LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga Levitskog zakonika 19, 1–2. 17-18
1 Gospodin reče Mojsiju: 2 »Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: ‘Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!
17 Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. 18 Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Gospodin! «
Riječ Gospodnja.
Nakon prvog dijela bogoštovnog tipa, s 17. poglavljem u knjizi Levitskog zakonika otvara se zbirka zakonâ (17.-26. pogl.), obično nazvana »Zakon svetosti«. Unutar tog odjeljka , osobito u 19. poglavlju, u više se navrata ponavlja tvrdnja na temelju koje Bog izriče svoje zahtjeve Izraelu: »Ja sam Gospodin [Bog vaš]«. Njome se želi pokazati da zakon nije neka zasebna stvarnost, nego da pretpostavlja objavu Boga koji ljubi i koji oslobađa. Tom podsjećanju na Boga osloboditelja pridodaje se drugi jedan česti naziv, onaj kojim se Boga naziva svetim (usp. 19, 2; 20, 3.26; 21, 8; 22, 2.32) i onim koji svoju svetost priopćava Izraelu. Svetost Božja je njegova apsolutna i dubinska različitost, koja pak ne ostaje zatvorena u sebi samoj, već se po njegovu milosnom izboru priopćava drugima. Zbog tog razloga udijeljeni dar obvezuje narod na odgovor, ali mu ne osigurava povlasticu u odnosu na druge narode: isključivo pripadanje Bogu traži od Izraela da živi u skladu s primljenim pozivom. Ima stavova nepomirljivih s tim pozivom, a među svima njima oni mržnje i osvete, o kojima se govori u rr. 17s, još jače naglašavaju završni poziv – »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« – kojega će sâm Isus citirati zajedno s Pnz 6, 5. Solidarnost sa sunarodnjakom, bratska opomena koja ozdravlja u korijenu svaki sukob, kasnije će se još više otvoriti, kad se u 34. r. bude spominjao došljak kojega Izraelac mora primiti.
Drugo čitanje: Prva poslanica Korinćanima 3, 16-23
Braćo!
1⁶ Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. 17 Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi. 18 Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. 1⁹ Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom. Tȁ pisano je: ‘On hvata mudre u njihovu lukavstvu.’ 2⁰ I opet: ‘Gospodin poznaje namisli mudrih, one su isprazne.’ 21 Zato neka se nitko ne hvasta ljudima jer sve je vaše. 22 Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, 23 vi Kristovi, a Krist Božji.
Riječ Gospodnja.
Pavao želi ukazati Korinćanima na ono što u njihovom ponašanju priječi djelovanje Duha. Ponos, podjele, ruše građevinu Božju, a to je zajednica (3, 4-17), oskvrnjuju djelo koje Bog želi dovršiti i na koje je ljubomoran: tko se usudi napasti što pripada Bogu, sam će doživjeti uništenje. Ako crkvu, hram Božji, nikakva sila neće moći nadvladati (usp. Mt 16, 18), isto tako je istina da svaka pojedina zajednica, svaka mjesna crkva mora paziti na proderotine koje mogu ugroziti njezinu cjelovitost. Nakon te opomene Pavao zaključuje svoje razmišljanje o mudrosti (rr. 18-23), podsjećajući da će samo onaj koji ponizno prihvaća ludost križa moći postati uistinu mudar. Postoji put kojeg treba proći: od samodostatne mudrosti starog čovjeka, do one malenih kojima Bog objavljuje svoj naum (Mt 11, 25). Gospodin poznaje namisli mudrih (20. r.): one su, kako bi se moglo zaključiti iz pojma, spletke koje uzrokuju sukob između skupina, frakcija kojima su na čelu poglavari koji sebi svojataju čast koja pripada Bogu. Može se reći da je učenik, u svom odnosu prema Kristu i u potpunom predanju njegovoj stvari, mudro i slobodno gospodar svake stvari: » sve je vaše, 23 vi Kristovi, a Krist Božji« (23. r.): riječ je o isključivoj pripadnosti koja ukida i ništi svako gospodstvo koje ljudi pokušavaju, i koja u zajednici ne dopušta nikome da raspolaže sa životom drugih (usp. 2 Kor 1, 24).
Evanđelje: Mt 5, 38-48
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: 38 »Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko, zub za zub!’ 3⁹ A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. 4⁰ Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. 41 Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. 42 Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.«
43 »Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja’. 44 A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone 45 da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. 4⁶ Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? 47 I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?« 48 »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«
Riječ Gospodnja.
Pred nama su posljednje dvije antiteze prikazane u Mt 5, 21-48. Starozavjetno podsjećanje ima korijenje u takozvanom ‘zakonu osvete’, koji bijaše norma i kod drugih naroda Drevnog Istoka i koji se zapravo temeljio na načelu proporcionalnosti kojim se postiže pravda kao vraćanje oduzetog prava. Put koji Isus pokazuje onome koji je pretrpio uvredu ne predviđa nasilje, već odbacivanje ‘sukobljavanja’ (usp. glagol anthístemi 38. r.) temeljenog na osveti. Primjerima (rr. 38b-42), koji odražavaju tipične situacije palestinskog podneblja, od ‘okretanja drugog obraza’ do pozajmljivanja siromahu, zajednički je raskid s logikom korištenja istih sredstava za kojima poseže napadač. Cilj nije toliko da se ukaže na pasivno nenasilno ponašanje, već da se predloži stvaranje stavova koji omogućuju, na aktivni i pozitivni način, da se izađe Iz kruga suparništva i odmazde. Samo na taj način protivnik će prestati to biti. Dolazimo tako, s posljednjom antitezom na vrhunac odlomka.
