Druga korizmena nedjelja (08.03.2020.)

LECTIO

Prvo čitanje: Postanak 12, 1-4a

1 U one dane: Gospodin reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. 2 Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. 3 Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« 4 Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao.

Riječ Gospodnja.

Nakon saveza s Noom, u kojem se Bog zaklinje na vjernost stvorenom svijetu (usp. Post 9), ljudi su i dalje skloni na zlo (usp. Post 11). Pa ipak Bog nastavlja tražiti zajedništvo s njima; nakon što su raspršeni graditelji kule babilonske, uslijedio je poziv Abrahama, koji je znakovito pozvan raskinuti svaku društvenu i plemensku vezu da bi mogao bezuvjetno slijediti putove Gospodnje (Post 12, 1).
Gospodnja zapovijed – »Idi iz zemlje svoje…« – je popraćena obećanjem obilnog blagoslova: u dva retka ova se riječ ponavlja dobrih pet puta, i to ponavljanje označava tri područja Božjeg djelovanja u korist Abrahama. Prvo je obećanje ljudski nemogućeg potomstva (Post 11, 30), popraćeno onim da će mu Bog uzveličati ime (suprotno nego u Post 11, 4). Drugo područje, izraženo u 3a r., širi obzor na one koji će prepoznati i prihvatiti povijest spasenja koju Bog započinje s Abrahamom: postati će djeca obećanja. Tko je pak pokuša spriječiti, neće uspjeti u svojoj nakani (usp. Br 22-24). U 3b r. obzor postaje sveopći: treće područje dobrohotnog Božjeg djelovanja u korist Abrahama je uključivanje svih plemena na zemlji u povijest spasenja. U Kristu se obećanje Božje proširilo na sve narode (usp. Gal 3, 15-18) sve do eshatološkog dovršenja. Božju zapovijed slijedi poslušnost Abrahama, koji dopušta da Bog raspolaže njime i njegovom sudbinom. Pouzdavši se u njega, kreće na njegovu riječ. U tom polasku ne samo Izrael nego i sva »djeca obećanja« prepoznaju prauzor kasnijih ‘izlazaka’ koje od svojih traži Gospodin: izlazak iz Egipta, povratak iz Babilona, hod učenika za Isusom, nastojanje da na ovom svijetu živimo kao stranci i hodočasnici. Abrahamova poslušna vjera za sve će ostati uzorni primjer (paradigma) odgovora na vlastiti poziv.

Drugo čitanje: Druga Timoteju 1, 8b-10

Predragi!

8 Zlopati se zajedno sa mnom za Evanđelje, po snazi Boga ⁹ koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih, 10 a očitovana je sada Pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po Evanđelju.

Riječ Gospodnja.

Iz Rima, zatvoren kao zločinac (2, 8), Pavao ljubljenom učeniku Timoteju, efeškom biskupu, upućuje bolni poziv, koji ima ton posljednje poruke. Fizičkom zatočeništvu pridodalo se moralno trpljenje (1, 12); ipak to duhovnom sinu ne smije postati razlog stida ili obeshrabrenja (1, 8). Štoviše, upravo je to trenutak da se ražari milosni dar (karizma) primljen polaganjem ruku prezbiterâ, i da se iz njega crpi onaj duh snage, ljubavi i mudrosti koji omogućuje da se pobjednički suočimo sa časom kušnje (r. 6s.). Neizbježno je da Kristovi učenici moraju trpjeti za vjeru (2, 3), no nisu sami u progonstvu: milost Božja potpomaže u svjedočenju (r. 8b) te i po ljudskoj slabosti vodi u spasenje (2, 10-12a).
U kratkom 10. retku izrečena je srž kerigme: utjelovljenje, smrt i uskrsnuće Spasitelja. Pobijedivši smrt, otvorio nam je rupicu svjetlosti; na njegovu tragu – i na tragu svih svetih koji su vjerno slijedili Isusa – također i Timotej (i poput njega, svaki kršćanin) moći će se u vjeri i ljubavi suočiti s trpljenjem za evanđelje (13. r.). Tuga zbog rastavljenosti (4. r.), Timotejev ljudski strah (7. r.), ‘sablažnjivo’ stanje u kojem se nalazi Pavao, česta spominjanja zatvora i slabosti kršćanâ (15. r.) mogu baciti tamnu sjenu u život učenika, zbog toga Apostol – pa i rječnikom koji podsjeća na obasjanost (10. r.) – ohrabruje: Krist je učinio da život zablista.

