Požeški biskup Antun Škvorčević na blagdan sv. Klare, 11. kolovoza pohodio je samostan sv. Klare u Požegi i u samostanskoj crkvi predvodio misno slavlje. S njim su koncelebrirali dijecezanski i redovnički svećenici iz grada Požege i drugi prijatelji sestara klarisa. Među ostalim sudjelovali su i bogoslovi Požeške biskupije koji se ovih dana nalaze na svom ljetnom susretu u Velikoj. Na početku svete mise biskup Antun je spomenuo kako su sestre klarise u dvadeset godina postojanja Požeške biskupije ugradile svojih sedamnaest godina molitve i žrtve, napose za svećenike i duhovna zvanja te da im ovim slavljem želimo zahvaliti za to plemenito služenje. Naglasio je aktualnost sv. Klare, čiji lik ni nakon više od sedam i pol stoljeća od njezine smrti nije izblijedio niti je oslabila njezina duhovna snaga, koja je bio Isus Krist, uskrsli i raspeti Gospodin. Pozvao je nazočne da se preporuče sv. Klari te im izmoli barem dio njezine vjernosti Isusu Kristu, te da u ovim vremenima u njima bude više Božje snage.
Potaknut riječima zborne molitve koja kaže da je Bog sv. Klaru nadahnuo ljubavlju prema evanđeoskom siromaštvu, biskup je u homiliji spomenuo da je ovo slavlje euharistijska točka sa siromašnim sestrama klarisama u pripravi za naš Treći biskupijski euharistijski kongres, i ujedno svojevrsni nastavak jučerašnje euharistijske postaje karitasovih djelatnika i volontera, koji služe siromasima. Podsjetio je kako je Klara, kad je navršila 18 godina – nadahnuta evanđeoskim siromaštvom koje je započeo živjeti sv. Franjo – pobjegla od kuće da bude siromašna. Mi smo svjedoci, nastavio je biskup, kako danas neki bježe iz Hrvatske u inozemstvo da bi po mogućnosti bili bogati. Zapitao se, kako razumjeti pravilno ta opredjeljenja? Milošću Božjom i svjetlom odozgo Klara je shvatila da ono što su članovi njezine obitelji i drugi ljudi u ono doba nastojali živjeti (trgovina, viteštvo i sl.) nije dovoljno da bi mogla ostvariti vlastito postojanje u mjeri Božjoj, i da smisao njezina života nije u tome da ona služi materijalnome, nego da materijalno služi njoj u ostvarenju svoga života po Božjem naumu. Kazao je da Klara nije prezirala materijalnu stvarnost jer je i nju Bog stvorio, ali se nije dala njome zarobiti, pronašla je ars vivendi i cijelog života nastojala što savršenije živjeti evanđeosko siromaštvo. Klarino siromaštvo, zakljuičio je, bila je sloboda od navezanosti na materijalna dobra, kako bi mogla biti potpuno Isusova i u njemu pronaći vlastito ostvarenje i smisao života.
Biskup je spomenuo da o toj slobodi na svoj način govori i današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Hošee, koje predstavlja Božju namjeru da Izrael, svoju zaručnicu povede u pustinju gdje će progovoriti njezinu srcu. Pojasnio je da je pustinja ovdje metafora za stanje u kojem čovjek nema ništa drugo na što bi se mogao osloniti, nego jedino Boga, odnosno da je u pustinji svoga života bez Boga čovjek izgubljeno biće. Podsjetio je da su mnogi ljudi, među njima u novije doba i Charles de Foucauld, odlazili u pustinju da bi u njoj pronašli Božju blizinu i ondje mu služili. Biskup je pozvao nazočne da ispitaju i provjere kako pristupaju vremenitim dobrima, pronalaze li evanđeosku mjeru po kojoj se njima tako služe da im Bog ostane prva i najvažnija stvarnost te u sjedinjenju s njime postignu vječna dobra, svoje vrhunsko ostvarenje i smisao.
