Na blagdan sv. Leopolda Mandića, 12. svibnja požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj župnoj crkvi istoimenog hrvatskog sveca svečano misno slavlje. U ime vjernika dobrodošlicu biskupu zaželio je župnik Jozo Jurić. Potom je biskup pozdravio okupljene svećenike i đakone, nazočne vjernike, kao i one koji misno slavlje prate putem platforme na web-stranici Požeške biskupije, kazavši im kako je radostan što se nakon nemogućnosti slavljenja misa s narodom ponovno mogu okupljati u crkvama, njegovati Božju blizinu te nastojati po uzoru svetaca oblikovati svoju dušu. Zatim je čestitao župljanima njihovog zaštitnika sv. Leopolda i rekao: »Ova kiša podsjeća nas na to kako je naša duša žedna i potrebna joj je Božja rosa milosti da bi u nama mogao rasti Njegov život. Svetac kojeg danas slavimo, bio je nizak po ljudskom izgledu, ali u njemu je izraslo Božje bogatstvo. Sveti Leopolde, moli za nas da u nama ne zakržlja božanski život, nego raste na mjeru uskrslog Gospodina.«
Na početku homilije biskup je kazao: »Pita me neki dan jedan svećenik – ponešto u šali: Ima li u Hrvatskoj išta drugo, osim koronavirusa i politike? Otvorili smo razgovor o mjestu koje smo Bogu trenutačno dodijelili u našem društvu, i kako mu svjedočiti vlastitu vjernost u izvanrednim okolnostima virusne ugroze, koje priječe redovito sudjelovanje na 
euharistijskim slavljima i primanje svetih sakramenata. Blagdan sv. Leopolda Mandića daje mi prigodu zajedno s vama nastaviti taj razgovor, pitajući se kako je taj naš hrvatski svetac u teškim zbivanjima, napose II. svjetskog rata bio vjeran Bogu. Dok se ovih dana spominjemo 75. obljetnice završetka rata, vremena strašnih stradanja, mnoštva nedužnih ljudi ubijenih zbog ideoloških razloga, među njima brojnih Hrvata, posebno na blajburškom Križnom putu, za kojima se suze još nisu osušile i heroja koji su se u to zlo vrijeme proslavili svojom čovječnošću, posebnom snagom svijetli nam lik našeg Leopolda Bogdana Mandića, preminulog usred ratne 1942. godine.«
Biskup je nastavio: »Nije lako opisati njegov zemaljski život jer je – ljudski gledano – prejednostavan, malen do neznatnosti. U tom i jest izazov! Kao da se i sam papa Pavao VI. očitovao određenu nedoumici kad ga je ubrajao među blaženike te se u svom govoru više puta zapitao: „Tko je to tko nas danas okuplja? (…) Gledaj kako je siromašan, kako je skroman, kako je ljudski, (…) tako ponizan, vedar i sabran (…) Gledaj, to je siromašni ponizni kapucin, boležljiv i slab, ali ipak tako čudnovato siguran, da upravo osjećamo kako nas privlači i očarava. (…) To je slabašan, pučki, ali istinit lik Isusov. (…) A što Isus poručuje kroz proročku pojavu siromaštva?“«
Potom je biskup povezujući svoj govor s naviještenim evanđeoskim ulomkom kazao: »Predlažem, braćo i sestre, da odgovor na ovo postavljeno pitanje pape Pavla VI. potražimo kod samog Isusa u evanđelju koje smo upravo čuli. Isus nas poziva da provjerimo koja su naša polazišta u prosudbi kakav je netko čovjek, koji je njegov istinski identitet. Jednostavnom a snažnom slikom pastira i ovaca Gospodin daje uvjerljiv odgovor: Po odnosu prema drugom čovjeku prepoznaje se veličina nečije osobe. Danas se u stručnoj literaturi rado kaže da je čovjek relacionalno, odnosno biće! Čim za nekoga kažemo da je pastir, istovremeno smo ustvrdili da je on u odnosu prema ovcama. Nema pastira bez ovaca! Prema Isusovu evanđeoskom tumačenju taj odnos može biti trostruk. Prva je opcija koju on usvaja za sebe: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce“ (Iv 10,11). Potom kaže da postoji najamnički odnos prema ovcama, kad ih netko želi upotrijebiti samo za vlastitu korist: „nije mu do ovaca“. Najamnik se napose prepoznaje u trenutku kad su ovce u opasnosti, jer ih on tada ostavlja i bježi. Najgori je treći, odnos vuka, koji “grabi i razgoni“ ovce. Nema im opstanka s najamnikom a još manje s vukom. Svoj odnos dobrog pastira prema ovcama Isus opisuje međusobnim poznavanjem, povezujući ga s intimnim dubokim poznavanjem između njega i Oca u dijalogu ljubavi. Isusova briga za ovce ide tako daleko da i one koje nisu u njegovu ovčinjaku želi prihvati kao svoje, da čuju njegov glas, ispune se povjerenjem te bude „jedno stado i jedan pastir“ (Iv 10,16).«
Biskup je zatim protumačio: »U Isusovu govoru o dobrom pastiru prepoznajemo božanske koordinate unutar kojih se ostvaruje njegovo poslanje: „Veće ljubavi nema nitko od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). On je Bog prijatelj, dokraja do u smrt za nas, te ga je mladi Bogdan Mandić iz Herceg Novog u Boki Kotorskoj prepoznao kao svoju životnu istinu, oduševio se za njega i krenuo ga nasljedovati na redovnički način pod imenom Leopold. Shvatio je mali Herceg-novljanin kako je život smislen i velik kad prema drugima nastojite živjeti onaj odnos, koji prema nama ostvaruje Bog, očitovan u Isusu Kristu. Tajna Leopoldove veličine je u neprijetvornom, vjerodostojnom življenju malenosti. Stoga zaključuje papa Pavao VI.: „Neizreciva je to, a ipak jasna i očita, čarobno prozračna pojava koja nam omogućuje da u liku skromnog redovnika naziremo lik što nas zanosi i uzbuđuje.“«
