Na petu vazmenu nedjelju, 10. svibnja, na dan molitve u Požeškoj biskupiji prigodom 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali u koncelebraciji svećenika djelatnih u središnjim biskupijskim ustanovama te u Župi sv. Terezije Avilske.
Pozdravljajući okupljene vjernike, kao i one koji euharistijsko slavlje prate putem platforme na web-stranici Požeške biskupije, biskup je kazao: »Uskrsli Gospodin Isus započeo je na dan svog uskrsnuća, a onda i osam dana nakon toga, okupljati svoje učenike kojima je svjedočio da je živ i da ih voli snagom svoje pobjedničke ljubavi. I mi se ovom svetom misom uključujemo u taj ritam koji je On pokrenuo i želimo mu otvoriti svoje živote da u nama ne bude mraka – jer On je svjetlo, da u nama ne bude gubitništva – jer On je pobjednik, da u nama ne bude straha – jer On je izvor naše radosti i nade.« Potom je biskup podsjetio na 75. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata koji je donio silno mnogo patnje mnogim ljudima, a njegovi tragovi se i danas osjećaju. Pozvao je da se pridružimo mnogim ljudima iz naše Biskupije u molitvi za Božje milosrđe i praštanje onima koji su nanosili zlo, a vječni mir i Božju pravdu onima koji su bili žrtve.
Započinjući homiliju biskup je kazao: »Nedavni potres u Zagrebu i okolici pokrenuo je pitanje sigurnosti gradnje kuća i načina obnove razorenih ili oštećenih zdanja. U raspravu o tom uključili su se stručnjaci za različita područja: Od političara, arhitekata, povjesničara umjetnosti, statičara, građevinara – sve do dimnjačara. Kažu da zakon o obnovi grada Zagreba nakon potresa još nije dozreo za glasovanje u Hrvatskom saboru prvenstveno zbog toga što je potrebno s posebnom pomnjom razmotriti problem statike u gradnjama kako bi se u mogućem novom potresu izbjegla razaranja. – Statika je u pitanju!«
Potom je biskup nastavio: »Današnja sveta čitanja unose u navedenu hrvatsku raspravu dalekosežnije izazove od izgradnje i obnove kuća, koje bi valjalo prihvatiti. Što je sa 
sigurnošću našeg vlastitog postojanja? Koje mjere treba poduzeti da se učvrsti statika naše ljudske egzistencije, kako život ne bi bio podložan razaranju, i ne završi u konačnoj ruševini? Svaka gradnja pa tako i naša životna počinje od temelja, te je ona onoliko čvrsta koliko joj je on siguran. O tome nitko nije tako jasno progovorio kao Isus kad je ustvrdio: „Tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.“ (Mt 7,24-27). Najteže što se na svijetu može dogoditi jest da čovjek postane ruševina velika! Uočili ste, draga braćo i sestre: S obzirom na odnos prema životu, Isus ne govori o školovanim – pametnim ljudima, razlikujući ih od neškolovanih – manje pametnih, nego o mudrim i ludim ljudima. Mudri grade na čvrstom temelju, ludi na pijesku. Što bi se sve moglo nazvati pijeskom nesigurnosti na kojem suvremeni svijet gradi čovjekovo postojanje, zavrijedilo bi posebnu raspravu!«
Zatim se biskup osvrnuo na naviješteni ulomak iz Poslanice sv. Petra apostola: »Ne bi bilo ni najmanje mudro povjeriti najboljim stručnjacima izradu statike naših zgrada nakon potresa, a neznalcima statiku naše vlastite duše i cijele egzistencije. Svjestan je toga Petar te u današnjem drugom čitanju nastupa s najjačim argumentom: Nitko drugi nije čvršći temelj ljudskog postojanja od Onoga koji je pobijedio smrt, – Isusa Krista. Nakon svoga uskrsnuća On osobno postao je riječ na kojoj valja graditi, te jamči takvu statiku našem postojanju da ga ne može razoriti niti potres kojem je ime smrt. Premda su ga neki ljudi odbacili – tumači Petar – mudro je na njega osloniti svoj život jer ga je Bog izabrao da bude dragocjeni kamen živi, odabrani kamen ugaoni, kamen zaglavni. On je temelj na kojem svatko od nas postaje živi kamen, ugrađen u nerazorivo Božje duhovno zdanje, te smo po Petrovoj tvrdnji uspostavljeni za rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještamo silna djela onoga koji nas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu (usp. 1 Pt 2.9). Prava čvrstina našeg postojanja ostvaruje se u zajedništvu Crkve koja je duhovna građevina uskrslog Gospodina u snazi njegova Duha za život vječni.«
Dodao je: »O svemu tome na svoj način progovara nam ulomak iz Djela apostolskih koji smo čuli u današnjem prvom čitanju. Apostolsko svjedočenje uskrslog Gospodina i molitva tako pokreću ljudska srca i savjesti da oni vjeruju u njega, krštenjem se ugrađuju u njegov živi organizam, postaju poput Stjepana ljudi „puni Duha i mudrosti“, „puni vjere i Duha Svetoga“, veliki ljudi. U tom organizmu ne nedostaje ljudskih napetosti, koje su se u prvoj kršćanskoj zajednici očitovale kao svojevrsni nesporazumi među različitima – Židovima iz grčke dijaspore čije su udovice bile zanemarivane i domaćim Židovima. Nastupa Crkva u svojoj strukturiranosti: Apostoli određuju da oni ostaju navjestitelji Isusa Krista Uskrslog i molitelji, a za socijalno služenje udovicama Židova grčkog jezika biraju sedmoricu po načelu vjere i punoće Duhom Svetim, kojima je na čelu Stjepan. To je Crkva kojoj pripadamo, u kojoj smo ugrađeni na temelj – Isusa Krista. Ona nas ne oslobađa ljudskih problema, ali ih rješava mjerilima punine Duha Svetoga, vjere i mudrosti.«
