U petak, 29. svibnja u župnoj crkvi u Međuriću okupili su se svećenici na čelu s požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem te vjernici župe Međurić, obitelji i prijatelji da bi se oprostili od župnika Tomislava Vučura koji je preminuo u vrijeme obustave okupljanja zbog opasnosti zaraze koronavirusom.
U homiliji je biskup kazao: »
Poštovana braćo svećenici, dragi vjernici međurićke župe,cijenjena obitelji, rodbino i prijatelji vlč. Tomislava Vučura!
Želio bih na ovom oproštajnom slavlju s preminulim župnikom vlč. Tomislavom Vučurom zajedno s vama svratiti pogled u prošlost i prisjetiti se nekih datuma iz njegova života a u svjetlu naviještene Božje riječi promotriti njegovu budućnost onkraj groba i smrti. Rođen je 15. travnja 1968. u Mostaru od oca Joze i Mare Vučur a kršten 27. travnja 1968. u župnoj crkvi sv. Franje Asiškoga u Bukovici, Mostarsko-duvanjska biskupija. Obitelj se preselila u Hrvatsku u Voloder te je Tomislav pohađao osnovnu školu u Kutini, gdje je nastavio i Srednju školu – smjer metalurgije, maturiravši 1987. godine. Stupio je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u 1988. i započeo studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Đakon je postao 10. listopada 1993. a 26. lipnja 1994. kardinal Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika u zagrebačkoj katedrali. Imenovan je potom župnim vikarom u Župi Blažene Djevice Marije u Novoj Kapeli, gdje je ostao tri godine, nakon čega je 1997. postavljen upraviteljem Župe Uzašašća Isusova u Ruševu. Godine 1999. povjerena mu je Župa sv. Mateja Apostola u Mačkovcu, odakle je tijekom kratkog vremena upravljao i Župom sv. Josipa u Vrbju. Upraviteljem Župe sv. Ilije Proroka u Gradini postao je 2001. a 2003. preuzima za sljedećih sedam godina Župu sv. Ivana Krstitelja u Crncu, da bi 2010. bio imenovan župnikom Župe sv. Nikole Biskupa u Međuriću. Prije nekoliko godina počeo je ozbiljnije poboljevati, vodeći bitku s bolešću koja je uza sve zdravstvene pothvate nezaustavljivo napredovala, te je nakon devet godina službe u Međuriću, 6. travnja 2020. u 52. godini života i 26. godini svećeništva napustio ovaj svijet.
No, tu ne završava njegov životopis! Naviještena Božja riječ osvjetljuje pojedine crte svećeničkog lika Tomislava Vučura koje nadilaze njegovu prolaznost. Sv. Luka u prvom današnjem čitanju iz Djela apostolskih kao u nekom televizijskom isječku zgusnuto prikazuje seriju likova s kojima se susreće sv. Pavao u svom svjedočenju za Isusa Krista. Kraljevski par Agripa i Berenika u posjetu Festu u Cezareji doznaju da židovski veliki svećenici i starješine optužuju Pavla te ga je Feliks strpao u zatvor. Fest je održao sud, utvrdivši kako se ne radi o nikakvu zlodjelu nego o nečem što su tužitelji našli „prijeporno o svojoj vjeri i o nekom Isusu koji je umro a Pavao tvrdi da je živ“ (Dj 25,19-20) te se u to nije htio miješati, nego je radije prihvatio optuženikov priziv na cara u Rimu, gdje će Pavao svoju vjernost Isusu Kristu na kraju platiti glavom.