Za vršenje pravednosti »veće« od one koju vrše pismoznanci i farizeji (20. r.), nužno je ljubav prema bližnjemu proširiti i na neprijatelje. To je najtočniji način da se oponaša Boga, njegovu svetost i njegovu savršenost (48. r.). Više se neće činiti diskriminatorna djela: u srcu učenika blaženstava molitva za progonitelje je prvi odgovor dan za izgradnju novih odnosa prema onome koje se pokazuje neprijateljski raspoložen. Molitvi se pridružuju geste koje trebaju odražavati sinovski odnos uspostavljen s Ocem, i koje trebaju svima omogućiti da upoznaju i dožive Božje očinsko lice. I u ovom retku, i u 5, 9, Matej govori o »sinovima Božjim« i u oba slučaja primjenjuje taj pojam na onoga koji zna graditi odnose mira i ljubavi. ‘Savršenost’ (kako pokazuje grčki izraz téleios, koji će se opet pojaviti u Mt 19, 21 u susretu Isusa i bogatog mladića) je ostvarena bezuvjetnom i sveopćom ljubavlju koja pokreće hod za Isusom i koja nikad neće moći biti matematički rezultat legalističke poslušnosti. Ona je bîtno dar i zalaganje koje učenik vidi da se trajno očituje u susretu s Isusom Kristom.
MEDITACIJA
Izgleda da nam današnje evanđelje daruje riječ koju je nemoguće provesti u život. Ovaj zaključak, što ga izvodimo iz promatranja, pa i površnog, onoga što se događa u nama i izvan nas, čini nam se logičnim ili u najmanju ruku zdravorazumskim. Pomalo razočarani i možda pomireni sa sudbinom ne možemo se ne pitati: pa kakvo to gledanje na čovjeka ima Bog Isusa Krista da ‘se usudi’ predložiti nešto takvo? Pitanje se odmah izokreće: pa kakvu smo si to sliku Boga stvorili da smatramo utopističkom onu perspektivu koju nam Isus otvara? Nalazimo izbrisanu svaku tablicu koja bi dodjeljivala kazne na temelju pretrpljene uvrede i bivamo lako razotkriveni od Boga kad se pokažemo uznemirenima pred takvim njegovim načinom djelovanja: »Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?« (Mt 20, 15). To je svetost Božja, njegova korjenita različitost s obzirom na mudrost svijeta. No, izlažemo se opasnosti strabizma (razrokosti), kad zadivljeni i privučeni njegovim savršenstvom hodimo gledajući jedino ono što držimo zdravim realizmom koji gasi svaku napetost prema onom ‘znaku’ Božjem koji vidi mačeve prekovane u plugove.
Ne znam događa li nam se često da osjetimo mržnju prema nekomu, da proživljavamo duboka i nepovratna neprijateljstva. Ostaje činjenica da nutarnje razdiranje prouzrokovano svakim prekinutim odnosom proždire naše najbolje energije, uvlači nas u uvjerenje da je, prije ili kasnije, dobro da drugi plati za ono što je učinio. Božji hram u nama je nagrđen i opljačkan osjećajima agresivnosti i odmazde, koji nas malo pomalo izobličuju, a da to pokatkad niti ne primijetimo, sve do trenutka u kojem, ako nismo ustrajno razoružavali naše riječi i djela, osjetimo da se u nama razmahalo razorno nasilje. Oproštenje je oporuka koju je Isus ispisao na križu, baština i blagoslov darovani nam iz probodenog boka iz kojeg izlazi mržnja posijana u svako doba velike ljudske povijesti i u male stranice naših povijesti. Bog nas ozdravlja svojim praštanjem koje se obilno izlijeva »na pravedne i nepravedne«, da dade svježinu našoj suhoći, a dar za koji valja moliti dolazi s visine i onda kad nam se događa da ga možemo darovati drugima.
MOLITVA
Kad bismo bili kakvima nas želiš, Gospodine,
o kako bi zemlja bila drugačija:
i svi bismo bili sretni što postojimo,
i razumjeli bismo i darivali se bez pridržaja.
Slični Ocu koji daje da sunce izlazi
i sja po poljima dobrih i loših:
radost trajnog pobjeđivanja u ljubavi,
i okončavanja povijesti smrti!
Tako, i jedino tako: ne možete
se, ljudi, drugačije spasiti!
Iako ubijete Kajina
vas će smrt ubiti sedam puta.
Gospodine, molimo te samo ovu milost:
Da se svi oslobode podmukle potrebe da se osvete,
nagona da si sami priskrbimo pravdu,
po našoj mjeri,
i da udarcem uzvratimo za udarac:
to je rak koji nas proždire,
neka barem tvoji vjernici iskorijene iz svog srca
i samu ideju neprijatelja. Amen (D. M. Turoldo).
