Na petu korizmenu nedjelju, 29. ožujka biskup Antun Škvorčević slavio je svetu misu u kapeli sv. Josipa u Biskupskom domu u Požegi, koju je uživo prenosila platforma na web-stranici Požeške biskupije.
U homiliji biskup je spomenuo kako je ovih dana jedan njegov poznanik, koji za sebe kaže da je agnostik, u telefonskim raspravama koje je s njim vodio o aktualnim pitanjima iznio tvrdnju da su koronavirus, potres i druge nevolje, kao i naš život i smrt plod slijepog slučaja. Znam da postoje pitanja na koja nemamo pripravljenih odgovora i na koja ne trebamo odmah odgovarati, ali znam također da se o njima ne bi smjelo šutjeti, osobito u situacijama kao što je ova sadašnja, ustvrdio je biskup. Kazao je da današnji evanđeoski ulomak predstavlja Isusa zatečena u sličnoj situaciji i da se pritom otvorila rasprava u nekoliko krugova, koji nam pomažu prepoznati gdje se mi nalazimo svojim stavovima i opredjeljenjima. Riječ je o bolesti i smrti Lazara iz Betanije, za kojeg evanđelist tvrdi da je bio Isusov prijatelj. Prijatelji su ljudi prema kojima u nijednoj situaciji a osobito teškoj, nismo ravnodušni. Na vijest, najprije o bolesti a onda i o smrti svoga prijatelja Lazara, Isus nije ostao bezosjećajan, premda se takvima mogu učiniti njegova tvrdnja kako Lazarova »bolest nije na smrt, nego na slavu Božju«, a kad je primio vijest da je umro, kako »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga«. Razmišljanjem učenika nad Isusovom iznenađujućom definicijom bolesti i smrti, kao stvarnosti u kojima se on treba proslaviti, završen je prvi krug rasprave, ustvrdio je biskup.
Drugi krug rasprave započet je Isusovim dolaskom u Betaniju i njegovim susretom s Lazarovim sestrama Martom i Marijom. Biskup je podsjetio kako je Marta rekla Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro«. Ova njezina tvrdnja utemeljena je na prethodnim susretima s njime kada je iskusila kako je u njemu progovorila sasvim posebna Božja blizina i moć, zahvaljujući kojoj se ne može umrijeti. Isus joj je odvratio „uskrsnut će brat tvoj“, i dodao najizazovnije riječi o smrti, koje je netko izgovorio na granici na kojoj prestaju sve čovjekove mogućnosti: «Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada». Zapitao je Martu: «Vjeruješ li ovo?». Ne pita je da li ona to zna, nego da li vjeruje kako je on uskrsnuće i život. Znanjem se stiže samo do groba, a vjerom se ulazi u otajstvo smrti i stvarnost poslije groba. U Isusu Kristu prisutan je Božji zahvat u stvarnost smrti, koju mi ne razumijemo do kraja, ali on poznaje njezine razloge i uzroke, i zna da se ni naša bolest ni naša smrt ne događaju slučajno. Štoviše, čovjekova smrt je put koji je prihvatio Bog u Isusu Kristu, te mu na tom putu posvjedočio svoju blizinu i oduzeo joj razornu moć. Treći krug rasprave odvija se pred Lazarovim grobom, i tu Isus nastupa sa svojim najmoćnijim sredstvom – svojom riječju, te u snazi Duha Svetoga zapovijeda Lazaru da iziđe iz groba. Ne tek iz groba u koji je ukopan, nego da iz stanja konačnosti i smrtnosti prijeđe u beskonačnost i besmrtnost.
Biskup je podsjetio da u godini Božje riječi u Požeškoj biskupiji, a osobito ove korizme, nastojimo razmatrati što je Božja riječ, zašto je važna, što možemo i trebamo s njom početi u našim životnim okolnostima koje su označene nevoljama, prolaznošću i smrću. Kazao je da nas današnje Evanđelje utvrđuje u vjeri da je Isus Krist utjelovljena Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno, kako nam je sv. Ivan protumačio u prologu svoga Evanđelja. Kad ta Božja Riječ progovori u smrti, smrtno ništavilo se potresa i u njemu se rađa pobjeda života. Napomenuvši da je Lazarovo uskrišenje u konačnici bilo samo povratak u ovozemaljski život koji je još jednom završio prirodnom smrću, biskup je naglasio da je to uskrišenje bilo znak kojim je Isus posvjedočio kako je njegova riječ moćna i životvorna, ispunjena snagom Duha Svetoga te da je on Gospodar i smrti.
U prvom čitanju prorok Ezekiel svojim sunarodnjacima u babilonskom sužanjstvu tumači da njihovi grobovi, najprije boravak u babilonskom sužanjstvu, a potom i grobovi s mrtvim tijelima nisu njihova konačna stanja, jer će ih Bog vratiti u život snagom Duha Svetoga kojim je sve iz ničega stvorio. Jednako tako i sv. Pavao u drugom čitanju iz Poslanice Rimljanima veli kako je Isus Krist svojom smrću u našu smrtnost zasadio moć Duha kojom je pobijedio smrt i kojom je i u nama želi pobijedit. Kazao je kako nas je Isus Krist svojom riječju moćnom Duhom Svetim u krštenju pozvao da izađemo iz groba, oslobodio nas naše osuđenosti na smrt i preporodio na novi život besmrtnosti. Potaknuo je vjernike da se tijekom korizme pripremaju za Uskrs tako što će s Martom i Marijom ispovjediti vjeru da je Isus Krist naše uskrsnuće i život, obnoviti svoju nadu i u njemu imati svoju utjehu i ohrabrenje.
