Na svetkovinu sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije i Biskupijskog Caritasa, 10. kolovoza na otvorenom prostoru ispred Biskupskog doma u Požegi, neposredno uz drevnu crkvu sv. Lovre, biskup Antun Škvorčević predvodio je središnje biskupijsko misno slavlje u zajedništvu s članovima Stolnog kaptola, arhiđakonima i dekanima, svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i župa grada Požege i okolice. Homiliju prenosimo u cijelosti:
»Poštovana braćo svećenici i đakoni, redovnici i redovnice, bogoslovi i vjeroučitelji, caritasovi volonteri i korisnici, dragi vjernici!
Svaki put se iznenadim i zamislim kad u Hrvatskoj pojedini političari, gospodarstvenici ili drugi stratezi našega boljitka tumače kako ne možemo ozbiljnije krenuti naprijed dok se ne pronađu investitori koji će htjeti uložiti kod nas svoj kapital. Veliki je optimizam probudila vijest da Hrvatska u sljedećih sedam godina ima mogućnost iz europskih fondova povući 22 milijarde eura i uložiti ih u naš napredak. Postupak je jednostavan: Trebamo uložiti, da bismo dobili! Moje je pitanje: Tko se sjetio, ili tko je odlučio da se napredak može ostvariti samo putem ulaganja? Isus nas uvjerava u današnjem evanđelju kako je sam živi Bog uspostavio navedenu zakonitost u prirodi, a mi je manje ili više uspješno oponašamo u gospodarstvu. Naime, u zrno pšenice, kao i u svako drugo sjeme upisano je Božje počelo da ono mora pasti u zemlju, biti uloženo u umiranje, da bismo došli do dobiti. Valja sijati da bismo želi!
Navedena zakonitost ulaganja da bismo primili, umiranja da bismo osvojili višu razinu postojanja, kod Boga i čovjeka kao osobnih bića naziva se ljubav. Ljubav je uvijek ulaganje, kapital bez kojeg nema života ni rasta. Malo kapitala, ne obećava ozbiljniju dobit. Malo sijanja, ne najavljuje ozbiljniju žetvu, malo ulaganje sebe sama za drugoga, ne omogućuje pobjedu života u njegovoj punini. Gdjegod se na našoj zemlji pojavljuje plodnost, gdje život raste i pobjeđuje, svugdje je na djelu ona ljubav Božja koja je izvor i temelj svakog ulaganja, snaga iz koje se rađa dobit. Ne postoji ni jedno siromaštvo koje ne bi mogla dosegnuti ljubav. Na kojem god području života neka osoba založi sebe, to je sijanje iz kojeg raste život, ozdravlja ono što je bolesno, uzdiže palo, pronalazi izgubljeno, besmisleno ispunja smislom, ostvaruje puninu – jednostavno rodi obilnim rodom. Nema izazovnije činjenice od toga da je Bog uložio sebe za nas u Sinu svome Isusu Kristu, u njegovoj posvemašnjoj ljubavi na križu dokraja do u smrt, te je taj njegov ulog urodio obilnije od bilo kojeg ljudskog uloženog kapitala, ostvario je pobjedu života nad smrću, uskrsnuće, život vječni. Takav je Bog: On ne može drugačije, nego ljubi na posvemašnji i neopozivi način i u njem je temelj smisla svakog drugog ulaganja i jamstva rasta života po njegovoj zakonitosti.
