LECTIO
Prvo čitanje: Joel 2, 12-18
Ovo govori Gospodin:
12»Al’ i sada, vratite se k meni svim srcem svojim posteć’, plačuć’ i kukajuć’. 13 Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se, Gospodinu Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. 14 Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu!
15 Trubite u trubu na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, 16 narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. 17 Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi narodâ. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?« 18 Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu.
Riječ Gospodnja
Prorok Joel je svoju poruku vjerojatno izrekao nakon porogonstva, u Jeruzalemskom hramu: najezda skakavaca poharala je usjeve uzrokujući oskudicu i glad (1, 2 – 2, 10); kao posljedica toga prestalo je i prinošenje žrtava u hramu (1, 13.16). Prorok znade čitati znakove vremena, stoga naviješta da je »dan Gospodnji« veoma blizu i poziva narod na post, molitvu i obraćenje (2, 12.15-17a). Ključni pojam ovog ulomka, koji se u prvim recima ponavlja tri puta, je vratiti se (hebr. šûb): klasični glagol obraćenja. U 12. retku on izriče poziv narodu i pokazuje na koje se sve načine to obraćenje događa, to jest srcem i bogoštovnim obredima, koji su iskreni i Bogu ugodni kad očituju nutarnje obnavljanje. U 13. retku opet se upućuje poziv na povratak i daje se razlog zašto se treba vratiti: jer je Bog uvijek milosrdan. U 14. retku ovaj se pojam odnosi na Boga i otvara nadu: »Tko zna neće li se vratiti«. Iskrena ljubav za Boga, čvrsta vjera, nada koja se pretače u zajedničku molitvu iz koje se nitko ne bi smio isključiti. S tim pretpostavkama proroci će i svećenici moći tražiti od Gospodina da se pokaže »ljubomornim« na svoju zemlju, suosjećajnim za svoju baštinu. (rr. 17s).
Drugo čitanje: Druga poslanica Korinćanima 5,20 – 6,2
Braćo:
20 Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! 21 Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.
1 Kao suradnici opominjemo vas da ne primate uzalud milosti Božje 2 Jer on veli: U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa.
Riječ Gospodnja
Pavao, kao poslanik u Kristovo ime, prenosi poruku Božjeg poticaja i nagovora (r.20). Srce te poruke je u samo jednoj riječi: pomirenje. Ona izriče Očevu spasonosnu volju, Sinovo otkupiteljsko djelo i snagu Duha Svetoga koji potpomaže službu (diakonía) apostolâ (rr. 18-20). Vrhunac ulomka je 21. Redak, u kojem se izriče Božji sud nad grijehom i njegova neizmjerna ljubav za grješnike, radi kojih nije poštedio ni vlastitog Sina (usp. Rim 5, 8; 8, 32). Krist je na sebe uzeo, kao da je njegov vlastiti, grijeh svijeta i u svom nas je tijelu od njega otkupio, da bismo se okoristili svom njegovom pravednošću i svetošću. Apostol se ovdje koristi radikalnim rječnikom. Isusovo preuzimanje grijeha da nam podari svoju pravednost ne dovodi čovjeka ponajprije do toga da nešto ima što prije nije imao, već ponajviše do toga da postane nešto što po naravi ne bi mogao biti: Nevini je postalo grijeh, prokletstvo (usp. Gal 3, 13), da mi tako postanemo pravednost Božja. Ta izvanredna milost Očeva, dana svijetu (r. 19) po Kristovoj kénosi (samoplijenjivanje), nije primljena uzalud. Gorljivo naviještanje njegovih službenika uprisutnjuje nam prigodni čas, milosno vrijeme: dajmo se pomiriti (katallásein) s Bogom. Taj glagol ukazuje na promjenu odnosa između Boga i čovjeka a time onda i među ljudima. Na Božji poticaj slobodi svakog pojedinca dana je mogućnost postati novo stvorenje u Kristu (5, 18), pod uvjetom da damo da nas pobijedi njegova ljubav, koja na spotiče da više ne živimo sebi, već njemu koji je za nas umro i uskrsnuo (rr. 14s.).