Na to se biskup zapitao: » Kako nas zanosi i uzbuđuje? Tko bi mogao pohvatati i razumjeti sve povijesne silnice zla koje su uzrokovale velike tragedije i stradanja nedužnih ljudi u vrijeme II. svjetskog rata s jedne strane, a s druge strane Božje silnice dobra koje usred ljudskog mraka, stvorena po ljudima, pokretanih zlom, spašava čovjeka i njegovo
dostojanstvo te unatoč svemu daje povijesti smisao. Dok virus duhovne zaraze razorno hara svijetom, čija se bolest očituje u nadmenosti nacionalističkih i ideoloških protu-čovječnih sustava međusobnog istrjebljivanja, istovremeno „čovječuljak“ Leopold služi antivirusnoj duhovnoj dezinfekciji u ispovjedaonici, te mnoštvima ljudi pomaže da budu pomireni s Bogom i bližnjima, prihvaćajući različitosti kao prigodu za dijalog i promicanje zajedništva. Na taj način opovrgnuo je tvrdnju pruskog kancelara i vojskovođe Otta von Bismarcka da se Isusovim blaženstvima ne može voditi rat. Uspješni rat ne vodi se oružjem, nego moću Božjeg milosrđa, praštanja i ljubavi, kojima se pobjeđuje za vječnost. Leopold, malen stasom, neugledan pogledu, proživio je 40 godina gotovo cjelodnevno u ispovjedaonici, zapravo u srcima mnogih ljudi koji su ih otvarali pred njim i pred Bogom. Nevidljiv u ispovjedaonici postao je snažan glas onog bogatstva Božjeg milosrđa, ljubavi i praštanja koje je duboko u sebi nosio i dijelio s ranjenim dušama, željnima Božjega lijeka. Pobrinuo se Bog da u ono teško vrijeme ima u Padovi svoga slugu tješitelja, liječnika i hrabritelja slomljenih duša, da osjete po njemu nježnost dobrog pastira koji povija ranjenu ovcu. Po njemu su ljudi mogli gotovo dotaknuti milosrdnog Boga koji nikoga ne prezire i ne odbacuje, nego sve one koji su raskajani prima i uzdiže u dostojanstvo svojih sinova i kćeri, izgrađuje svoj narod, Crkvu u vremenima razornih ideologija. Dok je nadbiskup Alojzije Stepinac u domovini Leopoldova hrvatskog naroda božanskim nadahnućem u preteškim ratnim nevoljama hrabrio i tješio, spašavao i pomagao a nemali broj njegovih svećenika požrtvovno služio ljudima u zlim okolnostima, polažući nerijetko i vlastite živote, Leopold je uložio sebe u ispovjedaonici za dobro čovjekove duše i Isusove Crkve. Oni su slava hrvatskoga naroda, Božji svjedoci zbog kojih se ponosimo. Oni su nam primjer da i mi u svojim osobnim i zajedničkim nevoljama vjerujemo Bogu, voditelju povijesti te velikom evanđeoskom založenošću služimo dobru čovjeka.«
Homiliju je biskup zaključio riječima: »Uvjeren sam kako vas sv. Leopold danas ne želi otpustiti kućama s ovog slavlja dok zajedno s njime pred Bogom ne odgovorite, koja su vaša polazišta odnosa prema drugim ljudima, kakav je vaš identitet? Jesu li to najamnička, vučja razorna polazišta ili Isusa dobrog pastira koji za druge polaže život? Leopold u najtežim vremenima nije gubio vrijeme na besmislene rasprave, besplodne pothvate, kratkoročne projekte, nego se opredijelio za Isusov pastirski odnos prema svakom čovjeku. On vas danas iz nebeske proslave uvjerava kako takav pristup životu može unijeti mir u vašu obitelj, sklad u brak, razumijevanje u međususjedske odnose, uspjeh u radu, uvjerljivost u javnom djelovanju. Zašto ne zamoliti sv. Leopolda da vam pomogne odvažnije krenuti njegovim putom? Neka vas on ohrabri u takvoj odluci i svojim zagovorom prati u njezinu provođenju.«
Na svršetku misnog slavlja, nakon što je zajedno s vjernicima izmolio molitvu Požeške biskupije u Godini Božje riječi, biskup se zapitao: Kako li je to bilo kad je boležljivi i skromni Bogdan Mandić shvatio da Bog računa s njime, malim i jednostavnim čovjekom, te mu se odazvao na taj poziv rekavši mu – računaj sa mnom? Podsjetio je vjernike da i njima Bog po ovom svetom slavlju govori da računa s njima te je izrazio vjeru da i oni poput sv. Leopolda rado pristaju na tu Božju ponudu. Zatim je biskup zahvalio svećenicima koji su kroz Devetnicu pripremali vjernike župe sv. Leopolda Mandića za proslavu njihovog zaštitnika, napose isusovcu Zvonimiru, nastojeći svojom riječju potaknuti srca vjernika da se okrenu Božjem svjetlu i njegovoj milosnoj snazi. Izrazio je zahvalnost i ostalim okupljenim svećenicima što su nakon iskustva izolacije posvjedočili Bogu da je zajedništvo vjere, nade i ljubavi jače od svih zemaljskih ugroza. Zaželio je da Gospodin po zagovoru sv. Leopolda učvrsti i ojača sve ono što je Njegovo u nama, te na sve zazvao Božji blagoslov.
