Na blagdan bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, drugog zaštitnika Požeške biskupije, 10. veljače, euharistijsko slavlje u požeškoj crkvi sv. Lovre predvodio je biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova, iz župa u gradu Požegi te iz drugih župa Katedralnog arhiđakonata. Uvodeći u misno slavlje, biskup je podsjetio nazočne vjernike na 60. obljetnicu smrti bl. Alojzija Stepinca i kazao kako zajedno s njima želi iskazati poštovanje i zahvalnost Bogu za snagu kojom je bl. Alojzija u teškim vremenima svjedočio vjernost Isusu Kristu, evanđeoskim načelima, Crkvi i svome narodu. Potaknuo ih je neka zagovoru drugog zaštitnika Požeške biskupije povjere svoju mjesnu Crkvu da može vjerno ostvarivati poslanje koje je započela vršiti prije dvadeset i tri godine. Dodao je kako blagdan bl. Alojzija slavimo u Godini Božje riječi, te je poželio da nam njegov primjer života po toj riječi pomogne te i sami budemo njezini marni slušatelji i vjerni vršitelji.
Biskup je započeo homiliju pitanjem: «Tko je Alojzije Stepinac?» Spomenuo je da je 
zacijelo netko od sudionika slavlja već pomislio kako je neprimjereno postavljati to pitanje jer on nije nepoznata osoba, te je nastavio: »O Alojziju Stepincu tijekom šezdeset godina nakon njegove smrti, a skoro toliko godina i prije nje napisano je mnoštvo članaka i knjiga, izneseno bezbroj mišljenja, snimljeno nemalo filmova. U tom i jest problem!«. Biskup je upitao: »Je li istina ono što su o njemu pisali i govorili angažirani ideološki pisci u vrijeme vladavine komunističkog sustava, kojima nije bilo po volji ono za što se on zauzimao i kako je djelovao, jer to nije bilo u skladu s ulogom koju su mu dodijelili? Ili je istina o Stepincu ono što određena historiografija u susjednoj zemlji i danas o njemu raspravlja, polazeći od zadanog cilja da ga prikaže kao zločinca te ne mari za cjelovitu istinu, nego traži opravdanje za svoje postavke? Je li istina ono što kod nas o njemu govore lijevi, desni ili liberalni krugovi, ili je to Stepinac skrojen za vlastite ciljeve? Konačno, je li istina ono što poneki crkveni pojedinci i skupine o njemu pišu i promiču putem različitih medija, među ostalim i filmovima, ili im možda i on služi za neke njihove potrebe«, upitao je biskup. Ustvrdio je da «Alojzije Stepinac sam svjedoči svoju veličinu, vjerodostojnost i 
vjernost Bogu, Crkvi i svakom čovjeku», ali da ostaje pitanje «koliko mu omogućujemo da on govori, ili se stalno trudimo govoriti o njemu zbog naših različitih ciljeva. U tome je nesporazum! Možda čak i onda kad se zauzimamo za njegovu kanonizaciju, a ona zapravo služi nečemu što možda nije Stepinac», upozorio je biskup. Istaknuo je da Stepincu «ne treba naše promidžbe, on najbolje govori svojim životom, primjerom koji valja poštivati, svetošću koju treba slaviti, uzorom koji valja nasljedovati. Upravo takvog Stepinca utvrdio je proces prije njegove beatifikacije, takvim nam ga je predstavio papa Ivan Pavao II. kad ga je 3. listopada 1998. proglasio blaženim u Mariji Bistrici».
Naglasivši kako bl. Alojzije Stepinac u Godini Božje riječi zavrjeđuje našu posebnu 
pozornost, biskup je rekao «da Stepinac nije bio političar, ni nacionalni vođa, niti stručnjak na nekom drugom području, nego je bio čovjek svetopisamske riječi, koju je vjernički čitao, razmatrao i po njoj se ponašao. Bio je čovjek Riječi, i čovjek od riječi! Osobito značenje za njegov život imalo je njegovo biskupsko geslo ‘U tebe se, Gospodine, uzdam’». Biskup je kazao kako se u Božjoj riječi koja je naviještena u misnim čitanjima ovoga slavlja zrcali lik bl. Alojzija Stepinca, te je na temelju prvog čitanja iz Knjige mudrosti ustvrdio da on nije promatrao svijet bezbožničkim očima koje dobro ne vide i bezbožničkim umom koji pravo ne razumije, nego očima starozavjetnog pravednika koji s velikim pouzdanjem povjerava sebe Bogu u čijoj je ruci njegova duša i životna sudbina. Bl. Alojzije, prosvijetljen i vođen Božjom riječju, između ostalog pravo je vidio i razumio da su patnje i trpljenja sastavni dio Božjeg nauma spasenja kojima nas Bog stavlja na kušnju kako bi nas pročistio i provjerio koliko smo mu vjerni. Istaknuo je kako se završne riječi prvog čitanja, u kojem nas starozavjetni mudrac uvjerava da će oni koji se uzdaju u Boga spoznati istinu i od Boga zadobiti milost i milosrđe, s pravom mogu primijeniti na bl. Alojzija i prepoznati kako je on usred progona i nepravedne osude svjedočio svoje biskupsko geslo «U tebe se, Gospodine, uzdam».