Evanđelje: Matej 6, 1-6.16-18
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: 1 »Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. 2 Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. 3 Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, 4 da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. 5 Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista kažem vam, primili su svoju plaću. 6 Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.
16 I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. 17 Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice 18 da ne zapaze ljudi kako postiš, nego I Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. «
Riječ Gospodnja
»Pazite da svoje pravednosti ne činite…« (tako doslovno čitamo u 1. retku). Isus od svoji učenika traži veću pravednost od one pismoznanaca i farizeja (usp. Mt 5,20) i onda kad vanjski obredni čini ostaju nepromijenjeni, pozivajući ih da pozornost usredotoče na nakane koje ih pokreću na djelovanje. Nakon uvodnog upozorenja slijede tri tipična ‘dobra djela’ u kojima se konkretno oslikava što znači ta nova pravednost: milostinja (6, 2-4), molitva (6, 5-15) i post (6, 16-18).
Dvije stvari se ponavljaju kao da pripjev cijelog ulomka: »plaća« (doslovno »zarada«: rr. 2.5.16) i »Otac tvoj koji vidi u skrovitosti« (rr. 4.6.18). One nas uče da je pobožnost velik dobitak (usp. 1 Tim 6,6) ako ne ide za ljudskim pljeskom, odnosnom za ispraznošću, već iskreno traži Očevo prihvaćanje u bliskom i osobnom odnosu, i ako očekivana plaća nije od ovoga svijeta i za ovo vrijeme, nego vječno zajedništvo s Bogom koji nagrađuje. U protivnom, upravo u nastojanju oko pravednosti ljudi postaju licemjeri (grč. hypokritaí ) što u grčkom doslovno znači »glumci komedijanti«, a hebrejski izraz za taj grčki pojam su »bezbožnici«
MEDITACIJA
Današnja služba Riječi vodi nas za ruku na putu prave radosti, dolazeći nas pronaći na bezizlaznim putovima po kojima često kročimo. Pokora i kajanje nisu istoznačnice za ponižavanje, žalost i bezuspješnost; naprotiv, nude načine kako se otvoriti svjetlosti koja jedina može rasvijetliti nutarnje tmine, pružiti nam svijest o nama samima u istini, i podariti nam iskustvo Božjeg milosrđa. Bog oduvijek vidi i poznaje našu sitničavost i kukavičluk u nama, pa ipak kako je različito njegovo prosuđivanje od našega!
»U tvojoj svjetlosti mi svjetlost vidimo« (Ps 35, 10b): u čudu opažamo da u trenutku kad se propadamo, upravo nas tada on obavija većom ljubavlju, lišava nas našeg zla i zaodijeva nas novom nevinošću.
Proroku je Gospodin dao zadatak sabrati narod da u pokorničkom hodu iznova pobudi nadu; apostolima povjerava službu pomirenja; današnjoj Crkvi, daje obvezu da naviješta: evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasenja! Vratimo se na put Gospodnji zajedno s cijelim njegovim narodom, dajmo se pomiriti s Bogom dopuštajući Kristu da na sebe preuzme naš grijeh: on ga jedini može potpuno spoznati i iskupiti. Obnovljeni ljubavlju, naučit ćemo živjeti pod Očevim pogledom, zahvalni što u čovječanstvu možemo izvršiti ono što je njemu ugodno i što je na korist našoj braći. Njegova će prisutnost u tajni našeg srca biti prava radost, jedina očekivana i plaća u kojem već sada počinjemo uživati.
MOLITVA
Oče moj, koji vidiš u tajnosti, ti znaš koliko bježim od skrovitosti srca i tražim pogled divljenja od strane ljudi, sitni ustupak mom oholom ja koje je odglumilo svoju ulogu u komediji ljudske pobožnosti.
Sasvim drugačije, potpuno različito je otajstvo tvoga milosrđa, ali koliko ga još uvijek zanemarujem, lutajući daleko…Molim te, učini da se vratim onim dubinama mog bića gdje ti prebivaš: u novom svjetlu kajanja klicat ću od radosti u tvojoj prisutnosti.
