Želio bih, draga braćo i sestre, na drugu uskrsnu nedjelju, podijeliti s vama jedno od svojih iskustava u vrijeme koronavirusa. Neki dan telefonskim putem dohvatio me jedan moj poznanik. Ne da mi doći do riječi, nego mi gotovo naizust tumači: Vidite li Vi, gospodine biskupe, do kuda su nas doveli! Proglasili su nas opasnima jednih za druge, zabranili nam da budemo fizički blizu, zatvorili u kućnu izolaciju, ne smiješ na ulicu, ne daju nam ni u crkvu. Nije to sve, nastavio je. Zaustavila su se poduzeća, ostali radnici bez posla, izgubljena turistička sezona. Još k tome potres u Zagrebu i okolici, puno nepravde prema onima koji su izgubili kuće i stanove, pa suša, propala ljetina. – Jednostavno beznadno!
Uspio sam doći do riječi te sam se usudio kazati svome sugovorniku kako ne vidi dobro i da se samo djelomično mogu s njime složiti. Strogo mi je uzvratio: Što ćete Vi meni pričati! Zamolio sam ga da me posluša, te sam nastavio: Tako je to kad se na pitanje kamo je stigla Hrvatska u doba koronavirusa odgovara nabrajajući samo ono što smo materijalno izgubili. Pokušavao sam ga uvjeriti kako nam je koronavirus pomogao da stignemo dalje na jednoj drugoj razini, koja je puno dublja, povezana s novim nadama. Kazao sam mu da je zaboravio spomenuti brojne liječnike, medicinske sestre i druge djelatnike, koji se s nekom izvanrednom energijom posvemašnje predanosti, uz opasnost za vlastiti život, danonoćno žrtvuju za bolesnike. Još sam dodao kako je previdio one koji su nakon zagrebačkog potresa navedenim raspoloženjem priskočili u pomoć stradalnicima, pristupili oštećenim zdanjima, popeli se na opasne krovove, da bi utvrdili štetu i pomogli da se ona što prije popravi te omogući povratak unesrećenima u vlastite domove. Među takve, dodao sam, valja ubrojiti i one koji se – da druge ljude poštede ugroze – izlažu velikoj opasnosti skidanja vrha oštećenog sjevernog zvonika na zagrebačkoj katedrali. Ustvrdio sam kako se ovih dana u svemu mučnom i teškom događa svojevrsna preobrazba hrvatskog društva po ozdravljujućoj nježnosti srca brojnih nesebičnih pojedinaca i skupina, koju unose u živote ljudi, ranjenih svakovrsnim nevoljama. U stanju koje je fizički udaljilo ljude, oni svjedoče stradalnicima izvanrednu vlastitu duhovnu blizinu. Moj poznanik je zašutio a ja sam ga pozdravio i završio telefonski razgovor.
No, potaknut današnjim svetim čitanjima, želio bih taj razgovor, draga braćo i sestre, nastaviti s vama. Evanđelje, kako ste čuli, prikazuje jedanaestoricu Isusovih učenika, koji zbog straha borave iza zatvorenih vrata. Ali, gore od zatvorenih vrata kuće, bila su vrata njihova srca, napose Tominog, zatvorena nevjericom i nevjerom. Moguće je u tom prepoznati naše stanje zatvorenih vrata i izolacije zbog straha od zaraze koronavirusom. Među spomenute prestrašene ljude, vlastitom inicijativom kroz zatvorena vrata dolazi Isus, osuđen i razapet, ali pobjednik nad smrću i otvara razgovor – ni manje ni više – nego o svojim ranama na tijelu kao putu kojim ih želi izvesti iz straha i izolacije srca. Isus uvjerava Tomu da treba staviti ruku u njegov probodeni bok, a prste u rane njegovih ruku i nogu, da bi provjerio kojoj to konačnoj stvarnosti pripada njegov Gospodin nakon svoje muke i smrti, u kojeg je polagao sve svoje nade. Rane očituju istovjetnost Isusova identiteta prije smrti i Krista uskrslog, te svjedoče kako su patnja i smrt put kojim se može stići do neslućene razine našeg postojanja. Uvjeravajući Tomu u značenje svojih rana na tijelu, Gospodin je izveo Tomu iz zatvorenosti srca, te mu se on posvema povjerio: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28).