U patnjama i u samoj mučeničkoj smrti, istaknuo je biskup, bl. Alojzije iskusio je i duboku
Božju utjehu, koju osam puta spominje sv. Pavao u naviještenom ulomak iz Poslanice Korinćanima. Toj Božjoj utjehi ime je Isus Krist! On je svojom mukom i smrću za nas pobijedio smrt te postao i bl. Alojziju jamstvo da njegov životni put neće završiti u gubitništvu, nego u slavi, te davao snagu ljubavi da može pobijediti mržnju i praštati onima koji su mu prouzročili velike patnje, osuđujući ga kao zločinca. Biskup je napomenuo kako nam je bl. Alojzije ostavio snažno svjedočanstvo vjernosti glasu savjesti koje ga je izdiglo iznad mnogih njegovih suvremenika, koji su imali nečasne ciljeve i koristili se nečasnim sredstvima da ih ostvare.
U životu bl. Alojzija očitovao se na poseban način evanđeoski paradoks o umiranju da bi
života bilo, ono čudesno i do kraja nespoznatljivo otajstvo zrna koje posijano u zemlju umire da bi urodilo plodom novog života, o kojem Isus govori u evanđeoskom ulomku. «U Isusovu umiranju progovorila je Božja moć kojoj je ime ljubav. Kad umire ljubav, to nije umiranje za nestanak, nego da bi života bilo. To je jako dobro znao bl. Alojzije, i zato je prihvatio umirati iz ljubavi za Crkvu Božju, za svoju domovinu i za vjernost Bogu.“ Biskup je potom izrazio uvjerenje dodao kako nazočni vjernici shvaćaju tu božansku logiku, i da imaju njezino duboko iskustvo svi oni koji prihvaćaju živjeti ljubav kao umiranje, ne prepuštajući se diktatu sebičnosti. Podsjetio ih je kako je upravo evanđeoskom metaforom pšeničnog zrna koje umire da bi urodilo plodom papa Ivan Pavao II. ocrtao lik bl. Alojzija Stepinca u homiliji u Mariji Bistrici prigodom njegova proglašenja blaženim. Papa nam je tada poručio da je po založenosti života bl. Alojzija i tolikih drugih hrvatskih mučenika za dobrotu, pravednost, poštenje, praštanje i milosrđe, Hrvatska postala plodnom zemljom, te nas je pozvao da nam primjer njegova života bude utjeha u životnim poteškoćama i da se trudimo nasljedovati ga u navedenim vrlinama, osobito u hrabrom suočavanju sa životnim poteškoćama. Poruke vjernosti, utjehe i slave koje nam Bog šalje po primjeru bl. Alojzija duboke su, svevremenske i besmrtne, za razliku od tolikih ljudskih poruka kojima smo svakodnevno preplavljeni, a koje ostaju na površini života i brzo padaju u zaborav, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da po primjeru bl. Alojzija tako slažu mozaik svoga svakodnevnog života da im u njihovim žrtvama i umiranjima duše budu u ruci Božjoj, sjedinjene s Isusovom mukom, smrću i konačnom pobjedom nad zlom i smrću. Zamolio je bl. Alojzija da ih uči razmišljati o sebi i svom životu u Božjim koordinatama, da riječ Božja u suvremenim hrvatskim društvenim zbivanjima bude svjetlo i njihovim koracima te trajno budu na Isusovu pobjedničkom putu kojim je hrabro hodio bl. Alojzije.
Na svršetku slavlja biskup je zahvalio Bogu za baštinu vjere, nade i ljubavi koju nam je bl. Alojzije ostavio, od koje i mi danas želimo živjeti. Izrazio je uvjerenje da je do srca svakog sudionika slavlja doprla ona ista snaga koja je zahvaćala bl. Alojzija kad je slušao Božju riječ i slavio svetu misu. Pozvao ih je da nakon završnog blagoslova obiđu oko oltara u koji su pohranjene Blaženikove moći te ga zamole da i oni žive onom snagom kojom je on bio pobjednik u mnogim nevoljama.
