1.čitanje: Prva knjiga o kraljevima 19, 9a.11-13a
U one dane: Dođe Ilija na Božje brdo Horeb, ⁹ uđe u neku pećinu i prenoći u njoj. I gle, eto k njemu riječi Gospodnje. Glas mu reče: ¹¹ »Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; ¹² a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. ¹³ Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem , izađe i stade na ulazu u pećinu.
Riječ Gospodnja
Velika bogojavljenja (teofanije) su znakovi po kojima Bog očituje svoju nazočnost a da se u on u njima potpuno ne otkriva. Na Horebu prorok Ilija doživljava »silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi« (11. r.). Kako u tome ne vidjeti naznaku Božje moći? Brda i hridi su veličanstvene i snažne pojave koje priroda izlaže ljudskom pogledu: može ih zdrobiti samo onaj koji je veća Moć i Sila. Potres je druga prirodna pojava koja u čovjeka ulijeva strah, osjećaj sićušnosti i nemoći da se obrani. On spontano u njemu rađa bojazan pred onim čime ne može upravljati i što ne može kontrolirati. Njegove nutarnje sigurnosti ruše se još više negoli što se raspada potresena zemaljska površina. Gospodin je Bog koji urušava ljudske sigurnosti. Oganj, općenito, snažno u pamet doziva ono što je neizrecivo, neshvatljivo i najuzvišeniji božanski atribut: svetost. Ulomak nam pak daje naslutiti da te značajke pokazuju udaljenost između božanske transcendencije i ljudske sićušnosti. Iliji je bilo zapovjeđeno da iziđe iz pećine u nazočnost Božju, međutim, uplašen pojavom neobično snažnih prirodnih sila on se ponovno vraća u nju. Tek na »šapat laganog i blagog lahora« (12. r.) zaustavi se na ulazu svog skloništa. Imanentna delikatnost Boga koji se skriva omogućuje čovjeku da ga si približi kako bi uživao njegovo prvobitno prijateljstvo (usp. Post 3, 8).
2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 9, 1-5
Braćo: ¹ Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: ² silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. ³ Da, htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. ⁴ Oni si Izraelci, njihovo je posinstvo, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; ⁵ njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.
Riječ Gospodnja
Apostolova povjerljivost je dirljiva: » silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu«. Uzrok toga nutarnjeg mučeništva je solidarnost »po tijelu« sa svojom braćom, Izraelcima, od kojih je sada odijeljen zbog vjere u Krista Gospodina. Židov, dakle, »po tijelu« a kršćanin »po vjeri« koju ispovijeda, Pavao doživljava jedan od najdubljih razdora koji ga je kao čovjeka mogao zadesiti: bti istovremeno i židov i kršćanin. Bolna ranjenost postaje gotovo fizička kad veli: » Da, htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju« (3. r.). U nizu svetaca koji će uslijediti u dvadeset stoljeća kršćanstva, on je nedvojbeno prvi koji je nasljedovao Krista u takvoj vrsti mučeništva: postati proklet radi spasenja braće, prihvatiti najveću pogrdu da druge oslobodi od onoga što zamračuje istinu i udaljava od punog zajedništva s Bogom. ‘Anatema’ je označavala stavljanje na stranu kako bi se sačuvalo za Boga po potpunom uništenju. Kasnije je ta riječ izokrenula značenje u ‘prokletstvo’. Za kršćanina je to odijeljenost od Krista. Progonitelji i mučenici natjecali su se da od toga učine os svoje savjesti da dokažu čvrstinu, jedni u nastranosti, drugi u vjeri. Apostola pak umiruje nada u božanska obećanja. Pozivanje na Izraela je spomen jednog naroda, jednog izabranja, jednog saveza kojemu je Krist pečat pa i po svome tijelu.
Evanđelje: Matej , 14, 22-33
²² Pošto je nahranio mnoštvo uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. ²³ A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. ²⁴ Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. ²⁵ O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar.
A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Riječ Gospodnja.
