Na Vazmeni ponedjeljak, 13. travnja požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali, u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova te iz župe sv. Terezije Avilske. Pozdravljajući nazočne svećenike i vjernike koji su se uključili u sveto slavlje posredstvom internetskog prijenosa na biskupijskoj mrežnoj stranici, biskup je rekao da ćemo u današnjem evanđelju čuti kako Isus nakon svoga uskrsnuća ima inicijativu, te se pojavljuje među svojima, uvjeravajući ih da je živ i da pobjeda nad smrću nije priča, nego stvarnost u njegovoj osobi. Kazao je da se taj isti živi, uskrsli Isus Krist svojom inicijativom po ovoj svetoj misi želi približiti svima nama, i to tako da njegova riječ uđe u naše uši, a njegova osoba u dubinu našeg srca, te da on svojom uskrsnom snagom bude naša nada.
Na početku homilije biskup je ustvrdio: »Iz iskustva znadete kako ne postoje jedinstveni pristupi određenim događajima. Svjedoči nam to i sadašnje stanje ugroženosti koronavirusom o kojem stručnjaci – i opet ne posve jedinstveno – govore na svoj način, drugi smišljaju svoje teorije, drugi opet pesimističnim bojama oslikavaju stanje, određeni pak optimisti ne vide u njem one poteškoće koje prepoznaju realisti. Ima i onih koji ovaj teški događaj gledaju samo pod vidom vlastite koristi, djeluju u smislu profita. – Pitanje je, što je na koncu neki događaj?« Dodao je da nam naviještena sveta čitanja govore kako se i Isusovo uskrsnuće različito tumači: »Sveta čitanja koja smo navijestili na drugi dan Uskrsa govore kako se i Isusovo uskrsnuće, događaj koji nadilazi našu povijest, a koji je Bog ostvario u našoj povijesti, susreo s različitim tumačenjima, ovisno o polazištu. U evanđelju s jedne strane inicijativu ima glavni lik događaja: Isus Pobjednik nad smrću, koji pristupa prestrašenim ženama, svjedokinjama praznoga groba. Kaže im: „Ne bojte se!“ (Mt 28,10), i šalje ih da jave njegovim učenicima kako je on živ te da imaju mogućnost vidjeti ga u Galileji. On će učenike na čelu s Petrom, nutarnjim svjetlom i snagom Duha Svetoga uvjeriti da je pobijedio sve ovozemaljske prepreke i uvjetovanosti te da živi na konačnoj i istinskoj Božjoj razini postojanja, na koju su pozvani svi ljudi, poslavši ih da to naviještaju i svjedoče po svem svijetu.«
Potom je biskup istaknuo: »Čujemo u današnjem prvom čitanju Petra koji upravo tako
nastupa na dan Pedesetnice. Židovima koji su bili očevici Isusovih čudesa i znamenja što ih je Bog po njemu učinio, on tumači da su njegovim ubojstvom posvjedočili veliko neznanje s obzirom na njega i Božji naum o nama u njegovu poslanju. Istaknuo je Petar: Isusa Nazarećanina „po rukama bezakonika razapeste i pogubiste“ (Dj 2,23). Bezakonici ne prosuđuju dobro, jer ih bezakonje osljepljuje. Ono najprije ubija samog bezakonika u vlastitom duhu, a onda mu ne omogućuje da pravilno vidi drugoga i svijet oko sebe, jer ih prosuđuje mjerilom svoga sebičnog pristupa te i njih ubija. To snažno dolazi do izražaja i u današnjem evanđelju, gdje glavari svećenički i starješine koji su osudili i ubili Isusa niti ne pokušavaju razmotriti mogućnost da bi on mogao uskrsnuti, kako se širi vijest, nego na taj događaj primjenjuju jedino mjerilo kojim se služe: interes vlastite moći i materijalnog probitka. Čuli ste ishod održanog vijećanja: »Uzeše mnogo novaca i dadoše ga vojnicima govoreći: „Recite: ‘Noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’“ (Mt 28,13). Evanđelist zaključuje: „Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima – sve do danas.“ (Mt 28, 15). To je događaj Isusove smrti i uskrsnuća pogledom bezakonika! Tome valja dodati još jedan stav: Vojnici koji s čuvali stražu kod Isusova groba, šute.«
