S mogućnošću ponovnog okupljanja vjernika na sveta slavlja, biskup Antun Škvorčević je na Nedjelju Dobrog Pastira, 3. svibnja, predvodio euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali. Pozdravljajući okupljene vjernike, kao i one koji su misno slavlje pratili putem Laudato televizije i platforme na web-stranici Požeške biskupije, biskup je kazao kako smo proteklih tjedana mogli osjetiti koliko je teška fizička zatvorenost zbog ugroze koronavirusom. Podsjetio je da uz fizičku postoji i duhovna zatvorenost koja je puno teža od fizičke. Pozvao ih je da ovim svetim slavljem posvjedoče svoju zahvalnost Bogu što u navedenim kušnjama nisu teže stradali te mu iskažu još veću otvorenost svojih srdaca da bi se mogao u nama nastaniti po snazi uskrsloga Gospodina.
Započinjući homiliju biskup je kazao: »Postoje pojave prema kojima možemo biti 
neopredijeljeni, nesvrstani, ili čak ravnodušni. No, s obzirom na činjenicu našega vlastitog postojanja, nikako ne bismo smjeli biti ravnodušni, moramo sa sobom nešto početi. To svjedoči i koronavirus, koji je ugrozio svakoga od nas pojedinog i sve nas zajedno te zauzeto tražimo načine obrane vlastitog života. S kolikom strašću znanstvenici trenutačno nastoje pronaći lijek protiv navedenog virusa, kako bi ponovno uspostavili neke nove granice sigurnosti našeg postojanja. Naravno, samo do smrti, jer ona još uvijek izmiče našim ljudskim mogućnostima.«
Potom je spomenuta pitanja povezao s naviještenim čitanjem iz Djela apostolskih: »No, u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih došlo je na red važno pitanje: Koji je naš odnos prema smrti, jer se time očituje kakav je zapravo naš odnos prema životu. Na dan Pedesetnice Petar je pred mnoštvom Židova ustao svjedočiti kako su narodne vođe na očigled sviju čovjeka imenom Isus osudile na smrt i objesile na križ, ali on nije ostao zarobljenik groba, nego ga je Bog podigao od mrtvih i učinio Gospodarom živih i mrtvih, omogućivši nam da i mi u njemu postanemo dionici života jačeg od smrti. Sveti pisac bilježi veoma zanimljivu činjenicu: „Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: ‘Što nam je činiti braćo’?“ (Dj 2,37). Nema ravnodušnosti, zavladala duboka potresenost, duboka do duše! Petar ne nudi čarobni eliksir života o kojem sanjaju i pojedini naši suvremenici, nego zastupa način na koji se postaje dionikom novog života u Isusu Kristu koji je On, sam Pobjednik nad smrću uspostavio: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar Duha Svetoga“. I dodaje Petar da je to obećanje za one „koje pozove Gospodin Bog naš“ (Dj 2,38-39). Apostol nas stavlja pred ozbiljnu činjenicu, kako nije dovoljno tek nešto učiniti s naše ljudske strane da budemo dionici više razine postojanja, nego trebamo na taj život biti od Boga pozvani. Susrećemo se s pitanjem pozvane slobode! Poslušajmo kako se to zbivalo spomenutoga dana.«
Potom je biskup nastavio: »Petar je u svojoj propovijedi s obzirom na Isusa upozorio na kontrast između onoga što je Bog učinio i onoga što je čovjek učinio: „Bog ga je postavio Kristom i Gospodinom“ a „vi ste ga raspeli“, te je tako prodro u srca onih koji traže Boga iskrenim srcem. Za njih je započelo novo iskustvo života povezano s odlukom da nešto 
učine. „Što nam je činiti?“, pitaju. Toj novoj raspoloživosti ljudske slobode, potresene Božjim zahvatom u Isusu Kristu, i opredijeljene da krene putem kojim se u njega uključuju, Petar predlaže program kršćanskog obraćenja, sastavnice moralne kateheze prvotne Crkve. Obraćenje je prvi, neizostavni korak koji preobražava cijelu životnu perspektivu vjernika, usmjerava ga prema krštenju „u Isusovo ime“. Ono nije tek neki obred simboličkog čišćenja, nego spasenjsko zajedništvo s Gospodinom. Iz krštenja koje je prodor Duha osloboditelja, proistječe oproštenje grijeha. Taj prekid sa zlom nije neki psiho-socijalni proces, niti je samo neka osobna odluka, nego je Božji dar koji izvlači čovjeka iz njegova otuđenja pod vlašću grijeha. Tako vjernik prožet Božjim Duhom, postaje novo stvorenje, pokretano novim i nadnaravnim životnim počelom, uključeno u Crkvu, novi mesijanski narod.«
