U požeškoj Katedrali, 3. travnja održana je središnja proslava Dana molitve, pokore i žrtve, kajanja i obraćenja u Požeškoj biskupiji. Biskup Antun Škvorčević predvodio je molitveno-pokorničko slavlje koje je prenosila platforma web-stranice Požeške biskupije i Hrvatski katolički radio.
Pozdravljajući vjernike biskup je kazao da su „izvanredne okolnosti u kojima se nalazimo zbog opasnosti zaraze kronavirusom odredile da među ostalim i kao vjernici moramo ostati u svojim domovima te ne možemo sudjelovati na svetim slavljima u crkvi. Kolikogod to stanje nije lako izdržavati, uvjeren sam da ga hrabro nosite, potpomognuti svjetlom vjere, molitvom i duhovnom povezanošću sa svojom župom i biskupijom, sa svima onima koji su vam dragi.“ Spomenuvši nemogućnost održavanja tradicionalnog pokorničko-molitvenog programa u Jasenovcu pred likom Jasenovačke Gospe, biskup je ustvrdio da ovim slavljem želimo odgovoriti na znak koji nam Bog šalje koronavirusom, potresom i drugim nevoljama te povezati spomen na povijesna stradanja sa sadašnjima i na taj način proslaviti u Požeškoj biskupiji Dan molitve, pokore i žrtve, kajanja i obraćenja. Biskup je podsjetio kako smo se jučer spomenuli 15. obljetnice smrti sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije, te nas na njega podsjeća relikvija koja se nalazi u Katedrali, rekavši: „On nas je poučio i potaknuo da našoj teškoj prošlosti stradanja tolikih nedužni ljudi pristupamo čistim pamćenjem, koje se postiže kajanjem za počinjeno zlo, molitvom i žrtvom, praštanjem, milosrđem i pomirenjem. Božjim milosrđem oslobođeni diktata zla i osvetničkih misli, u duhovnoj slobodi prepoznajemo veličinu naših nedužnih stradalnika i iskazujemo im poštovanje.“
Potom je uslijedio pokojnički čin u kojem je biskup zamolio Božje oproštenje: „za sve one koji su smislili i provodili nečovječne sustave nasilja, ubojstva i nepravde nad nedužnim ljudima tijekom krvavoga dvadesetog stoljeća, sve do nedavnoga Domovinskog rata; za one koji su svojim opredjeljenjima sebičnosti i zloće povrijedili Božju ljubav, ranili odnose s bližnjima, nespremnošću na praštanje razorili bračno i obiteljsko zajedništvo, pridonijeli podjelama u društvu, nepoštenjem nanijeli štetu u gospodarstvu, neslogom onemogućili napredak, naudili hrvatskoj slobodi; te za sve one koji se diče kršćanskim imenom i ispovijedaju pripadnost Isusovoj Crkvi, a često su svojim zlim djelima potamnjeli njezino evanđeosko poslanje, ili se svojom vjerskom ravnodušnošću isključili iz zajedništva Crkve i Isusova djela spasenja, ne poštujući ni Dan Gospodnji.“
Započinjući homiliju biskup je kazao kako su: „Još uvijek duboke rane koje su tragični povijesni događaji ubojstva brojnih nedužnih ljudi na našim prostorima u vrijeme i nakon II. svjetskog rata utisnuli u memoriju hrvatskoga naroda.“ Istaknuo je: „Nije samo pitanje kako doći do potpune faktografske istine o našoj prošlosti, nego kako nas očistiti od njezine težine, koja ne da slobodno disati, onemogućuje dostojno živjeti zajedništvo i izgrađivati Domovinu u oslobođenosti od njezine zarobljenosti. Ne radi se o akademskom pitanju, niti se ono rješava osnivanjem povjerenstava koja bi nastojala pomiriti nepomirljivo. S obzirom na spomenute događaje još uvijek se nalazimo u svojevrsnom duhovnom grču. On se može razriješiti samo s Bogom u savjesti, koja prezrena peče, pogažena žari, a póslušana
oslobađa. Navedeno stanje potrebno je liječiti, ali ne slabim lijekovima, ideološkim opijatima, nego putem evanđeoskog kajanja, praštanja i pomirenja. Samo očišćena memorija čini podnošljivim nepodnošljivi povijesni teret, i nevine žrtve nasilja izdiže u dostojanstvu, kao i one koji su zlo počinili i one koji ih se spominju.“ Dodao je da nam u čišćenju pamćenja može pomoći Isus Krist koji je: „božanskom strategijom ušao u naše kaljuže zla i ranjenosti smrću. Snagom svoje žrtve ljubavi na križu, djela Božjeg milosrđa i praštanja on – po našoj otvorenosti za njega vjerom, kajanjem, pokorom i žrtvom – može prodrijeti u naš duh i očistiti ga, osloboditi ga zarobljenosti i diktata počinjenog zla, ostvariti pomirenje, unijeti mir u savjesti, među ljude i narode.“
