U subotu, 23. svibnja na mjesnom groblju u Bebrini okupilo se tridesdetak svećenika Požeške biskupije i brojni vjernici župe Bebrina i Dubočac da bi se oprostili od preminulog župnika Marijana Goleca.
U homiliji biskup je kazao:
»Želio bih zajedno s vama nakratko se prisjetiti tko je bio svećenik Marijan Golec s kojim se danas opraštamo. Rođen je 17. siječnja 1944. u Koprivnici od oca Slavka i Ane r. Đudajek. Osnovnu školu polazio je u svom rodnom gradu, a kao svećenički kandidat i pitomac Dječačkog sjemeništa pohađao je potom Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu na Šalati gdje je maturirao 1963. Iste godine primljen je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu te je započeo studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Vojni rok služio je 1966. i 1967. u Gnjilanu na Kosovu. Nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je u zagrebačkoj katedrali za đakona 1969. godine a 12. travnja 1970. za svećenika. Kao mladomisnik najprije je privremeno upravljao župom Orehovica i Lipovljani, a potom mu je je povjerena uprava Župe sv. Marije Magdalene u Bebrini koju je vodio tijekom gotovo pedeset godina sve do svoje smrti, a jednako tako i Župu sv. Mihaela Arkanđela u Dubočcu, s prekidom od nekoliko godina neposredno prije Domovinskog rata. U to vrijeme ostao je sa svojim vjernicima, podnoseći nemale nevolje, a nakon rata zauzeo se za liječenje duhovnih i materijalnih rana. S posebnim marom trudio se oko obnove teško oštećene župne crkve sv. Mihaela Arkanđela i izgradnje razorenog župnog stana u Dubočcu. Istovremeno nastojao je popraviti ratne štete na crkvi sv. Marije Magdalene u Bebrini. U znak priznanja za vjerno svećeničko služenje, pastoralna nastojanja i materijalnu brigu u dvije župe, 5. studenog 2007. imenovan je začasnim kanonikom Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi.
Posebnim osjećajima zahvalnosti i poštovanja želio bih s vama na ovom oproštaju podijeliti iskustvo moga posljednjeg susreta s preč. Marijanom Golecom, na kojem sam mogao osjetiti njegovu plemenitu dušu, više nego iz navedenih nadnevaka iz njegova života. Dan prije odlaska u slavonsko-brodsku bolnicu, u nedjelju, 8. ožujka 2020. posjetio sam ga u župnom domu u Bebrini te mi je smireno i predano u Božje ruke protumačio kako odlazi na operaciju zbog nastalih zdravstvenih tegoba i da će ga u bolnicu odvesti o. Nikola Skupjak iz Kaniže. Kazao je da ima svećeničku oporuku i da bi nakon povratka iz bolnice želio u njoj ponešto dodati. Progovorilo je potom njegovo svećeničko srce sa svim radostima i žalostima, tjeskobama i nadama koje su pratile njegovo pastoralno djelovanje. Prikazao mi je profil dviju župa koje su mu bile povjerene na upravu i njegova nastojanja, kako u Dubočcu koji se brojčano jako smanjio, tako u Bebrini s filijalama Kuti i Banovci. Uz više radosnih i lijepih svjedočanstava o vjeri i vjernosti Kristu i Crkvi brojnih ljudi iz obiju župa, istaknuo je i neke negativne pojave, napose u novije vrijeme, potuživši se kako za njih nije uspio naći pravi pastoralni odgovor, u uvjerenju da će to znati njegov nasljednik.
Podsjetio me kako smo ja i njegov brat Ivica isto godište te smo zajedno boravili u Sjemeništu na Šalati i u Bogoslovnom sjemeništu i zaređeni za svećenike. Osvrnuo se na njegov boravak u Kanadi gdje je u Župi Hrvatskih mučenika u Mississauga nedaleko Toronta djelovao određeni broj godina među našim iseljenicima i naglo preminuo od srčanog udara. Ispripovjedio je kako je naslijedio od njega određenu ušteđevinu, kao i od obiteljske kuće koju je u Koprivnici prodao kad je ostao sam s majkom koja je preminula i pokopana u Bebrini. Posvjedočio je da je sredstva koja je imao na raspolaganju nastojao tako rasporediti da što manje optereti bebrinsku župnu blagajnu za vlastite potrebe te i na taj način uzmogne dati svoj doprinos u obnovi crkvenih zdanja. Ono što je od toga preostalo, oporučno je namijenio opet za crkvene svrhe. Prisjetio se kako mu je rano preminuo otac, potom brat i majka, te da je ostao bez bliže rodbine, ali da nikada nije zbog toga patio od bilo kakve gorčine, nego je sve svoje životne snage usmjerio na služenje Bogu i ljudima. Iz svega što je preminuli župnik pripovijedao nazirala se skromnost i jednostavnost tihog čovjeka, vjerna svećenika koji nikada nije prihvaćao izazov zla i trošio snage u negativnosti, nego nastojao biti sa svima u zdravim odnosima, svjedočeći vedrinu i u najtežim životnim stanjima. Na kraju razgovora u župnom domu u Bebrini dogovorili smo se za način na koji će funkcionirati pastoralna zamjena u župi Bebrina i Dubočac tijekom njegova boravka u bolnici i oporavka nakon toga. No, Gospodin je odredio drugačije. Pokazalo se da je njegova bolest teža nego se pretpostavljalo. Oporavak nakon operacije nije išao onako kako se očekivalo te je predao svoju plemenitu dušu Bogu, 26. ožujka 2020. u 76. godini života i 50. godini svećeništva. Položen je u grob pokraj svoje majke na bebrinskom groblju, 28. ožujka 2020. u nadi uskrsnuća.
