Na Veliki četvrtak, 9. travnja požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je Misu večere Gospodnje u požeškoj Katedrali u zajedništvu sa svećenicima djelatnim u Župi Sv. Terezije Avilske i u središnjim biskupijskim ustanovama. S obzirom na izvanredno stanje euharistijsko slavlje izravno je prenosila platforma web stranice Požeške biskupije.
U homiliji biskup je kazao:
“Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama“ (Iv 14,18). Utješno je čuti navedene Isusove riječi u trenutka kad se nad nas i čovječanstvo nadvio strah zbog neizvjesnosti koju stvara ugroza koronavirusom i zbog mogućeg sloma gospodarstva, popraćeno i drugim nevoljama. Svjesni smo da nije najveći siromah onaj kojemu puno toga materijalnog nedostaje, nego onaj tko je ostao bez nekoga na koga bi se u nevolji mogao osloniti. Svi vi znadete što to znači izgubiti najbliže voljene ljude: majku i oca, brata ili sestru, najboljeg prijatelja. Njihov nestanak ostavlja prazninu, stvara u srcu gorčinu, u životu beznađe. Kad djeci umru roditelji, redovito se čuje sažaljenje da su ostala siročad.
Isus je svjestan kako će njegov fizički odlazak s ovoga svijeta, i to na okrutan način osude i ubojstva, biti za učenike težak udarac, te ih hrabri „Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama“ (Iv 14,18). To će se ispuniti nakon njegove pobjede nad smrću, kad im bude poslao Duha Svetoga, po kojem se ostvaruje njegovo obećanje: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). No, valja se podsjetiti kako je Isus na različite načine uvjeravao svoje učenike o svojoj prisutnosti među njima i nakon svoje smrti. Postoji jedna kojoj večeras želimo posvetiti posebnu pozornost. Kadgod je Isus nakon svoga uskrsnuća susretao svoje učenike, gotovo redovito uzimao je kruh u ruke, lomio ga i davao im ga blagovati. Svjedočio im je time kako je među njima trajno prisutan na način ustanovljen na posljednjoj večeri kad je uzeo kruh, i dao im ga uvjeravajući ih da u njemu primaju snagu njegova tijela žrtvovanog za nas, a tako i kalež s vinom po kojem primaju njegovu krv prolivenu za nas.
Čuli smo u večerašnjem prvom čitanju kako su Židovi po godišnjem slavlju pashalne večere postajali dionici Božjeg osloboditeljskog djela, izbavljenja otaca iz egipatskog ropstva. Sv. Pavao nas u drugom čitanju podsjeća da je Isusova muka i smrt, njegovo tijelo za nas predano i krv prolivena na svoj način dovršenje onoga djela što ga je Bog započeo u zahvatu oslobođenja Židova iz Egipta, te slaveći euharistiju postajemo njegovim dionicima. Isusova smrt je izlazak iz stanja porobljenosti zlom i grijehom, iz naše osuđenosti na smrt, sklapanje novoga i vječnoga saveza, ulazak u konačnu zemlju obećanja. Moćnija je snaga krvi Kristove, od krvi janjetove kojom su u noći oslobođenja Židova iz egipatskog sužanjstva bili poškropljeni dovratci židovskih kuća i po tom znaku bili pošteđeni njihovi sinovi. U krvi Kristovoj moć je ljubavi koja nas čisti, oslobađa od grijeha, daruje ljepotu naše izvornosti na koju nas je Bog pozvao. Euharistija je prisutnost tog najmoćnijeg Božjeg djela, ostvarena po slabosti, trpljenju i smrti njegova Sina u našem tijelu. Euharistija je prisutnost Isusove žrtve ljubavi u snazi Duha Svetoga, te je ona radi toga hrana. Njezina hranjivost nije u materijalnim krušnim sastojcima, nego u hranjivosti ljubavi koja je na križu išla za nas dokraja u smrt, te zahvaća dublje i ima daleko veći učinak u nama nego li kruh. Čuli smo, sveti Pavao stoga podsjeća Korinćane: „Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe“ (1 Kor11,26). Taj euharistijski jesti i piti, premda izvanjski skroman, nadilazi naše svakodnevno jelo i piće, jer u njem postajemo dionici one Isusove moći kojom je pobijedio smrt. Euharistija je – govorili su Oci – hrana besmrtnosti. Kakve li Božje blizine u euharistiji na našem ranjenom, nemoćnom, ugroženom i krhkom životnom putu, napose kad navale nevolje svake vrste i konačno zaprijeti smrt! Kakve li ostvarene dalekosežnosti Isusova obećanja: „Neću vas ostaviti kao siročad“ (Iv 14,18). Ono ima značenje za vječnost!
Svojim euharistijskim otajstvom Isus nam svjedoči: Niste sami na životnom putu. Ja sam s vama onom snagom ljubavi kojom sam pobijedio smrt. Ne bojte se! Pored toga, on nas po euharistiji okuplja u zajedništvo svoga tijela, koje je Crkva, a kojem pripadamo po svetom krštenju. Stoga sv. Pavao s pravom postavlja pitanje Korinćanima i nama: „Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?“ (1 Kor 10,16). Kad se okupimo na svetu misu iskustveno dohvaćamo kako nismo siročad bez igdje ikoga, nego da pripadamo zajedništvu kojem je snaga moćna Isusova ljubav. Pored toga, onaj tko je u svetoj pričesti zahvaćen Isusovom ljubavlju, oslobođen je od privezanosti za sebe samoga, postaje sav otvoren za bližnjega. Pranjem nogu učenicima na posljednjoj večeri, o kojem smo čuli u evanđelju, Isus im je dao primjer kakvi trebaju biti u odnosu prema drugima. Stoga je euharistijska prisutnost Isusove žrtve ljubavi u euharistiji izazov za društvo, kojem nedostaje puno toga, napose one moći kojom je Isus pobijedio zlo i smrt.
Braćo i sestre! Poznato vam je da nakon nečije smrti slijedi ostavinska rasprava, kako bi se utvrdilo što je pokojnik kome ostavio. Veliki četvrtak na neki je način dan Isusove ostavinske rasprave, kad utvrđujemo kakvu smo ostavštinu od njega naslijedili. Ne zaboravimo, da nam je ostavio svoju pobjedničku uskrsnu prisutnost u euharistijskom otajstvu, svoju žrtvu ljubavi kojom je pobijedio smrt. Stoga mu danas iskažimo zahvalnost za njegovu ljekovitu i utješnu euharistijsku blizinu ljubavi u koju se uvijek možemo pouzdati. Spriječeni biti večeras u crkvi, sabranim srcem očitujmo mu večeras u našim domovima svoju vjeru, posvjedočimo živu nadu i učvrstimo se u opredjeljenju djelotvorne ljubavi. Kleknimo u duhu pred njegov tabernakul u crkvi i iskažimo mu svoje predanje, otvorimo mu svoje srce da se on u njem snažnije nastani, te postanemo jači na svom životnom putu. Ne zaboravimo: Euharistija je hrana jakih! Neka tako bude. Amen.”