Osvrnuo se zatim na sadašnje nevolje, uzrokovane zarazom koronavirusa koja u nama budi strah, osjećaj nevjerice i nepovjerenja, kazao je kako je uz ono što nam svakodnevno govori Nacionalni stožer civilne zaštite našem srcu potrebna: „još koja riječ da u njegove nemire i strahove unese ohrabrenje i mir. ‘Ti imaš riječi života vječnoga’ (Iv 6,69), obznanio je Petar o Isusu. Stoga je osobito utješno što se ovih dugih dana možemo u svojim domovima vjernije posvetiti njegovoj riječi u Svetom pismu, da bismo u njoj pronašli istinu i za ove trenutke, svjetlo za korake u sadašnjem mraku (usp. Ps 119,105), kako pjevamo u geslu Godine Božje riječi u našoj biskupiji.“ Božja riječ nas uvjerava da i u najtežim trenutcima ostaje mogućnost spasonosnog koraka: „Raskajanom savješću i živom vjerom predati se u milosrdne Božje ruke, povjeriti se njegovu praštanju kao najvećoj svemirskoj moći te u smirenosti srca oblikovati svoju svakodnevicu, bez stresa koji stvara 
sadašnje stanje ugroze, ili nameće sebičnost željna uspjeha, zahtjevi društva blagostanja u kojem se lako zagubi čovjek, ranjen mnogovrsnim neuspjesima, prezren u svom siromaštvu, bolesti ili osami. Položenost života u Božje ruke liječi najdublje korijene našega bića, zatrovane prevarama Zloga, očitovanih u svakovrsnom nezadovoljstvu i pobunama.“, rekao je biskup Antun. Pozvao je vjernike da „poput proroka Jeremije iz prvog liturgijskog čitanja, u najtežem stanju borbe za čovjekovo dostojanstvo po Bogu, usred progona onih kojima do njega nije stalo, i mi čujmo Božji glas: ‘Ja sam s tobom kao snažan junak’ (usp. Jer 20,11)“, te na taj način predamo našu ranjenu prošlost i uznemirenu budućnost u ruke Onoga koji je naša istinska sudbina, jer nas je pozvao u život i želi nam darovati vječnost. Potaknuo je da po uzoru na Isusa iz današnjeg evanđelja posvjedočimo Bogu tko mu želimo biti u ovom nerazumljivom trenutku našeg postojanja: „Položimo u Božje ruke svoju sadašnjost i budućnost po uzoru na Njega. U trenutku kada ga žele kamenovati, on tumači tko je On Ocu a tko Otac njemu: ‘uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u njemu’ (Iv 10,38)“. Biskup je pozvao: „Posvjedočimo Bogu tko mu želimo biti u ovom nerazumljivom trenutku našeg postojanja u Hrvatskoj, pa da se i na nas mogu primijeniti riječi starozavjetnog mudraca: ‘Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, (…) ali oni su u miru’ (Mudr 3, 1-3“). Zaključio homiliju riječima: „Neka vjerna, žalosna Majka Marija pod Isusovim i našim križem pomogne da tako bude“.
Uslijedila je velika Molitva vjernih, u kojoj su vjernici Požeške biskupije, vapeći iza svakog zaziva „oprosti nam, Gospodine“, zamolili Božje oproštenje za zlo koje su kršćani nanijeli jedni drugima, pripadnicima drugih religija, napose Židovima, za one koji su zlo činili u vrijeme totalitarnih sustava, za prezir prema određenim socijalnim skupinama, posebno siromasima. Uputili su Bogu molitvu za sve stradalnike od nedavnoga potresa u Zagrebu i okolici.
Nakon popričesne molitve biskup je predvodio Čin povjere Požeške biskupije Isusovoj Majci,
a voditelji biskupijskih svetišta u Voćinu i Pleternici istovremeno su se pridružili tom činu i upalili biskupijsku zavjetnu svijeću pred njezinim likom. Sličnim slavljem župnici Požeške biskupije u župnim crkvama prilagođeno sadašnjim ograničavajućim okolnostima označili su Dan čišćenja pamćenja, pokore i obraćenja.
