostatnoj ljudskoj mudrosti, u drugom dijelu (rr. 6-16) ocrtava značajke koje obilježavaju pravu kršćansku mudrost. Ona se prikazuje na osobit način kako s obzirom na naslovnike koji je mogu primiti, tako i s obzirom na njezin specifični sadržaj. One koji su njome zaodjenuti Pavao naziva »savršenima«, odnosno zrelim kršćanima (usp. 14, 20; Fil 3, 15; Kol 1, 28 itd.) koji su naučili mudrost Božju »u otajstvu«, »skrivenu« i vječnu mudrost, kakva je Bog, »predodređenu za našu slavu«, i koja je iznad svega drugačija od mudrosti »ovog svijeta« koju Pavao opisuje apokaliptičkim izrazima (rr. 7s.). Iz tog razloga, u odnosu na one koji su se u Korintu smatrali ‘duhovnima’, jer su posjedovali gnozu tj. neko uzvišenije znanje, vjernici koji su primili Apostolov navještaj se ne trebaju smatrati manje vrijednima, nego se, baš suprotno, mogu smatrati obdarenima milosnim darom, budući da su u Kristu upoznali Božji naum spasenja za svijet. Onaj pak koji tu mudrost naviješta savršenima, ne dijeli neki dar kojeg je dobio zbog vlastite zasluge, već priopćuje drugima ono što mu je objavljeno »po Duhu« (10. r.), ono što Bog »pripravi onima koji ga ljube« (9. r.). Dakle, pristupna vrata koja vode u »dubine Božje« (10. r.) nisu neka spoznaja-gnoza utemeljena na tobožnjim ljudskim sposobnostima, nego ljubav.
Evanđelje: Mt 5, 17-37
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: 17 »Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego dopuniti. 18 Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. 1⁹ Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«
2⁰ »Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.«
21 »Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.’ 22 A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.« 23 »Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, 24 ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.” 25 »Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. 2⁶ Zaita, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.«
27 »Čuli ste da je rečeno: ‘Ne čini preljuba!’ 28 A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. 2⁹ Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Tȁ bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. 3⁰ Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Tȁ bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.«
31 »Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. 32 A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub.«
33 »Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. 34 A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. 35 Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! 3⁶ Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. 37 Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.«
Riječ Gospodnja.
Sedamnaesti redak uvodi novi argument o kojem će biti govora sve do konca petog poglavlja, to jest odnos između Isusa i zakona ili proroka rr. 17-20), nakon čega slijedi šest lógija (rr. 21-48), u kojima sâm Isus tumači pojedine propisa Starog zavjeta. Dvije negativne tvrdnje otvaraju ulomak (17a r.) i naglašavaju sadržaj navještaja: Isus je došao »dopuniti«, to jest ‘ispuniti’ zakon i biblijsko proroštvo, budući da ništa ne može biti ukinuto (glagol plerósai označava dopunjavanja po poučavanju): njegovo poslanje nema za cilj izokretanje onoga što je već objavljeno, nego konačno proglašavanje volje Božje. Nova se pravednost više neće mjeriti ‘količinski’, s obzirom na izvanjsko obdržavanje propisâ, nego će se vrednovati po prianjanju srca uz zahtjeve Kraljevstva. Isus svoje tvrdnje izriče u primjerima, izgovarajući šest antiteza (ove nedjelje u rr. 21-37 čitamo prve