Draga braćo i sestre! Naviještena sveta čitanja potiču nas da na ovom oproštaju preminulog župnika Marijana položimo u svoje srce da bismo ga pamtili molitvom, napose župljani kojima je tako vjerno služio. Ulomak iz Djela Apostolskih prikazuje nam sv. Pavla u njegovu žaru naviještanja i svjedočenja Isusa Krista, u koje je – kako smo čuli – bio uključen i učeni Apolon, i Priscila i Akvila te mnogi drugi u ono doba, a nebrojeni tijekom dvije tisuće godina do danas. Kako ne vidjeti među njima i župnika Marijana Goleca, koji je nastavio njihovo djelo u našoj hrvatskoj domovini, nošen istom snagom uskrslog Gospodina i njegova Duha, izgrađujući Crkvu Božju? Hvala ti, župniče, Marijane za tvoje evangelizacijsko služenje! Vjerujem da ste zamijetili kako sv. Luka u današnjem ulomku iz Djela apostolskih naziva Crkvu i kršćanski život „Putom Gospodnjim“ ili „Putom Božjim“. Na tom „Putu“ bio je i naš preminuli svećenik te je nastojao da mu se što vjernije pridruže po mogućnosti svi koji su mu bili povjereni u Župi Bebrina i Dubočac. Svjestan da taj „Put“ vodi u vječnost, radovao se onima s kojima je mogao hoditi njime, a tugovao zbog onih koji su ostali ravnodušni ili možda čak protivni tom „Putu“. Hvala ti, svećeniče Marijane, što si vjernike neumorno vodio Božjim Putom!
Dragi Bebrinci i Dubočanci! Župnik Marijan uložio je cijeli svoj svećenički vijek, žrtvu i ljubav, radosti i nade, nevolje i strepnje u dobro vaših duša. On vam zacijelo nakon svega iz vječnosti s Apostolom poručuje: „Braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu“ (Fil 4,1). „Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetiljke u svijetu držeći riječ Života meni na ponos za Dan Kristov, što nisam zaludu trčao niti se uzalud trudio“ (Fil 2, 14-16). Preminulom župniku koji nije odustao naviještati vam radost evanđelja niti onda kad ga je potkapala ravnodušnost a možda i prezir pojedinaca, odgovorite na ovaj njegov poziv svojim snažnijim opredjeljenjem za život po vjeri, zauzetijim izgrađivanjem zajedništva u svojoj župi i biskupiji
Pored toga, dok vam je župnik Marijan bio pastir u Bebrini i Dubočcu nastojao je vjerno slijediti Isusove riječi iz današnjeg evanđelja, kako treba ustrajno moliti i iskati od Oca u Isusovo ime, svjedočeći posluh njegovu poticaju: „Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna“! Poštovani i dragi Bebrinci i Dubočanci! Preminuli župnik bio je s vama pedeset godina molitelj! To njegovo dragocjeno djelo nije dovršeno, te vjerujem da ga je on nastavio iz vječnosti ostvarivati svojom molitvom za svoje župe i župljane u Bebrini i Dubočcu, koje je volio Isusovom ljubavlju. Usuđujem se reći da ni njegova radost u vječnosti neće biti potpuna, dok joj se ne pridružite svi vi koji ste mu bili povjereni u zemaljskoj Crkvi. Na ovom oproštaju s njime neka vaša zajednička odluka bude: Ostajemo s preminulim župnikom sjedinjeni u molitvi, kako bi naša radost zajedno s njime bila jednom potpuna u vječnosti. Neka tako bude. Amen.«