Oče naš, koji jesi na nebesima, ti poznaješ zlo svijeta i koliko ga svakog dana također i ja povećavam. Pomozi mi, danas, da dohvatim dan spasenja; daj mi, u ovom milosnom trenutku, da gledam u tvoga Sina koji je radi nas učinjen grijehom, radi nas raspet, radi mene. Pomiren s beskrajnom Ljubavlju, živjet ću u poniznoj ljubavi koja izvan tebe ne traži nikakvu plaću.
KONTEMPLACIJA
Obrati se i vrati u strahu Gospodina tvoga: posti, moli, plači, uporno zazivaj […]. O dušo, vrati se Gospodinu s kajanjem, jer će te ono približiti k njemu a on je dobar […].
Opet potraži ljubav prema siromasima, jer je kod Boga bolje nego njemu prinesena žrtva; otkloni mekoputnost tijela a duši podaj zadovoljstvo; speri svoje ljage da upoznaš slakoću Gospodina, i njegova će svjetlost sići na tebe i bit ćeš slobodan od napasti neprijatelja, jer je Gospodin obećao prihvatiti one koje se k njemu utječu, pružajući im svoje milosrđe.
Budi veoma pozoran: napusti svjetovna okupljanja, pretjerano jelo i piće, da ne izgubiš ono što je Gospodin obećao dobrima i pravednima. I tako će, o dušo, tvoje prebivalište sada biti izgrađeno tvojim dobrim djelima, a tvoja će svjetiljka gorjeti na nebu uljem tvoga milosrđa. Priđi njegovu oproštenju i njegovu milosrđu, i on će te rasvijetliti svojim Duhom. Suzama opera svoje grijehe, i dobrota će sići u tebe (GIOVANNI MOSCO, Sentenze dei padre, »Paterikon« 196: u Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium, Louven)
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Dođite, vratimo se Gospodinu!« (Hoš 6, 1a).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Kajanje ne označava samosažalijevanje ili grižnju savjesti, nego obraćenje, ponovno usredotočivanje čitavoga našeg života na Trojstvo. Ne znači osvrtati se unatrag s gorčinom, nego s nadom ići naprijed; ne gledati dolje u naše nedostatke, već gore u Božju ljubav. Znači gledati ne na ono što nismo uspjeli postati, već na ono što s božanskom milošću sada možemo postati […]. Kajanje, ili promjena načina razmišljanja (mentaliteta), vodi u budnost, što znači, između ostalog, biti nazočni tamo gdje jesmo, u ovom točno određenom komadiću prostora, u ovom posebnom trenutku vremena. Bivajući sve budniji i upoznavajući se sve više, čovjek postaje sve sposobniji stvari prosuđivati i razlikovati jedne od drugih: može razlikovati između dobro i zlo, između suvišnoga i bitnoga, uči dakle čuvati svoje srce, zatvarajući vrata pred nosom napastima i izazivanjima neprijatelja. Bitni vid čuvanja srca je borba protiv strasti: one moraju biti pročišćene, ne ubijene; odgojene, ne iskorijenjene. Na razini duše strasti se pročišćavaju molitvom, redovitim primanjem sakramenata, svagdanjim čitanjem Svetog pisma, hraneći naš um mislima o onom što je dobro, konkretnim djelima ljubavi prema drugima. Na razini tijela strasti se iznad svega pročišćavaju postom i uzdržljivošću. Pročišćavanje strasti dovodi na koncu, po Božjoj milosti, do »odsutnosti strasti«, a to je pozitivno stanje duhovne slobode u kojem više ne popuštamo napasti, u kojem se iz nezrelosti pune straha i sumnjičenja dolazi do zrelosti satkane od nevinosti i pouzdanja. Odsutnost napasti znači da nama više ne vlada sebičnost i neobuzdana želja te na taj način postajemo sposobni za pravu ljubav (K. WARE, Dire Dio oggi. Il cammino del cristiano /Reći Bog danas. Put kršćanina/, Magnano 1998, 182-185, passim).