Evanđelje: Matej 17, 1-9

U ono vrijeme:
1 Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, 2 i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. 3 I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. 4 A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« 5 Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga« ⁶ Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. ⁷ Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« 8 Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. ⁹ Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«

Riječ Gospodnja.

U Matejevu tekstu pripovijest o preobraženju se otvara kronološkom napomenom -»nakon šest dana« – koja ga povezuje s onim što je prethodilo, a to je Petrova vjeroispovijest, na prvi otvoreni Isusov naviještaj svoje muke i na izjavu da, ako se želi biti njegovim učenikom, neophodno ga je slijediti na križnom putu. Dakle, »nakon šest dana«, Učitelj vodi trojicu učenika na visoku goru da ih osnaži predokusom obećane slave nakon trpljenja. U toj uzvišenoj samoći Isus im »preobraženjem«pokazuje svoj božanski sjaj (2. r.). Matej osobito naglašava svjetlost i blještavilo koji iz njega isijavaju, dozivajući na taj način u pamet lik Sina čovječjega iz Dan 10 i pripovijest o Božjem očitovanju na Sinaju (Izl 34, 29-33).
Trajna podsjećanja na starozavjetne teofanije (Izl 19, 16; 24, 9; 1 Kr 19, 11) naznačuju da se događa nešto silno važno: u Isusu se stari savez preobražava u »novi i vječni savez«. Ukazanje Mojsija i Ilije svjedoči da je Isus ispunjenje Zakona i Proroka, onaj koji će narod dovesti u pravu obećanu zemlju i koji će ga obnoviti u cjelovitosti vjere u Boga.
Petrovo upletanje (4. r.) naznačuje liturgijski kontekst događaja preobraženja: blagdan Sjenica, najradosniji blagdan, sav u svjetlu, kojim se obnavljao spomen na vrijeme izlaska kad je Bog silazio među svoj narod te i sâm boravio u šatoru, šatoru sastanka. Oblak Prisutnosti (hebr. šekhiná), koji sada silazi i prekriva nazočne, ostvaruje bogoslužje i dovodi ga do punine: kako izjavljuje glas s neba, Isus je »najveći« prorok, kojega je navijestio sâm Mojsije (Pnz 18, 15), a to je stoga jer je ljubljeni Božji Sin.
Pred tim izvanrednim očitovanjem slave, strah učenika je velik. Isus ih umiruje djelom i riječju (7. r.), kao Sin čovječji iz Danijelova viđenja. Time više je za učenike uznemirujuće i neshvatljivo ono što im on veli, kad je ostao sâm: Sin čovječji – slavni lik koji se očekuje da okonča povijest – morat će se suočiti sa smrću, i uskrsnuti.

MEDITACIJA

Današnje bogoslužje traži od nas da idemo uskim i trnovitim putem. Put poslušne vjere nameće Abrahamu sa čime da prekine i određuje mu nepoznate ciljeve. Put naporne ustrajnosti traži od Timoteja da pobijedi obeshrabrenje i da uvijek iznova velikodušno daruje samog sebe. Putem patnje i smrti kreće Isus u punoj svijesti, pripremajući također i svoje učenike da se s njime hrabro suoče. Međutim, to je jedini put koji vodi u pravi život, u istinsku slavu, u dan bez zalaska.
Od sada nam je dano malo zaviriti u taj sjaj, kako bismo s novim zanosom nastavili put. Obećanje božanskog blagoslova zapaljuje nadom Abrahamov život, snaga Božja pomaže Timoteju crpiti milost Kristovu da sa žarom širi evanđelje, gledanje preobraženog Isusa jača učenike u času sramote i križa. Duh Sveti nikad ne propušta pružiti nam dokaze.
Trpljenje je vjerni suputnik na životnom putu, no u kušnji nismo sami: Isus je pored svakoga kao »čovjek boli, vičan patnjama«, kao onaj koji je prvi ponio teret križa. To je dovoljno da nas podupre u pouzdanju da se njegova moć potpuno očituje u našoj slabosti; ulijeva nam hrabrost da odaberemo ono što od nas traži hod prema uskrsu da i nas učini svjedocima uskrsnuća.