KONTEMPLACIJA
Gospodin hoće da budemo savršeni u svim zapovijedima u svakom njihovom dijelu. U starini, u zakonu, bijaše rečeno: »Ljubi prijatelja a mrzi neprijatelja«. No, ta je zapovijed dana iz nužnosti, privremeno, narodu koji je sav bio obuzet ovozemaljskim, tjelesnim, zbog čega je razumljiva izreka: »Oko za oko, zub za zub«. No, sada se evanđeoskom narodu povjeravaju zapovijedi nebeskog nauka i pravednosti koja je došla do savršenstva; biva nam zapovjeđeno da ljubimo neprijatelje, da ljubimo onoga koji nas mrzi, da molimo za one koji nas proklinju i koji nas progone; samo ćemo pod tim uvjetima zavrijediti da budemo uistinu djeca Boga, koji – dobar kakav je – ne pravi razliku kad je riječ o dijeljenju svojih dobara bilo dobrima bilo zlima, bilo pravednima bilo nepravednima; to su dobra koja se uživaju ovdje na zemlji, ali su plod Očeva nebeskog dara. Duh Sveti nas na Izaijina usta potiče da ljubomorno čuvamo ta evanđeoske zapovijedi kad proglašava: »Čujte riječ Gospodnju vi koji riječ njegovu štujete. Braća vaša rekoše da vas mrze, da vas odbacuju radi imena mojega: ‘Neka Gospodin očituje svoju slavu, a vi nam pokažite svoju radost!’ No, oni će biti zbunjeni«. Stoga, točno, i David u jednom psalmu potvrđuje: »Gospodine, Bože moj: ako sam to učinio, ako sam zlim uzvratio onomu koji mi činjaše zlo, nek’ padnem razoružan pred svoje neprijatelje« […].
Gospodin nam daje razumjeti da ne možemo očekivati da ćemo biti dostojni zaslužiti savršenu ljubav, ako ljubimo samo one za koje smo sigurni da će nam uzvratiti istom ljubavlju, znajući da je sličnu ljubav moguće pronaći među poganima i grešnicima. Zbog toga Gospodin hoće da budemo u stanju nadvladati zakon ljudske ljubavi zakonom evanđeoske ljubavi (KROMACIJE IZ AKVILEJE, Tumačenje Matejevog evanđelja, Traktat 26, I,1-II,1).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Ljubav sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi« (1 Kor 13, 7).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Trebali bismo se sve više zauzimati za intelektualno, moralno i religiozno razoružanje. Ne opravdavati ono što se ne može opravdati. Vjerovati u snagu ljubavi. Izvlačiti iz euharistije sigurnost da ćemo izliječiti naše duboke rane. Htio bih se zadržati na ovoj posljednjoj ideji: terapeutska snaga euharistijskog spomena. Kad se spominjemo Kristove smrti i uskrsnuća, sam Gospodin nas uključuje u vrhunac svog vazmenog postojanja u kojem je po Duhu zauvijek postao primljeni dar, trajna hvala, također i u svom čovještvu. Spomen je veliki dar Stvoritelja i Otkupitelja koji nam omogućuje sa zahvalnošću ponovno oživimo prošlost, velika djela koja je Bog učinio za nas, da živimo i s budnošću prepoznajemo sadašnji trenutak, da se spremno, s nadom i odgovornošću uključimo u trajnu povijest spasenja. Kad svećenik tijekom mise ispruži ruke nad kruh i vino, zaziva Duha Svetoga ne samo da nam te tvari postanu tijelo i krv Kristova, nego i nad nas same, da sjedinjeni s Kristom postanemo ugodna žrtva, sposobni se u povijesti spasenja vazda zalagati za Kraljevstvo ljubavi i mira. U euharistijskom spomenu Duh u nama djeluje da naše sjećanje ozdravi od svake vrste srdžbe i ogorčenosti i ispuni se zahvalnim uspomenama.
Jedan od najdragocjenijih plodova je moći živjeti sadašnjost u najvećoj budnosti, i hoditi u budućnost u živoj nadi i vjernom zalaganju kao mirotvorci. U zahvalnom sjećanju, oblikovanom euharistijskom duhovnošću, nema mjesta za gorčinu, mržnju, osvetu, nasilje. Uvijek sve više svjesni naše potpune ovisnosti o milosti, molimo »svakovrsnom molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu« (Ef 6,18). Na taj se način u nama razvija »suobličenost s voljom Božjom«, koja nas čini da sve shvaćamo kao izazov i kairos, kao dar i poziv da kao svjedoci mira naše zalaganje učinimo znakom vjere. Zahvalni spomen onoga što je Krist učinio za nas postaje izvrsno sredstvo za preobražavanje naših euharistija u prigodu da se zaodjenemo oružjima mira: istinom i pravednošću (B. HÄRING – V. SALVOLDI, Non violenza. Per osare la pace. /Nenasilje. Odvažnost za mir/ Padova 1992, str. 26s).