Zatim je biskup Antun na temelju naviještenog evanđelja upozorio na važnost vjerničke ugrađenosti u Crkvu: »Do kamo nas treba dovesti naša ugrađenost u živi organizam Crkve tumači nam sam Isus u današnjem evanđelju „Idem pripraviti vam mjesto. (…) Ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja“ Iv14,2-3). Statičko pitanje našeg postojanja rješava se tako da konačno budemo nastanjeni u Ocu kao što je on u Isusu, te se ostvari savršena intimnost bez kraja, uronjenost u neizmjernost ljubavi zauvijek. To je nebo, naša domovina koju nam je otvorio Isus Krist svojom smrću i uskrsnućem, ljubavlju pobjednicom nad smrću. Stoga nije iznenađujuće što Isus upravo u navedenom oproštajnom govoru objavljuje svoj trostruki božanski „ja sam“: „Ja sam put, i istina i život“ (Iv 14,6). Isus je osobni posrednik spasenja, to jest put. On je svojom božanskom objavom istina, koja dovodi u život s Bogom što ga već posjeduje u punini. Isus je istovremeno put i cilj kojem on vodi. Perspektiva je izazovna, te Filip žuri s pitanjem: Na koji se način stiže do vječnih Božjih stanova. Isusov odgovor je jednostavan ali zahtijevan: „Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“ (Iv 14,1).«
U nastavku je biskup Antun pozvao vjernike da ispitaju je li Isus Krist temelj njihova života: »Evo što i danas svatko od nas treba učiniti: Provjeriti je li moja vjera u Isusa Krista takva da je uistinu On temelj moga postojanja, čvrstina kojom sam se već s Njime nastanio u 
Ocu a on u meni, pa je na zemlji započelo moje stanovanje u vječnosti. Kršćanska posebnost je u tom što mi moju vječnost ne obećava netko tko o njoj ništa ne zna i za nju ništa nije učinio, te smišlja neke vlastite teorije ili prenosi tuđe, nego je to jedinstvena osoba, Isus Krist u kojem je Bog postao čovjekom da bi me doveo do cilja moga puta. Ako On nije apsolutna istina, ne može biti temelj moga života. Još u starini neki su tvrdili: „Do apsolutne istine ne može se stići jednim putem, mogući su i nužni različiti putovi.“ Pri tom su mislili na istinu kao teoretsko pitanje. Odgovorio im je sv. Augustin: „To jest tako jedino u slučaju ako sama istina nije postala put“. Budući da je Isus Krist Bog, On je osobna istina i život. Postavši čovjekom, on je put kojim se stiže do istine i života.«
Zatim ih je pozvao: »Obrazložimo svome razumu a još više srcu zašto i u sadašnjim okolnostima izabiremo Isusa Krista za temelj svoga života, čvrstinu usred tolikih zemaljskih nesigurnosti, i zašto mu želimo cjelovito pripadati u njegovoj Crkvi Katoličkoj, poput našega bl. Ivana Merza čiji spomen danas slavimo. Crkva se od Petrova vremena do danas rađa naviještanjem radosne vijesti o Isusovu uskrsnuću, izgrađuje vjerom i krštenjem u njegovo ime, hrani u euharistiji njegovom ljubavlju, svjedoči djelotvornom ljubavlju prema najmanjoj braći. Na tom čvrstom temelju već ovdje na zemlji započinje nebo, „mjesto“ koje nam je Isus pripravio u domu Očevu, gdje je vječnosti ime ljubav. Jer pakao je po riječi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog „muka ne biti sposoban ljubiti“!«
Na kraju homilije biskup se spomenuo obljetnice završetka Drugog svjetskog rata i Pisma hrvatskih biskupa iz 1995. godine: »Drugi svjetski rat, čije se 75. obljetnice završetka ovih dana spominjemo, bio je pakao upravo zbog toga što je bio očitovanje zarobljenosti brojnih ljudi vlastitim sebeljubljem, rasnom i nacionalnom samodopadnošću i samodostatnošću,
predvođenih nekim tadašnjim upraviteljima država i čelnicima naroda. Oni su posvjedočili nesposobnost da prihvate druge i drugačije, strovalivši mnoštva nedužnih ljudi u smrt, koji i danas vape za pravdom. U svom Pismu o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata hrvatski biskupi zauzeli su se za Isusov evanđeoski put liječenja ratnih rana kajanjem, praštanjem, milosrđem i pomirenjem po kojima Bog prodire u naše nutarnje tmine i nemoći te nas osposobljuje za ljubav, moćnu svaki ljudski pakao pretvoriti u nebo. Sa svim vjernicima u našoj Biskupiji usrdno danas molimo i trajno djelujmo da tako bude«, završio je homiliju biskup Antun.
Na svršetku misnog slavlja biskup je pozvao nazočne vjernike da zajedno s brojnim vjernicima u drugim župama upute molitvu Požeške biskupije u Godini Božje riječi. Potom je kazao: »Neka po Isusovom zahvatu i u ovoj svetoj misi u vašim srcima prebiva njegova pobjednička snaga, koja je jača od svih nevolja te neka u svakoj situaciji znadete čiji ste i da vam se ništa ne može dogoditi, osim ono što se njemu dogodilo – kroz muku, nevolje i smrt prema pobjedi i uskrsnuću.« Poželio im je blagoslovljen sljedeći tjedan.