MOLITVA

Isuse, ti si Gospodin: isijavajući svjetlošću pokazao si svoje lice učenicima; koji prethodno bijahu rastuženi najavom tvoje patnje, a sada drhte pred slavom koja zrači iz tebe. Tvoje otajstvo ih uvijek nadilazi.
Ti si Gospodin: kao Očev ljubljeni Sin, prvi si prošao, a sada otvaraš pred nama put poslušnosti vjere koji se čini nemogućim, ustrajnosti koju smatramo beskorisnom, nade koja se čini neodrživom.
Ti si Gospodin: a mi ti se želimo povjeriti, jer hod je veoma mukotrpan, a put je mračan; sami ne znamo njime ići, no s tobom, našim dobrim Pastirom, staza je sigurna, strah pobijeđen, trud velikodušno prikazan.

KONTEMPLACIJA

Na onome kojeg Bog izabra i ljubi ponekad se vidi odraz njegova lica, kao neko svijetlo koje se nalazi u sklopljenim rukama te se pojavljuje i nestaje po volji onoga koji ga drži, na način da mu se, zahvaljujući tome koliko mu je omogućeno nakratko i u razmacima vidjeti, duh zapali željom da u punini zadobije svjetlost vječnu i blaženo gledanje Boga. I da postane svjestan, barem u nekoj mjeri, što mu nedostaje, događa se da milost, gotovo u prolazu, liši osjetila onoga koji kuša ljubav prema Bogu, ugrabi ga njemu samome i odnese ga u dan koji nikad ne završava, daleko od meteža svijeta, u radost tišine; da ondje, na tren, za jedan čas, u mjeri koja mu je vlastita, sâm Bitak takav kakav jest, postane predmet kontemplacije; i, štoviše, da ga ponekad preobrazi na svoju sliku, da i on bude, u mjeri koja mu je vlastita, onakav kakav je On.
Dakle, kad bude spoznao svu udaljenost koja dijeli Čistoga od nečistog, čovjek se vraća samom sebi da pročisti svoje srce u pripravi za viđenje […]. Naime, nigdje drugdje se bolje ne vidi kolika je ljudska nesavršenost, nego u svjetlu Božjeg lica, u ogledalu božanskog viđenja (GUGLIELMO DI ST. THIERRY, Lettera d’oro /Zlatno pismo/passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Pošalji svjetlost svoju i vjernost: neka me vode, neka me dovedu na tvoju svetu goru, u šatore tvoje!« (Ps 43, 3).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Za jedan tren, na dan preobraženja, [Petar, Jakov i Ivan] gledaju divotu pobožanstvenjenog tijela, lica s kojeg isijava sjaj vječnog života: Kristovo lice blista Božjom svjetlošću. Iz toga slijedi da ljudsko tijelo može biti preobraženo te da i ono također šalje poruku svjetla […]. Naše tijelo ima duhovni poziv, božanski poziv. Naše tijelo je prvo evanđelje, jer se svjedočanstvo božanske prisutnosti u nama mora očitovati po izrazu našeg lica, po našoj otvorenosti, našoj dobrohotnosti, našem osmjehu. U nama postoji ono nutarnje sunce a to je slava Isusa Krista. Ono što je uzvišeno u čovjeku je slijedeće: on može, štoviše, pozvan je objaviti Boga. U nama postoji skrivena, čudesna i beskrajna ljepota. Krist nije došao spasiti samo naše duše. Krist je došao čovjeku objaviti Boga, čovjeku objaviti čovjeka, došao je ostvariti čovjeka u svoj njegovoj veličini, dostojanstvu, ljepoti. Pozvani smo na veličinu, radost, mladost, dostojanstvo, ljepotu, isijavanje Boga, preobrazbu čitavoga našeg bića kroz povezanost s božanskom svjetlošću.
U sebi nosimo blago vječnog života, stvarnost one beskrajne prisutnosti koja je živi Bog. Danas i u svim časovima našeg života pozvani smo očitovati Boga. Zaboravimo svu našu negativnost, sve naše teškoće, svu našu muku, naš umor, našu ograničenost i ograničenost drugih! Kakve sve to ima veze kad je Bog u nama, kad je Bog živ, kad nam je udijelio dar svoje pjesme, svoje milosti i svoje ljepote, kad danas moramo ući u oblak preobraženja da iz njega izađemo zaodjenuti Bogom, noseći na svom licu radost njegove ljubavi i osmjeh njegove vječne dobrote? (M. ZUNDEL, Ta parole comme une source /Tvoja riječ kao izvor/, Sillery, 1998., str. 228s.).