Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo, 11. lipnja požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali zajedno s kanonicima Stolnog kaptola, svećenicima gradskih župa te svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova. Na slavlju su sudjelovali brojni vjernici iz požeških župa: djeca vrtićke dobi, ovogodišnji prvopričesnici, ministranti, učenici katoličkih škola, mladi, članovi crkvenih udruga i molitvenih zajednica, a pridružili su im se predstavnici Hrvatske vojske i policije, kao i predstavnici gradskih udruga. Biskupovu homiliju donosimo u cjelosti.
»Poštovana i draga braćo i sestre!
Minulih tjedana mogli smo u brojnim i različitim komentarima među ostalim čuti kako je koronavirus nametnuo svojevrsni gubitnički način života. Virus je opasan, ispunja strahom, međusobno udaljuje ljude, izolira ih, stavlja u pitanje radna mjesta, ugrožava kruh svagdanji, oduzima dostojanstvo. Kolike li radosti moći se nakon gotovo potpune izolacije zbog koronavirusa ponovno susresti i zajedno slaviti svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Okupio nas je Gospodin koje je za sebe rekao: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Iv 6,51). Isus nas podsjeća kako naspram načina života koji je nametnuo koronavirus postoji njegov, krušni stil života. Kruh, naime, okuplja, međusobno povezuje, priskrbljuje se radom, lomi se svima za hranu, stol na kojem ga blagujemo ostvaruje zajedništvo, radost života, potvrđuje naše ljudsko dostojanstvo. Život kao kruh, ili kruh kao život – to je naš Gospodin Isus po svom euharistijskom otajstvu! Sudjelovanjem na ovom slavlju svjedočimo mu danas zahvalnost, očitujemo vjernost, iskazujemo poklon, javno izražavamo odanost, potvrđujemo da smo kao članovi Crkve i ovdje u Požegi njegovo Tijelo.
Braćo i sestre! Božja riječ koju smo navijestili uvodi nas u duboke dimenzije otajstva Isusa Krista kao kruha za život svijeta. Ulomak iz osmog poglavlja Knjige Ponovljenog zakona, proglašen u prvom čitanju nazvan je „zapovijed za život u blagostanju“, i glasi: Spominji se! Sjećaj se! Zanimljiva zapovijed! Naime, Židovi su tijekom izlaska iz egipatskog ropstva prošli kroz teške nevolje, za koje sveti pisac kaže da su bile kušnje i ponižavanja, kojima je Bog provjeravao svoj narod je li mu vjeran i od čega konačno želi živjeti. Podsjećao ga je na taj način da se istinski ne živi o kruhu, nego o svakoj njegovoj riječi, hranjivijoj od kruha, jer ona ulazi u dno ljudskog bića, kako uvjerava pisac Poslanice Hebrejima: „Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakog dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca“ (Heb 4,12). No, nakon što su Židovi zaposjeli obećanu zemlju i potpuno se nastanili u njoj, prestali biti lutalački nomadi, ustalili se na zemlji i započeli život potrošačkog blagostanja, izgrađujući vlastitu sigurnost. Ponos tehničkog napretka, ljudska autonomija, gospodarska neovisnost i druge društvene vrijednosti nosile su sa sobom opasnost iskonskog grijeha oholosti i samodostatnosti koje ugrožavaju vjeru u Boga osloboditelja, vođu povijesti izabranog naroda. „Sjetite se“ postaje stoga temeljni poziv Ponovljenog zakona. Taj izraz je istoznačan sa „vjerovati“, zauzeti se za obnovu povezanosti s Bogom saveza iz prijašnjih vremena, koji sada u doba blagostanja ljudi doduše svjesno ne osporavaju i ne odbacuju, nego ga u vjerskoj ravnodušnosti jednostavno zaboravljaju. Biblijski „spomen“ ponovno uvodi vjernika u Božji pothvat spasenja, obredno posadašnjuje događaje prošlosti i čini ga njihovim dionicima.
Draga braćo i sestre! Snažna je životna poruka navedenog svetog čitanja, koju ne smijemo ostaviti po strani, jer bismo tako očitovali ravnodušnost prema Božjoj zauzetosti za nas. Kao da nas je Bog koronavirusom i svim nevoljama s njime povezanima poput Židova u pustinji želio poniziti i iskušati na čemu gradimo svoj svijet, od čega konačno želimo živjeti: od vlastitih dostignuća i onoga što zovemo suvremenim napretkom proizvodno-potrošačkog društva, ili od Božje vječne riječi i njegovih neprolaznih vrijednosti. Bog nam je u Požeškoj biskupiji na svoj način koronavirusom pomogao da u Godini Božje riječi dublje otkrijemo ono što je On za nas ostvario u Isusu Kristu, u njegovoj pobjedi nad smrću kao najčvršćem temelju na kojem valja graditi vlastito postojanje a zalog toga nam ostavio u presvetoj euharistiji. Ona je trajni Božji poziv: „sjećajte se“, „spominjite se“. Upravo riječ „spomen“ u smislu navedenog starozavjetnog značenja, upotrebljava Novi zavjet za euharistiju. Kad god je slavimo, spominjemo se onoga što je Bog u prošlosti ostvario za nas u Isusu Kristu, njegovoj smrti i uskrsnuću, zazivamo njegovu prisutnost u sadašnjosti, ispunjenu protegnutošću prema punom očitovanju toga djela u budućnosti o njegovu drugom dolasku. Tri vremenske dimenzije – prošlost, sadašnjost i budućnost – povezane su u jedno u „spomenu“, koje u otajstvu svete mise vjerom naviještamo i slavimo. To na svoj način uvijek potvrđujemo i našim geslom: „Krist jučer, danas i uvijeke“!