Biskup Antun podsjetio je zatim na važnost vjere u pristupu pojedinim događajima: »Već smo spomenuli žene u evanđelju i Petra u prvom čitanju, koji putem vjere dohvaćaju spomenuti događaj u njegovoj nutarnjoj istinitosti i snazi. Vjera je, naime, nutarnja budnost za stvarnost oko nas. Povjerenje je najdublja povezanost među osobama, kojom vide ono što ljudima slijepe nutrine ostaje nepristupačno. Povjerenjem se prodire do razine misterija određene osobe, a vjerom do dubine stvarnosti. Isusov dar Duha bio je svjetlo koje je ženama i učenicima probudilo povjerenje i dalo da vide nevidljivu Božju dimenziju događaja u osobi Isusa Krista, i udijelio sposobnost da je hrabro svjedoče. Tako je bilo tijekom dvadeset stoljeća sve do danas.«
Tumačeći kako je vjera važna i s obzirom na koronavirus te je kazao: »Tko nam može reći što se zbiva u dubini događaja koji se zove ugroženost koronavirusom? Čujemo prosudbe o njemu koje ne uspijevaju reći niti koliko je taj virus opasan, niti kako ga možemo pobijediti, jer još nema primjerenog lijeka, niti kako će ugroza dugo trajati, kakve će sve posljedice imati, hoće li virus mutirati i recidivnim putem nanijeti još više zla. Važan je tehnički pristup tom stanju, koji određuje što moramo učiniti da se očuvamo od virusne zaraze, povezano sa svim onim što medicinsko osoblje u tom pogledu s velikom požrtvovnošću čini. No, vjerničkim pogledom prodornije se ulazi u to zbivanje, i otkriva kako je ono Božji govor, i kako je u njem na djelu Isusova besmrtna prisutnost, koja nas poziva da mu se vratimo svim srcem, te se odvažno odreknemo pristupati životu s polazišta vlastitih interesa, i ne svoditi ga na izgradnju vlastitih sigurnosti, koje su krhke i začas se slome, nego svoj smisao otkrijemo u oslonjenosti na njega. „Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke!“ (Heb 13,8). Dok poput učenika u prijetnji brodoloma i mi u sadašnjoj ugrozi vapimo: »Gospodine, spasi, pogibosmo«, on nam uzvraća: „Što ste plašljivi, malovjerni?“ (Mt 8,25-26).«
Potom je biskup dodao: »Poslušni Pavlovu pozivu „Duha ne trnite“ (1 Sol 5,19), s pravom smatraju mnogi da su se mogla naći bolja rješenja u sadašnjoj krizi, nego li zatvaranje crkava za vjerničko sudjelovanje na svetoj misi, ne zanemarujući propise o čuvanju od zaraze. Duboko osjećamo da nam je upravo sada potrebna duhovna snaga koju crpimo iz otajstva Isusove žrtve ljubavi na križu. Stoga je teško osuditi one svećenike i vjernike koji pokatkad na nespretan i neprihvatljiv način očituju svoju duboku vjeru kako nam je slavlje svete mise od izvanredne duhovne pomoći u ovom stanju, više od svega drugoga. Dva zahtijeva: čuvanje od zaraze i život vjernosti Isusu Kristu po sudjelovanju na svetim otajstvima u crkvi moguće je i u sadašnjem trenutku uskladiti po Isusovu pravilu: „Ovo je trebalo činiti, a ono ne propustiti“ (Mt 23, 23).«
Biskup Antun zaključio je homiliju riječima: »Očekujemo da izvanredno stanje koje vjernike drži u spomenutoj situaciji neće još dugo potrajati. Za to vrijeme sa svetom Terezijom, zaštitnicom naše Katedrale, svakodnevno živimo od svijesti: „Sve prolazi, samo Bog ostaje. – Samo je Bog dostatan!“ Njemu molitvom i na druge načine iskreno povjeravajmo sebe i svoje dane, svoje nevolje i strahove, da on u njima pobjedi onom snagom kojom je Isusa podigao iz sramotne osude i smrti.«
Na svršetku slavlja biskup Antun je sudionicima slavlja poručio: »Lijepo je što smo na ovaj 
način mogli biti zajedno, ali još je ljepše što smo mogli zajedno biti pred Bogom, koji nam je u Isusu Kristu posvjedočio kako je on Bog koji toliko voli čovjeka, da je dao Sina svoga dokraja, do u smrt za nas.« Poželio je da im ta istina vjere bude snaga od koje će živjeti u ovim nemoćnim danima. Potaknuo ih je da sada kad u njihovim obiteljima nema gostiju kao obično, dadnu više mjesta pravom gostu – Isusu Kristu, da on među njima bude snažnije prisutan po zajedničkoj molitvi u obitelji, po čitanju i razmatranju Svetog pisma, i po nastojanju živjeti na poticaj njegove riječ. Na kraju je zazvao Božji blagoslov na sve dane Uskrsne osmine, u kojoj slavimo Uskrs osam dana kao jedan dan.