U nastavku biskup je uputio vjernicima konkretan prijedlog: »Svaki od nas trebao bi provjeriti, koji razlozi ili motivi pokreću našu slobodu da ona ne ostane po strani života. Podsjetimo sažeto. Petar u propovijedi koju smo spomenuli svjedoči da je Isus Krist najveći izazov za moju slobodu i razlog za najbolja životna opredjeljenja, zato što se u njemu sa mnom i za mene najviše dogodilo. On je uskrsnuo, nadvladao smrt, te je u njemu i moja najveća životna prilika. Sveti pisac tvrdi da su se brojni ljudi na Petrovu riječ obratili, izišli iz stanja ravnodušnosti, krstili se i postali Kristovi, bili ispunjeni darom njegova Duha, pronašli sebe u najdubljim dimenzijama svoga bića i vremenski najdalekosežnije: za svu vječnost. Vječnost je u pitanju! Pokreće li me ona da budem vjernije i čvršće povezan s Kristom jer tako najviše činim za svoje dobro? Odgovor na to pitanje ne smije biti akademski, nego konkretan čin moje slobode, povezan s načinom života koji osim krštenja uključuje i sudjelovanje na svetim otajstvima, ponajprije svetoj misi i pričesti po kojima u moju prolaznost i smrtnost zalazi Isus Krist svojom besmrtnošću. Samo u njemu smrti je oduzeta moć ništavila. Iz navedene sakramentalne povezanosti s Isusom Kristom proizlazi život svjedočenja uskrsnog opredjeljenja: Poštenja, časnih odnosa prema ljudima, stvarima i pojavama na privatnoj i društvenoj razini.«
Zatim je podsjetio na još neke izazovne pojedinosti u današnjem evanđelju, koje osvjetljuju važne duhovne procese u nama: » Isus tumači kako je svaki od nas biće u čijoj dubini srca odzvanja Božji glas. To se događa u trenutcima kad najbolje razumijemo sebe, što je djelo prisutnosti u nama Onoga koji nas je pozvao u život. To nije tuđinčev glas, nego Onoga u kojem se razumijemo ja i Bog, glas sav usmjeren na moje konačno dobro i smisao 
postojanja. To nije najamnički glas, koji me uspostavlja u ponižavajući odnos, nego glas pastira kojemu je stalo do ovce, sav usredotočen prema njoj i za nju. To je božanski glas onoga koji je sebe dao za mene, i uvjerava moju slobodu da krene za njim i da mu povjerim svoju sudbinu. U tom nutarnjem Božjem govoru mojoj slobodi krije se poziv na sasvim konkretan život u skladu s Božjim naumom, temelj svakog duhovnog zvanja, svećeničkog i redovničkog.«
Nastavio je biskup: »Nedjelja Dobrog pastira poziva me da provjerim: Čiji glas čujem u dubini svoga bića? Je li Božji, ili je nekog stranca tko me zaposjeo a ne zna tko sam i koji ne može ni najmanje pridonijeti da budem u svom duhu ishranjen onim što ga ispunja i daje smisao. Moje srce je svojevrsni ovčinjak u koji se može ubaciti pravi pastir koji me pozna i izvodi na pravu pašu. Ali se u njega može ubaciti i lopov, najamnik ili kradljivac koji me samo želi iskoristiti i koji – po Isusovoj riječi – „dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi“ (Iv 10,10). Drama moga identiteta i sudbine leži u prepoznavanju Božjega glasa koji se javlja u dubini moga srca i koji moja sloboda izabire i slijedi.«
Završavajući homiliju biskup je ukazao na još jednu poruku iz naviještenog evanđelja: »Još je jedna slika o kojoj govori Isus u evanđelju kojoj valja nakratko svratiti našu pozornost: 
Vrata, odnosno izlazak i ulazak. Izišao sam iz krila majčina i trebam ući u svoju konačnost. Isus sebe naziva vratima, kroz koja kad uđeš, postaješ dionik onoga radi čega je on došao: „Da život imaju, u izobilju da ga imaju“! (Iv 10,10) Ako vjerom i predanjem ne ostvarujem svoj životni izlazak i ulazak u Isusu Kristu, tko je, ili što postao moja vrata na koja ulazim i izlazim, i kamo me ti ulasci i izlasci vode: do smisla ili besmisla, do punine ili praznine, do cilja ili propasti? U krštenju sam izišao iz života ranjena grijehom i smrću te postao Kristov i s njime ušao u stvarnost njegove pobjede nad smrću. Nisam se oslonio na klimav temelj, nego na stijenu koja mome životu daje čvrstinu za vječnost. Francuski filozof Henri Bergson, tragajući za sigurnošću svoga životnog puta jednom je izjavio: „Stotine knjiga koje sam pročitao nisu mi pribavile toliko svjetla kao redci Psalma 23: „Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam. Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.“ Ova filozofova ispovijest pjesma je vedrine i povjerenja usred tmina životnog putovanja, između pogibli i provala lopova, najamnika i kradljivaca u našu životnu dramu. Usvojimo je u ugrozama svake vrste, pa i koronavirusa te vjerom svjedočimo ukorijenjenost u Onoga koji za nas umro i neće dopustiti da propadnemo u besmislu. Neka tako bude«, zaključio je biskup homiliju.
Na svršetku misnog slavlja pozvao je nazočne vjernike da zajedno upute molitvu za duhovna zvanja Dobrom Pastiru kako bi nam darovao dovoljan broj radnika na njivi 
Požeške biskupije. Nakon molitve, biskup je podijelio svoju radost s okupljenim vjernicima što ponovno mogu biti na svetim slavljima u kojim je naša duša dotaknuta živom Božjom riječju i ispunjena Isusovom otajstvenom prisutnošću. Zahvalio je članovima Djela za duhovna zvanja u našoj Biskupiji koji trajnom molitvom i žrtvom vapiju Gospodinu da nam daruje služitelje svetih otajstava i navjestitelje Radosne vijesti te je pozvao i sve ostale vjernike da se uključe u molitvu na tu nakanu.