četiri), koje počinju uvijek istim riječima »Čuli ste da je rečeno [starima]«, nakon čega slijede navodi iz Petoknjižja, i koje na koncu Isus izriče svojim »A ja vam kažem…«, koristeći se stilom kojim su se u rabinskim školama suprotstavljala različita tumačenja zakona. Prva antiteza (rr. 21-26) tiče se zapovijedi »ne ubij«, koja se nalazi u popisu ‘deset zapovijedi’ (usp. Izl 20, 13; Pnz 5, 17), i koju Isus nanovo tumači: također srdžba i uvreda očituju sukob i sud koji prijete životu zajednice i rastaču je. Kazne se iznose stupnjevito – sud, sinedrij i Gehena – čime se očituje prijelaz s pravnog na vjersko-eshatološko gledanje, u kojem će se i sama vjerodostojnost bogoslužja vrednovati po ljudskoj sposobnosti da žive pomireni (rr. 23s.). I grijeh preljuba (rr. 26-30) je podvrgnut preispitivanju: sjedinjenje sa ženom drugog čovjeka, prije nego što prekrši muževljevo pravo vlasništva, ima korijen »u srcu«, središtu životnih izbora i moralne osobnosti pojedinca. Tko »poželi«, taj silom želi uzeti nešto što mu ne pripada, a upravo je to značenje hebrejskog glagola hamád. O braku govori i treća antiteza (rr. 31s.), u kojoj se navodi Pnz 24, 1. Po Isusovim riječima, čine preljub i onaj koji otpušta ženu i onaj koji se ženi otpuštenom. Iznimka, o kojoj je riječ u 32. r., slučaj pornéja (grč. riječ koja znači ‘preljub’), bila je predmet mnoštva tumačenja: odgovarajuće rješenje je ono koja Matejevu klauzulu primjenjuje na slučajeve nezakonitih veza između krvnih srodnika, koje nisu bile rijetke u njegovoj zajednici. Konačno, isključivanje svake vrste zakletve (rr. 33-37), koje će biti ponovljeno u 23, 16-22, želi razotkriti običaj zloporabe Božjeg autoriteta: to je poziv na istinu i iskrenost (vidi izreku u 37. r.) i odbijanje svakog oblika licemjerstva.
MEDITACIJA
»Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce« (Jer 31, 33). kad pokušamo otkriti što skriva dubina našeg srca, kad upotrijebimo najbolje sile da odgonetnemo što tu nalazimo da je napisala neka mudra i skrivena ruka, otkrivamo da je ono »što oko nije vidjelo«, što je tajanstveno i nama samima, Bog pripravio i zacrtao kao mogući projekt za naš život, projekt koji nas poziva da živimo jedini zakon koji nas čini slobodnima, onaj ljubavi. Vođeni Duhom živimo u svijetu navješćujući ‘radosnu vijest’ koja od nas traži da živimo kao odrasli kršćani, da nadvladamo svako nezrelo svođenje koje bi nas moglo natrag dovesti u neku vjeru koja bi bila izgrađena na jalovoj i formalnoj poslušnosti: »Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.« (1 Kor 13, 11).
Da se uđe u Kraljevstvo, Isus traži pravednost koja nadilazi formalističko-automatsko obdržavanje i prianjanje koje je kadro pounutarnjiti normu i očitovati tako istinske nakane srca. Ta nova pravednost povezuje najdublje i najosobnije dimenzije odnosa s Bogom s kakvoćom odnosâ koje učenik uspostavlja s braćom. Bog »poznaje sva djela čovječja« te stoga zna da se i u zakletvi može kriti volju uništiti drugoga, da se i u nekom pogledu krije želja za posjedovanjem, pa i nasilnim putem, nečega što nam ne pripada. Bog koji »sve vidi« ne prihvaća da čovjek bogoštovljem zamijeni potrebu da izgrađuje putove pomirenja, jer milosrđe vrijedi više nego žrtva. Živeći na obzoru dovršenja koje je Isus došao uspostaviti, dano nam je razumjeti volju Božju iako ostajemo uronjeni u logiku svijeta koja bi, čini se, ugušila onu mudrost skrivenu u nama a koju Duh drži upaljenom. Između da evanđelju i ne izgovorenom u lice »gospodarima ovog svijeta«, između života i smrti zatražimo da možemo izabrati bez da ostanemo mlaki, skloni kompromisu, hibridni, a time onda i bezdušni.