Poštovana braćo i sestre! Može se učiniti neobičnim, što je Isus u okviru razgovora o svojim ranama dahnuo u svoje prestrašene učenike Duha Svetoga i darovao im moć praštati grijehe, liječiti najdublje čovjekove rane duha. On je time dao svojim učenicima razumjeti kako su njegove rane na tijelu znak Božjeg milosrđa, jedino moćnog liječiti sve ono što je čovjeka ranilo na smrt, te ih uspostavlja služiteljima milosrđa. To na svoj način tumači sv. Petar u današnjem drugom čitanju tvrdnjom da nas je Bog „po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas“ (1 Pt 1,3-4). Apostol pak Pavao ushićen otajstvom Božjeg djela milosrđa u Isusu Kristu piše Efežanima: „Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživje zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!“ (Ef 2,4-5). On Rimljane zaklinje milosrđem Božjim da oblikuju život u skladu s njime (usp. Rim 12,1).
Braćo i sestre! Milosrđe je savršena Božja sloboda od bilo kakve uvjetovanosti negativnošću, zlom i grijehom te se ona u Isusovoj muci i smrti očitovala prema čovjeku u praštanju, koje uspostavlja pomirenje, uvodi u stanje najdubljeg životnog zajedništva s njime. Jedna nedjeljna Zborna molitva praštanje i milosrđe naziva činom Božje svemoći: „Bože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem“ (26.nedjelje kroz godinu). Božje milosrđe je u temelju svega postojećeg: Čovjeka koji bi bez njega skončao u ništavilu grijeha i smrti, u razorenim međuljudskim odnosima, prirode u kojoj milosrđe ne dopušta da pobijedi zakon smrti te njegovoj moći duguje svoju ljepotu list i cvijet, cvrkut ptice i živost životinjskog svijeta, svemirski sunčani i drugi sustavi. Jednostavno: Činjenica da život neuništivo postoji u svojoj raznolikosti i bogatstvu, da on pobjeđuje i u umiranjima, utemeljena je u Božjem milosrđu, te ga čovjekova zloća i sebičnost ne mogu uništiti, nego samo raniti. To je ona ljepota za koju Dostojevski tvrdi da će spasiti svijet, a očituje se napose u ljudskom srcu kad ga Božje milosrđe i praštanje po sakramentu pomirenja oslobodi od zarobljenosti zločinom i grijehom te on ustaje kao novo stvorenje.
Draga braćo i sestre! Isus se poistovjetio sa svakim patnikom rekavši: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“(Mt 25,40). On nas potiče da zajedničkim hrvatskim pogledom prepoznamo njega prisutnoga u ugroženima koronavirusom, potresom u Zagrebu i okolici, u ranama siromaštva, gubitka radnog mjesta, bolesti i osame, te otkrijmo kako to nisu stanja izgubljenosti, jer je Gospodin u njih unio snagu Božjeg milosrđa pa mu s Tomom pred njima recimo: „Gospodin moj i Bog moj!“. Pođimo još korak dalje te priđimo nevoljnima pomažući im s naslova besplatnosti, neuvjetovano, slobodni od sebičnih interesa, te na taj način postanimo dionicima dinamizma kojima nas Bog uvodi u dubine svoga života, ostvarene u Isusovoj neuvjetovanoj i besplatnoj, milosrdnoj ljubavi na križu, kojom je pobijedio smrt. Tako ujedno odgovorimo na Isusov poziv: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36). S posebnom zahvalnošću prepoznajmo kako se to već događa u Hrvatskoj po medicinskim sestrama, liječnicima i drugim djelatnicima, koji su se posvema stavili u službu zaraženima koronavirusom, po volonterima na ruševinama potresa, brojnim požrtvovnim ljudima, koji su svojom neuvjetovanom slobodom pristupili pomaganju ljudima u nevolji te na taj način poput Tome stavili svoj prst u Isusove spasonosne rane, sjedinili se s Božjim milosrđem u Isusu Kristu. Posvjedočimo navedenim putem da u Hrvatskoj nema posljednju riječ strah i nemoć, nego hrabrost milosrđa, koja nas obdaruje dubljim iskustvom našeg postojanja. Vjerujem da će do mog telefonskog sugovornika s početka homilije stići ovo naše promišljanje, te se usred sadašnjih stradanja otvore u vjeri i vrata njegova zatvorena srca, koje prepoznaje prisutnog Gospodina s nama na putu.
U ovoj svetoj misi slavimo Isusovu milosrdnu pobjedničku žrtvu ljubavi na križu i postajemo njezinim dionicima, snažnijima za svakodnevno djelovanje u nevoljama. Uključimo u nju sve one koji trpe zbog okolnosti u kojima se nalazimo, kao i one koji im nesebično služe. Neka moli s nama sv. Ivan Pavao II., apostol Božjeg milosrđa, utemeljitelj Požeške biskupije, čiju relikviju s poštovanjem čuvamo i častimo u našoj Katedrali. Amen.
