Na šestu vazmenu nedjelju, 17. svibnja, u predvečerje 100. rođendana sv. Ivana Pavla II. biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali u koncelebraciji svećenika djelatnih u središnjim biskupijskim ustanovama te u Župi sv. Terezije Avilske. Biskup je na početku slavlja kazao okupljenima kako se današnje nedjelje diljem Požeške biskupije na svetim misama molitvenim srcem prisjećamo stote obljetnice rođenja Utemeljitelja Požeške biskupije. Pozvao ih je da se u tom činu sjedine s ostalim vjernicima te iskažu zahvalnost Bogu za dar života Ivana Pavla II., za njegovu dobrotu, utjehu i ohrabrenje koje nam je iskazivao tijekom Domovinskog rata, za priznanje Hrvatske neovisnom državom, tri pastoralna pohoda našoj domovini, a napose za osnutak Požeške biskupije. Potaknuo ih je da o 75. obljetnici završetka Drugog svjetskog rata upute Bogu molitvu za sve nedužne žrtve, napose bleiburškog križnog puta.
Na početku homilije biskup je kazao: »Iz iskustva znadete kako se često događa da nekoj djeci poginu ili umru oba roditelja te ih nazivamo siročad. Ako nemaju najbliže rodbine koja bi ih prihvatila, ona se smještaju u ustanove, nekad nazivane orfanotrofij –sirotište, povjeravaju određenoj obitelji na udomiteljstvo ili posvajanje. Kad ta djeca odrastu i mogu se brinuti sama o sebi, ne smatramo ih više siročad. U slučaju njihove velike materijalne oskudice ili duhovne zapuštenosti ona mogu postati siromasi. No, čuli ste kako Isus u današnjem evanđelju svojim učenicima, odraslim ljudima kaže da ih ne želi ostaviti kao siročad, i daje tom nazivu neko svoje značenje. Ugroženost koronavirusom na ponešto je brutalan način podsjetila čovječanstvo u posljednje vrijeme kako smo svi jednako nemoćni pred smrću te nas potiče da se većim zanimanjem uključimo u razgovor o siročadi koji je Isus pokrenuo o tom pitanju.«
Potom je biskup nastavio: »Da bismo shvatili s kime stupamo u dijalog o tako važnoj životnoj temi, dobro je uočiti kako na posljednjoj večeri Isus prije svoje smrti drži oproštajni govor svojim učenicima, te im daje na znanje da on u tom trenutku ne misli na sebe, nego je sav usmjeren na njih kako ne bi ostali siročad. Isusovo posvemašnje 
predanje za nas do u smrt na križu, razlog je zbog kojeg ima smisla da mu pružimo potpunu pozornost i povjerenje. On je znao da učenici polažu u njega velike nade, da će ih njegova smrt silno pogoditi i obeshrabriti, te im je protumačio svoje viđenje onoga što se zbiva. Isusova riječ „neću vas ostaviti“ uvjeravala ih da on svojom smrću neće nestati iz njihova života, nego će ostati prisutan na drugi način: „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje“ (Iv 14,16-17). – Takva je Božja riječ: U jednoj rečenici obznanjuje neizrecivu Istinu! Ono što mi svakodnevno doživljavamo kao nemoć, prolaznost, ranjenost zlom, grijeh i konačno smrt, Isus naziva svijetom. On je ušao u taj svijet da bi nas oslobodio zarobljenosti njegovom nemoći i darovao nam Branitelja, Duha Istine. Kad Isus naziva Duha Svetoga Braniteljem – grčki Parakletom, sugerira da je sve naše ljudsko postojanje poput nekog sudskog procesa u kojem nas zlo, ili bolje Zli dan i noć optužuje pred Bogom našim, kako kaže Knjiga Otkrivenja (usp. Otk 12,10), a vlastita nam je obrana slaba te nam je potreban moćni odvjetnik, branitelj da dobijemo životnu parnicu i na kraju ne postanemo prava siročad, gubitnici. To je djelo našega Gospodina! On je po svom tijelu položenom za nas u smrt prva linija naše obrane, prvi branitelj. Potom, nakon svoga odlaska s ovoga svijeta daruje nam drugog Branitelja, Duha Svetoga, koji nas može uvesti u Isusovu djelo spasenja, obraniti od predanosti u smrt.«
Zatim je biskup dodao: »Ova se pobjeda ostvaruje kao puno zajedništvo Božje ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga, kojem pripadamo po Isusovoj muci i smrti na križu. Vjerom prepoznajemo i vidimo ono što ne prepoznaje i ne vidi svijet a što Isus opisuje tvrdnjom: „Ja živim i vi ćete živjeti“. (…) „Ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama“. (Iv 14,19-20). Naspram svijeta koji grca u zatvorenom krugu nemoći zla, zarobljenosti sebičnošću i svakovrsnom drugom pokvarenošću i zloćom, Isus nas uključuje u otvoreno zajedništvo Božje ljubavi u kojem se ostvaruje vječnost: „Tko mene ljubi, njega će ljubiti i Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati“ (Iv 14,21). U navedeno zajedništvo uvodi nas Duh Istine tako što u nama čini živim Isusovo djelo pobjede nad smrću, te u njemu istina nije tek neka teoretska razumska spoznaja, nego konkretno životno stanje koje nam Bog daruje. Sveti Pavao uvjerava Rimljane: „Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama“. (Rim 8, 11). Isti Apostol dodaje „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5,5). – Ljubav pobjeđuje i daruje život vječni!«