MOLITVA
O Oče, Bože neba i zemlje, hvalimo te radi otajstva skrivenog u tvom Sinu Isusu. On je postao jednim od nas, podijelio je naš život, bio je pozoran na naše potrebe, na sebe je uzeo naš grijeh. Bože ljubavi, ti želiš da smo pred tobom kao slobodni narod, slobodan ljubiti, i radi toga – u Kristu – dao si nam dar novog zakona upisanog u srce svakog čovjeka. Ti sve vidiš, proničeš i poznaješ naše misli i u gestama koje činimo znadeš čitati najskrovitije nakane. Ne želimo te osjećati nepoželjnim gostom koji krši naše veličine, nego kao onoga koji nas pruža ruku da nas povede u puninu života. U slobodi djece Božje moći ćemo onda izaći na otvoreno more i udaljiti se od obale, vođeni tvojom Riječju. A s maštom Duha znat ćemo odrediti smjer koji nas vodi istinskom miru.
KONTEMPLACIJA
Ako je stari Zakon prestao spašavati ljude, to nije zato što bi on bio zao, već zato jer je došlo vrijeme u kojem zapovijedi moraju biti uzvišenije. Ako je stari nesavršeniji od novog, to ne znači da je on zao: kad bi bilo tako, u njegovu bi osudu upao također i novi. I, doista, kad se usporedi znanje koje sada imamo o Novom zakonu sa spoznanjem koje ćemo imati u budućem životu, ovo sadašnje postaje djelomično i nesavršeno i sigurno će nestati kad nastupi ono nebesko spoznanje. »A kada dođe ono savršeno«, veli Pavao, »uminut će ovo djelomično« (1 Kor 13, 10): to se je dogodilo Starom zakonu, kad je došao novi. Iz istoga razloga, nećemo obezvrjeđivati Novi zakon, zbog činjenice što mora prestati kad budemo u nebu i kad » će uminuti ovo djelomično«. Kažemo da je on veliki i uzvišen; naime, nagrade koje taj Zakon obećava su mnogo veće od obećanja onog starog, i u njima je milost Duha Svetoga mnogo obilnija. Bog, stoga, s pravom od nas očekuje plodove i uzvišenije darove. On nam sada više ne obećava zemlju kojom teče med i mlijeko, ili obilje kruha i vina, ili velika stada ovaca i goveda, nego nam obećava samo nebo i nebeska dobra, dostojanstvo da budemo posvojena djeca Očeva, braća jedinorođenog Sina, njegovi baštinici, dionici njegove slave i Kraljevstva i beskrajno mnogo drugih nagrada (IVAN ZLATOUSTI, Tumačenje Matejeva evanđelja XVI, 5).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda« (2 Kor 3, 17).
ZA DUHOVNO ČITANJE
U odnosu na cjelokupnost koju nam mudrost očituje, privremeni oblici su nužno povezani s načelom prinude, prisile, no prisila nije zakon srca. Takvo stanje postojanja je teško stanje, no moramo ga živjeti s nadom da će jednoga dana proći ovaj svijet, koji se nalazi u grijehu. Mi moramo pripraviti taj svijet, i koliko je moguće, već ga sada započeti među nama, znajući da je riječ tek o kratkoj neškodljivoj kiši, o zraci svjetla koja prolazi, jer će doći pravo doba. Moramo, na neki način, u sadašnjost umetnuti kvasac budućnosti.
To je naš zadatak, u malom i u velikom. To su oblici s kojima mislim da vam mogu, na dosta jasan način, opet predložiti ovu čudesnu i tajanstvenu glazbu evanđeoskih riječi: »Rečeno vam je, a ja vam kažem, rečeno vam je, a ja vam kažem«. Mi smo u toj nestalnosti i veoma je važno da je svjesno živimo, bez zastranjenja, bez mističnih fanatizama koji razaraju antinomiju ovoga prolaznog svijeta koja postoji, ali također i bez svjetovnosti – dimenzija, i da riječi mudrosti postanu normativno načelo društva, pravila društvenog života. Nijedno društvo neće, nikada, dokle god ćemo biti od ovoga prolaznog svijeta, odgovoriti očekivanjima, nadama koje se dižu iz dubine. Odgovor koji nam dolazi od Duha je odgovor koji sjaji u budućnost i samo kao odsjaj daje svjetlost našim danima (E. BALDUCCI, Gli ultimi tempi /Posljednja vremena/ , Rim, 1998, str. 115).