Kršćanska braćo i sestre! U naviještenom odlomku iz Knjige Ponovljenog zakona, izraz „spomen“ trebao je Židove podsjetiti i uvesti u ono što je bilo bitno u pustinji, gdje su iskusili svoju posvemašnju ovisnost o Bogu. Hrana i piće, mana i voda, to jest cijelo preživljavanje bilo je predano u Božje ruke, kako bi shvatili da se „ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih“ (Pnz 8,3). Živjeti iz vjere znači vratiti se na bit pustinje, odbacujući blagostanje pretvoreno u materijalizam, duhovnu otupljenost kao temelj vlastitog postojanja, reprogramirati svoj život na neprolaznim vrijednostima, na daru Božje Riječi, prepoznajući i u potrošačkom društvu svoju pustinjsku glad i žeđ, shvatiti potrebu drugačije i otajstvene vode izvedene „iz stijene tvrde kao kremen“, i prehrane „manom, nepoznatom tvojim ocima“ (Pnz 8,16).
Braćo i sestre! Navedeno svetopisamsko svjedočanstvo očituje snagu bitne poruke današnje svetkovine i svakog euharistijskog slavlja. Čovjeku, koji – napose u našem zapadnom društvu – duhovno umire u tvrdoći svakodnevne utrke za potrošnim dobrima, za idolima tehnološke jednodimenzionalne civilizacije, Krist pruža drugačiju hranu i piće koji konačno utažuju njegovu žeđ za istinskim životom (Iv 4,13-14). U kafarnaumskoj sinagogi, kako izvješćuje današnje evanđelje, Isus objavljuje svoj dar kruha života, hrane za život vječni, koju valja vjerom prihvatiti. To je navještaj koji je Crkva primila i od svojih početaka s radošću proglašavala u vjeri i bogoštovlju. To činimo i mi danas! Život vječni, božanski život, nije nešto što pripada samo Kristu, i nije mogućnost kojoj se nadamo samo u dalekoj budućnosti, nego je stvarnost čiji dionici postajemo u sadašnjosti, kad god u euharistiji ulazimo „u zajedništvo krvi i tijela Kristova“ (1 Kor 10,16). Po euharistiji se između Krista i vjernika već sada uspostavlja uzajamni odnos koji sv. Ivan u evanđelju opisuje kao naš „ostati“ u Isusu i njegov „ostati“ u nama (Iv 6,56). Na njegov „ostati u nama“ treba odgovarati našim vjerničkim „ostati u njemu“. Ovo iskustvo „božanskoga“ koje vjernik postiže u „spomenu“ Večere Gospodnje omogućeno nam je njegovom objavom. Samo On svojom božanskom moći može učiniti da ono što je obznanio u kafarnaumskoj sinagogi bude stvarnost: „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. (…) Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke“ (Iv 6,55-56.58). Kakvog li dubokog otajstva koje slavimo, i stvarnosti čiji dionici vjerom postajemo!
Poštovana i draga braćo i sestre! S navedenim Isusovom objavom povezana je i tvrdnja sv. Pavla u današnjem drugom čitanju, da po svetoj euharistiji postajemo zajedništvo tijela i krvi Kristove, te se po nama očituje i ostvaruje jedinstvo Crkve. U davnini je sv. Ciprijan govorio: „Naša koinonia (zajedništvo) s Kristom tako je duboka da ostvaruje zajedništvo s braćom: kad ne bi prvo bilo stvarno, ne bi takvo bilo ni drugo“. Stoga nas današnja svetkovina stavlja pred pitanje, je li možda naše primanje svete pričesti ostaje nepotpuno zajedništvo s Kristom, jer živimo međusobne podjele, svađe i sukobe, ponižavanja i ocrnjivanja. Ovo pitanje ima osobitu težinu u vremenu prije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj.
Draga kršćanska braćo i sestre! Oživimo danas svoju vjeru u božanski euharistijski dar, s većim ga žarom slavimo i dubljom sabranošću primajmo te mu se iskrenom odanošću klanjajmo. Molimo Gospodina da snagom svoga tijela položena i krvi prolivene za nas izliječi rane naših podjela, te Crkva po nama usred sukobljavanja u hrvatskom društvu svjedoči i promiče ono zajedništvo koje u nama ostvaruje Isus Krist po svom euharistijskom otajstvu. Neka tako bude. Amen!«