Biskup je homiliju nastavio povezujući evanđeosku poruku i Djela apostolska: »Ulomak iz Djela apostolskih koji smo čuli u današnjem prvom čitanju podsjeća nas kako se Isusovo djelo ostvaruje u Crkvi po apostolskom služenju u snazi Duha Svetoga. Đakon Filip naviješta Isusa Krista u Samariji i krsti, ali u povezanosti s apostolima u Jeruzalemu koji šalju Petra i Ivana da se za krštene u ime Isusovo pomole i „tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga“ (Dj 8,17). U Filipovu djelovanju, povezanu s apostolskim poslanjem prepoznajemo ostvarivanje čovjekova zajedništva na božanskom životu o kojem 
je Isus progovorio u evanđelju. To se nastavlja događati i danas po služenju Crkve, njezinim naviještanjem Isusove radosne vijesti, krštenjem onih koji vjerom prihvaćaju Isusa Krista te sakramentom svete potvrde, koji je molitva i polaganje ruku biskupa, apostolskih nasljednika ili njihovih izaslanika. Radi toga i u sadašnjim okolnostima ugroze koronavirusom od posebne je važnosti krštenim mladim osobama u našim župama omogućiti primanje sakramenta svete potvrde, kako bi bili ispunjeni Duhom Svetim, uspostavljeni u puno zajedništvo Crkve te ne ostanu napuštena siročad, napose u najtežim životnim stanjima. Valja upozoriti da od onih koji u današnjem evanđelju primaju dar njegova Duha Isus traži: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi!“ (Iv 14,21 ). Sveti Petar pak u drugom današnjem čitanju dodaje kako nam Isus Krist treba trajno ostati svet u srcima našim, kako bismo mogli biti „uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti“ (1 Pt 3,15-16). – Kakvog li dragocjenog kršćaninova poslanja u snazi Duha Svetoga posred svijeta označenog nemoću zla koje razara i upropaštava! Molimo za naše krizmanike da shvate svoje ljudsko dostojanstvo u snazi Duha Svetoga, primljena po sakramenta svete potvrde.«
Zatim je biskup podsjetio na sv. Ivana Pavla II.: »S posebnom radošću želio bih danas o 100. obljetnici rođenja sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije zajedno s vama i svim drugim vjernicima naše mjesne Crkve zahvaliti Bogu što Karola Wojtyłu – kad je u ranim životnim godinama izgubio majku a potom i oca – nije ostavio siročetom, nego ga je ispunio Duhom Braniteljem i Duhom Istine. Njegovom je snagom mladi Karol prihvatio Isusa Krista kao životnu Istinu, obrazlagao ga drugima kao vlastitu nadu i nadu svijeta, svjedočio sjedinjenost sa svojim Gospodinom u najtežim životnim stanjima, kao što je bila dugogodišnja patnja prouzročena pokušajem njegova ubojstva 1981. godine. Kad su se urušavali istrošeni bezbožni totalitarni sustavi vladavine XX. stoljeća, ostavivši za sobom mnoštvo nedužno progonjenih, ponižavanih i ubijenih ljudi, papa Ivan Pavao II., proročkom je neustrašivošću naviještao Božje milosrđe i praštanje po kojem se usred ljudskih povijesnih ruševina ostvaruje Božji pobjednički projekt čovjekova dostojanstva u Isusu Kristu, snagom Duha Svetoga. Podsjećao je da Isus nije umro samo za neke ljude, pripadnike određene nacije, rase, klase ili ideologije, nego za svakog čovjeka bez razlike. Ohrabrivao nas je da s Bogom praštanja i milosrđa uđemo i u naše hrvatske povijesne – još neizliječene – ranjenosti te čišćenjem povijesnog pamćenja tragamo za slobodom koju nam može darovati samo ljubav, veća od zla što nas je ponizilo.«
Homiliju je biskup zaključio riječima: » Znakovito je da se 100-te godišnjice Papina rođenja spominjemo o 75. obljetnici završetka II. svjetskog rata, koja je velikom broju Hrvata i pripadnika drugih naroda kod nas donijela „Križni put“ osvetničkih ubijanja bez suda, 
ostavivši im kosti u mnoštvu nepoznatih grobova. Sjedinjeni s očinskom ljubavlju sv. Ivana Pavla II. želimo ih sve danas s njime zagrliti našim molitvenim srcem, u koje uključujemo i svaku žrtvu stradalnika drugih naroda, ubijenih pod bilo kojom zastavom i zbog bilo kojih političkih, svjetonazorskih ili ideoloških razloga. Ne prihvaćajući da nam neki pojedinci i danas svojim ideološkim pristupom stradanjima određuju da se jednih žrtava spominjemo a o drugima šutimo, posvjedočimo kako je Kristova ljubav kojoj s papom Ivanom Pavlom II. posvema vjerujemo, jača od svih ljudskih podjela, što ih neki žele nametati i mrtvima, te ih ostaviti siročadi. Sveti Ivane Pavle, moli za nas da bude kako si nas učio i životom svjedočio!«
Pri svršetku svete pričesti sudionici slavlja zahvalili su Bogu za sva primljena dobročinstva po životu sv. Ivana Pavla II. pjevajući himan »Tebe Boga hvalimo«. Nakon popričesne molitve nazočni vjernici uputili su molitvu svetom Utemeljitelju Požeške biskupije. Biskup je na kraju kazao kako duša koja se na svetom slavlju napuni blizinom uskrslog Gospodina najdublje diše, te je potaknuo nazočne da taj dah sa ovog svetog mjesta prenesu u svoju svakodnevicu tijekom sljedećeg tjedna. Podsjetio je da će proslava 100. obljetnice sv. Ivana Pavla II. završiti sutra navečer u njegovoj kapeli u kripti Katedrale pred relikvijom svetog Utemeljitelja.
