Biskup Antun Škvorčević predvodio je na Veliki četvrtak, 9. travnja u požeškoj Katedrali Misu posvete ulja u zajedništvu sa ordinarijatskim svećenicima i iz Župe sv. Terezije Avilske koju je izravno prenosila platforma web-stranice Požeške biskupije.
U homiliji je biskup kazao:
“Draga braćo svećenici!
Ovogodišnji Veliki ili Sveti četvrtak slavimo u okolnostima izolacije, te danas niste svi u mogućnost fizički sudjelovati na Misi posvete ulja u našoj Katedrali, stoga sam vam za ovu prigodu uputio Pismo. Vjerujem da ste ga već pročitali. Radujem se što ste se mnogi pridružili ovoj svetoj misi putem prijenosa na mreži Požeške biskupije, te i na taj način potvrđujete zajedništvo Prezbiterija požeške mjesne Crkve. Uključujem u ovo sveto slavlje sve svećenike kojima je u našoj Biskupiji povjerena određena pastoralna služba, kao i one koji su u mirovini ili na bolesničkom krevetu. Svima čestitam Dan ustanove presvete euharistije i svećeništva, u koje nas je Gospodin snagom svoga Duha postavio.
Uz poruku koju sam vam uputio Pismom, želio bih s vama podijeliti još nekoliko pitanja i misli poticaja i ohrabrenja. Je li svećeništvo moja profesija ili identitet? Profesija se može promijeniti a identitet izgubiti. Prvo može obradovati, a drugo je žalosno. Veliki četvrtak, dan ustanove i moga svećeništva prigoda je ispitati se kako vršim svoju svećeničku službu, ali još više kakav sam u svom svećeničkom identitetu. Pomažu nam u tom naviještena sveta čitanja. Izaija u prvom čitanju ne opisuje svoj proročki identitet nečim izvanjskim – podrijetlom, školom, imanjem, socijalnim statusom – nego onim što se zbilo Božjim zahvatom u dnu njegova bića: „Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza“ (Iz 61,1). Tim istim riječima, čujemo u današnjem evanđelju, Isus se predstavlja svojim sugrađanima u nazaretskoj sinagogi, nastupajući javno po prvi puta. On povezuje svoje poslanje sa stvarnošću svoga nutarnjeg pomazanja Duhom, koje mu je dalo identitet, iznad svega onoga što su njegovi sugrađani znali i pretočili u pitanje: „Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin?“ (Mk 6,3).
Svaki svećenik, nakon krštenja i svete potvrde, sakramentom svetoga Reda u dubini svoga bića pomazan je Duhom Svetim. Time se dogodila njegova nutarnja preobrazba, suobličen je Isusu Kristu Glavi. Njegov identitet je sam Isus Krist a poslanje utemeljeno u toj duhovnoj činjenici i u njoj ima svoju snagu. Sveta ulja koja danas posvećujemo, bit će izvanjski sakramentalni znak onoga što će Duh Sveti svojim zahvatom ostvarivati u vjerničkom biću kad budu slavili pojedine sakramente, među njima i sakrament svetoga reda.
Svećenikova suobličenost Isusu Kristu Glavi po sakramentu svetoga reda snagom Duha Svetoga takve je duboke naravi da II. vatikanski sabor tvrdi kako on – ponajprije u liturgijskim slavljima, napose euharistiji – djeluje in persona Christi – u osobi Kristovoj. Izbjegnut je govor o svećeniku kao „drugom Kristu“, gdje se poistovjećuje svećenika s Kristom, što ne umanjuje najdublju povezanost Krista i svećenika. Ova sakramentalna povezanost ne odnosi se na svećenikovo dostojanstvo, koje je u Crkvi utemeljeno na svetom krštenju te je svima jednako, nego na ono što Krist, sakramentalno s njime sjedinjen, ostvaruje po njegovu služenju. Svećenici nisu gospodari, nego služitelji vjere Božjeg naroda, suradnici njihove radosti, kako uvjerava sv. Pavao (usp. 2 Kor, 1, 24). Sve navedeno sadržaj je katoličke vjere o svećeniku. Stoga je on pozvan sa svom vjerničkom poniznošću omogućiti u svetim slavljima prepoznatljivost Krista koji naviješta, slavi, krsti, snagom Duha Svetoga daje euharistijskom otajstvu učinak. Pored toga, svećenik je pozvan i u svom svakodnevnom životu očitovati kako djeluje in persona Christi, jer nije svećenik samo kad je pri oltaru. To postavlja pitanje što je s njegovim svećeničkim duhom i duhovnošću? Prvo što svaki svećenik treba učiniti svakoga dana prije nego što počne nešto raditi, jest pitati se kako stoji s njegovim duhovnim bićem, s vlastitim identitetom po sjedinjenosti s Isusom Kristom, s vršenjem onoga što ga očituje.
Veliki četvrtak, dan ustanove svećeništva, dan je provjere našega svećeničkog identiteta: koliko sam svjestan onoga što sam postao u svećeničkom ređenju? Kako se odnosim prema Isusu Kristu koji me izabrao i posvetio da bude po meni vidljiv? Jesam li vjeran daru što sam ga u ređenju primio? Raspirujem li milosni dar Božji koji je u meni po polaganju ruku, kako Apostol Pavao potiče Timoteja (usp. 2 Tim 1,6)? Primljeni dar Božji ražaruje se po svetoj misi kad mi je ona središte dana a euharistija najbolja hrana, po ustrajnoj molitvi, vjernosti Časoslovu, kad iskreno pročišćavam svoju nutrinu u svetoj ispovijedi, kad se trudim svjedočiti poniznost u odnosu prema crkvenim poglavarima, subraći i vjernicima, po nenavezanosti za materijalna dobra, osjetljivosti za najslabije u društvu – siromašne, bolesne, osamljene, obitelji s brojnom djecom, socijalno ranjenima – kad sam poput Samaritanca pun suosjećanja i milosrđa.
Draga braćo svećenici. Neka nam ovaj Veliki četvrtak pročisti duh od svega onoga što mu ne dopušta da bude jedno s Isusom Kristom i što priječi da On bude vidljiv po našem životu i djelovanju. A Isus Krist je potreban hrvatskom društvu više nego ikad. Ovisi o hrabrosti naše vjere i čistoći srca koliko će po nama biti prepoznat. Neka Isusova Majka, bdije nad svakim od vas i ne dopusti da potonemo u malodušje, površnost ravnodušja, duhovnu eutanaziju i pomogne da Božjom milošću budemo svećenici čista i živa srca. U tom raspoloženju obnovimo sada svoja svećenička obećanja koja smo dali prigodom svoga ređenja.”