Poštovana braćo i sestre! Pred tim izazovom našao se sv. Lovro, to je razumio, oduševio se za taj životni model, opredijelio se biti vjeran Isusu Kristu po uzoru njegove smrti za nas dokraja. Rođen je oko 230. godine. Papa Siksto II. postavio ga je za nad-đakona u rimskoj Crkvi i povjerio mu napose brigu za njezine siromahe. Kad je papa 6. kolovoza 258. bio uhvaćen da bi bio odveden na mučilište, preporučio je Lovri neka razdijeli crkvena dobra siromasima, najavivši i njegovo mučeništvo, koje se zbilo 10. kolovoza te iste 258. godine. Na naredbu cara Valerijana da preda crkveno blago, đakon Lovro se pojavio pred sucem sa siromasima izjavivši: „Evo blaga Crkve“! Odmah je bio osuđen, položen u plamen vatre i tako usmrćen. Jedan zapis o njegovu mučeništvu kaže, kad je bio pozvan da žrtvuje poganskim bogovima Lovro je odgovorio: „Prinosim se Bogu za žrtvu miomirisnu, raskajano srce žrtva je Bogu ugodna“. Mučenik Lovro bio je poput Krista, život mu je postao dar. Iz njega ne izlazi otrov raspadanja života predan smrtnoj moći, nego zrači snaga života. Darujući svoje tijelo za Krista, pobijedio je moć smrti. Mučenik živi i daje život upravo svojom smrću!
Draga braćo i sestre! Opisujući život sv. Lovre i pozivajući vjernike da ga nasljeduju sv. Augustin je napisao: „Sv. Lovro bio je đakon Rimske Crkve. Ondje je bio služitelj Isusove krvi, i ondje je za ime Kristovo prolio svoju krv. Lovro je ljubio Krista u svom životu, nasljedovao ga u smrti. I mi, braćo, ako zaista ljubimo, nasljedujmo. Nije nam, naime, moguće dati u zamjenu neki dragocjeniji plod naše ljubavi od nasljedovanja Krista, koji je „trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim“ (1 Pt 2,21). Dakle, tražimo da shvatimo na koji način, osim prolijevanja krvi, osim kušnje trpljenja, kršćanin treba slijediti Učitelja. Krist se ponizio: evo ti, kršćanine, primjera za nasljedovanje“ (Augustin, Govor 304).
Prigodom spomena mučenika XX. stoljeća, papa Ivan Pavao II. tumačeći u Rimskom Koloseumu Isusovu tvrdnju iz današnjeg evanđelja „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga“ (Iv 12,25) kazao je: „Radi se o istini koju suvremeni svijet često odbacuje i prezire, uspostavljajući ljubav prema samom sebi vrhunskim životnim mjerilom. Ali svjedoci vjere nisu smatrali svoju korist, vlastito blagostanje, osobni život većim vrijednostima od vjernosti evanđelju. Premda slabi, pružili su snažan otpor zlu. U njihovoj krhkosti zasjala je snaga vjere i Gospodinove milosti“.
Braćo i sestre! Sveti Pavao, pišući Korinćanima uvjerava u današnjem drugom čitanju kako je svaki karitativni čin sijanje da bi poželi bogati plod. Pozivajući Korinćane da daruju svoj velikodušni prilog za siromašnu braću i sestre u Jeruzalemu, upozorava: „Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti“ (2 Kor 9,6). Ljudsko siromaštvo u suvremenoj kulturi očituje se na mnogim razinama: duhovnoj, materijalnoj, kulturnoj, moralnoj. Uzrok te oskudnosti utemeljen je u individualizmu, sebičnom traganju za dobiti, konzumerizmu koji teži za vlastitim užitkom, umrtvljuje čovjeka u njegovoj spremnosti sebedarja, polaganja života za drugoga, bez kojeg ga ništa drugo ne može ispuniti, usrećiti, darovati smisao. Prije ulagača materijalnog kapitala u gospodarstvo, u Hrvatskoj traže se stoga oni koji su spremni uložiti sebe, položiti se za drugoga u braku i obitelji, svećeništvu i redovništvu, u politici i gospodarstvu, u odgoju i obrazovanju, znanosti i kulturi, založiti se za ljude bez radnog mjesta, siromašne, osamljene i bolesne. Takva založenost ljubavi, velikodušno je sijanje iz kojeg se rađa i raste život na čovjekovu mjeru po Božjoj zamisli i daru. Sv. Lovro, zaštitniče Požeške biskupije i našega Caritasa, moli s nama i za nas da mi budemo takvi u našoj domovini Hrvatskoj. Amen.«