Braćo i sestre! Navedeni postupak kao da se u različitim varijantama nastavio događati tijekom dva tisućljeća. Sredinom prošlog stoljeća dobio je i kod nas okrutan izraz. Tada su određeni politički krugovi poput Agripe i Berenike te suca Festa iskazivali ravnodušnost prema nekom Isusu koji je umro a katolici tvrde da je on živ. Drugi su ih opet poput židovskih prvaka progonili i osuđivali na smrt. Optuženici su prizivali na vladara ali on nije za njih mario nego ih prepuštao različitim ideološkim slugama čija je zadaća bila ponižavanje, ucjenjivanje i obespravljivanje, dodjela statusa građana trećega reda. U to vrijeme supružnici Jozo i Mara Vučur u svom Mrkodolu nedaleko Tomislavgrada poput Pavla odmjeravaju sebe pred životom i vječnošću, prošlošću i sadašnjošću te se čvrsto opredjeljuju živjeti vjernost Isusu Kristu u njegovoj Crkvi katoličkoj i prenositi ga na svoju djecu, svjedočiti vjeru i pod cijenu prezira i progona, ponižavanja i žrtve. Svoga vjerničkog stava nisu se odrekli ni kad su preselili u Hrvatsku. Žar za Isusa Krista i njegovu Crkvu mali Tomislav ponio je iz obitelji. Jednog će dana u dnu svoga mladenačkog bića osjetiti da ga Isus posebno voli kao Petra u današnjem evanđelju i čuti njegovo pitanje: Tomislave ljubiš li me više nego ovi? U njegovu srcu nije bilo sumnje, hrabro je odgovorio: Gospodine, ti znaš da te volim! Krenuo je svećeničkim putom svjedočenja da je Isus Krist opredjeljenje njegove ljubavi. Uvjerenje „Isus te voli!“ koje je nosio u srcu ispisao je i na vlastiti automobil te u toj sigurnosti prešao s ovoga svijeta u vječnost. Obistinila se na njemu tvrdnja Knjige mudrosti: „Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio; i jer mu je duša bila draga Gospodinu, On ga je hitro izbavio od zloće oko njega.“ (Mudr 4,13-14).
Draga braćo i sestre! S nemalom sam utjehom promatrao vlč. Tomislava na njegovu bolesničkom krevetu u Svećeničkom domu u Požegi te na palijativnom odjelu Bolnice sv. Rafael u Strmcu kako pred sobom ima veliki Gospin kip s Isusom u naručju i druge svetinje te kako pogledom na njih jačao svoju vjeru i predanje Bogu, i na taj način bio dionik njegova svijeta ne bojeći se smrti. Kao da je na ustima imao s pjesnikom još samo jedno pitanje: „Kakav li ću biti kad se budemo gledali oči u oči ja i ti? Kakav li ću onda biti? Kakav će to biti susret kad se budemo gledali oči u oči ja i ti? Jedan čovjek i njegov Bog!“ Uvjeren sam, draga braćo i sestre, da ga je na kraju ovozemaljskog hoda dočekao Onaj koji ga voli i kojega je on volio te se u vječnosti dogodio susret oči u oči sa svom jasnoćom postojanja koju jedino Isusova ljubav pobjednica nad smrću može darovati.
Pred tim čudesno utješnim otajstvom naša današnja oproštajna riječ postaje duboka zahvalnost Bogu za dar života vlč. Tomislava Vučura i ponizna molitva da mu u beskraju svoje ljubavi i neizmjernosti milosrđa udijeli oproštenje slabosti i grijeha te ugleda ono u što je na zemlji vjerovao i u nadi već posjedovao. Svećeniče Tomislave, neka je mir tvojoj duši opečaćenoj u krštenju i svetom redu životvornim Duhom za vječnost u zajedništvu Boga živoga i u neprolaznom svjetlu uskrslog Gospodina. Smrt je zaustavila tvoje tijelo u zemaljskoj prolaznosti i raspadljivosti, ali neka tvoja neponovljiva i jedinstvena osoba živi vječno u Božjoj neraspadljivosti po zaslugama muke, smrti i uskrsnuća Onoga kojeg si na zemlju volio i kojem si vjerno služio. Neka ti ne nestane spomena iz našeg pamćenja, a povezanosti s tobom u našim molitvama, dok te ne susretnemo oči u oči ondje gdje – po vidiocu Knjige otkrivenja – „smrti više biti neće, ni tuge, ni jauka, ni boli biti više neće jer – prijašnje uminu“. (Otk 21,4). Uđi u posjed pobjedničke baštine što ju je svojim vjernima obećao Isus Krist, jedini Živi, onaj koji „ima ključeve Smrti i Podzemlja“ (Otk 118) a koja je ostvarena na križu: „I ja ću mu biti Bog, a on meni sin“, za svu vječnost (Otk 21,7). Neka tako bude. Amen.«