Istaknuo je važnost tvrdnje sv. Pavla u naviještenom ulomku iz Druge poslanice Korinćanima, da Bog vjerom svijetli u našim srcima i pomaže nam da na licu Kristovu promatramo slavu Božju. Podsjetio je kako smo u suvremenoj civilizaciji na svoj način zarobljeni televizijskim i kompjutorskim ekranima, gledamo ono što možemo postati po nekim ljudskim, pokatkad nedobronamjernim strategijama koje nerijetko ponižavaju čovjeka i ispražnjuju mu dušu, ostavljaju nas na površini a da razmatranjem Kristova lica i otkrivajući na njemu Slavu Božju, puninu života ostvarenu za čovjeka u njegovoj muci i smrti, postajemo dionicima Božjeg projekta o nama. Posvjedočio je kako ga uvijek impresionira kad se u bazilici sv. Petra u Rimu prisjeti relikvije Veronikina rupca u kojem je ostalo utisnuto Isusovo lice, i kako je pjesnik Dante zamijetio da vjernici iz Hrvatske, koji su u Rim hodočastili jubilejske 1300. godine, s nekom posebnom čežnjom gledaju tu relikviju i govore: »Gospodine Isuse, takvo li je bilo lice tvoje«. Istaknuo je kako je važno da Hrvati i danas ostanu bogotražitelji, tražitelji lica Isusova, i da u njemu otkrivaju svoju istinu i pronalaze svoju sudbinu.
Govoreći o konkretnim načinima kako svi mi poput Klare možemo promatrati lice Isusovo, biskup je kazao da to najbolje činimo kad slušamo Božju riječ i o njoj razmišljamo, a osobito kad sudjelujemo u Isusovoj žrtvi na križu koju on na oltaru obnavlja u svakoj svetoj misi, i kad u pričesti postajemo dionicima slave Božje, to jest punine samoga Božjeg života. Spomenuo je kako Isus u današnjem evanđeoskom ulomku naše jedinstvo sa sobom pojašnjava slikom trsa i loze, istaknuvši da smo po svetom krštenju ucijepljeni u njega. On nas, nastavio je, po drugim svetim sakramentima, napose euharistiji ispunja svojom ljubavlju po kojoj on ostaje u nama i mi u njemu, hrani nas za život vječni. Biskup je ustvrdio da su sestre klarise u Požegi po uzoru na svoju svetu Majku napustile svoju obitelj, odrekle se bogatstva da bi poput nje bile posvema slobodne za Isusa Krista, svaki dan mogle promatrati njegovo lice, i u njemu pronalaziti snagu i smisao života, koji jedini može dati on koji je iz ljubavi za nas umro na križu. Potaknuo je sestre da nastave što savršenije živjeti evanđeosko siromaštvo, te na taj način rastu u što dubljem odnosu s Isusom Kristom, i budu snažne duhovne stanice požeške mjesne Crkve. Poželio je da i njima otajstvo euharistije koje svakodnevno slave i kojem se klanjaju bude snaga – kao što je bilo sv. Klari, koja je, kako kaže predaja, s Presvetim oltarskim sakramentom u rukama spriječila Saracene da naude njezinim sestrama – da se znaju oduprijeti napastima s ekrana suvremenog svijeta i ostati zagledane jedino u Isusovo lice. Zamolio ih je da svojom molitvom trajno prate naše bogoslove i svećenike kako bi ostali vjerni Isusu Kristu.
Na koncu misnog slavlja biskup Antun je zahvalio nazočnima što su svojim sudjelovanjem na svetoj misi posvjedočili svoju vjeru i pretočili je u pjesmu i molitvu. Sestrama klarisama je zahvalio za njihovo služenje, molitvu i žrtvu, napose za svećenike. Čestitao im je svetkovinu sv. majke Klare, a sestri Klari Lisac čestitao imendan. Pozvao je sestre na slavlje Trećega biskupijskog euharistijskog kongresa, koje će pred našom Katedralom idućega 24. rujna, predvoditi kardinal Stanisław Dziwisz, tajnik pape Ivana Pavla II. i tako nas na sasvim poseban način povezati sa svetim Utemeljiteljem naše Biskupije.