Isus se povlači na goru »nasamo, da se pomoli« (23. r.). Ta nas slika odvodi izvan prostora i vremena: izgleda da se sve zaustavilo u vječnom spokoju Sinovljeve tišine u Ocu. Čini se da za njega ne pada noć. Naprotiv, oni koji su uznemireni, su apostoli: brodica je šibana valovima, a pala je noć (24. r.). S isusovim približavanjem sviće zora. No, time nevrijeme ne prestaje. Vanjskim i prirodnim pojavama pridružuje se ona najstrašnija, nutrina uznemirena nepredvidljivošću fascinantnog događaja: Isus im prilazi hodajući po moru (25. r.). Evanđelje na lapidaran način kaže: »Od straha kriknuše« (26. r.). Strah je čovjekovo drevno ropstvo, suprotstavljeno vjeri. Gospodinov odgovor – »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (27. r.) – čini se da smiruje atmosferu. Petar čini iznenađujući gestu ne po vjeri, već po nagonskoj želji za provjeravanjem. Odgovara naime: »Gospodine, ako si ti« (28. r.). Međutim, ljudsko poduzimanje nije mu dovoljno da pođe Isusu u susret. Strah ga potapa i samo ga spašava poniznost vjere. Razlog je odmah poznat: »Zašto si posumnjao?« (31. r.). U završnom činu poklonstva svi sudjeluju. Za sve »vjetar utihnu« (32. r.). U zoru je dakle nastupila bonaca: u svjetlu istine u Kristu, s Kristom i po Kristu čovjek nakon dokazivanja dobiva počinak srca u Bogu.
MEDITACIJA
Tri ulomka današnjeg bogoslužja na temu vjere u Boga-koji-je-s nama, prisutan i djelatan u sveopćoj povijesti kao i u osobnom životu svakog čovjeka, ponovno nam dozivaju u pamet razmišljanje o trajnoj kvaliteti i načinima židovskog i kršćanskog iskustva. Ilija, Pavao i Petar su tri velikana u odnosu na nas u iskustvu vjere u transcendentnog Boga, udaljenog i svetog, no također u potpunosti za čovjeka; Bog ‘otaca’ zaogrnut otajstvenim plaštem i Bog koji je djelatan u povijesti kao Onaj koji spašava; Bog čija je bît nespoznatljiva, no čija su volja i želja njegovo prigibanje nad čovjekom, briga za njega i uzimanje za ruku u prigodnom trenutku. To nam ne daje za pravo iznositi lagane filozofske apstrakcije, već zaokuplja čitavo postojanje u temeljnom opredjeljenju vjere. To nisu poruke, već djela. ‘Potpuno drugi’ Bog ne očituje se u slikama, već se objavljuje u riječi a, u punini vremena, u Sinu Jedinorođencu. Vjera dakle ne može ostati usidrena u čovjekovo afektivno područje. Ona se nužno mora očitovati u zalaganju, jer povijest nije više slijed događaja, već jedan jedinstveni spasonosni događaj, čija osnovu je Bog otkao sa čitavim čovječanstvom.
MOLITVA
Daj nam, Gospodine, pogled koji će nam omogućiti da vidimo tvoju ljubav u svijetu, unatoč tome što su ljudi zakazali. Daj nam vjeru da se pouzdajemo u tvoju dobrotu, unatoč našem neznanju i nemoći. Daj nam spoznaju, da mognemo nastaviti moliti srcem koje poznaje, i pokaži nam ono što svatko od nas mora činiti da što prije dođe dan sveopćeg mira (Iz svemira, astronauti Apolla 8, 24. prosinca 1968).
KONTEMPLACIJA
Zašto je Isus udovoljio Petrovoj molbi? Zato, jer da mu je odgovorio: »Ne možeš«, Apostol, koji je bio tako gorljiv, bi to i dalje uporno tražio. Isus ga je dakle uvjerio činjeničnim putem, tako da u budućnosti bude umjereniji. Petar je, međutim, nezadrživ. Iskočivši iz lađe, našao se preplavljen valovima, jer se bio prestrašio. Bacivši se u more, Petar je pošao ususret Isusu, sretan ne toliko što hoda po vodi, koliko zbog toga što ide k njemu. No, nakon što je obavio najteži dio posla, Apostol je zakazao pred manjom opasnošću, to jest pred puhanjem vjetra, a ne pred silinom mora. Takva je narav čovjeka: počesto, nakon što svlada najveće kušnje, padne na onim najmanjim. Dok je još obuzet strahom od oluje, ima hrabrosti baciti se u vodu, dok, međutim, nakon toga ne može se oduprijeti naletu običnog vjetra, unatoč tome što stoji u Isusovoj blizini. Ne koristi, dakle, ništa biti blizu Spasitelju, ako mu vjerom nismo blizu. Ali zašto, u ovom slučaju, Gospodin ne zapovijeda vjetrovima da prestanu puhati već naprotiv pruža ruku da izvuče Petra? Zato jer je bila potrebna njegova vjera. Kad mi prestanemo činiti svoj dio posla, i Bog nam prestaje pomagati […]. Da Petrova vjera nije oslabila, on bi se lako odupro i vjetru. A dokaz da je tomu tako leži u činjenici da Gospodin, i nakon što je Petra uzeo za ruku, dopušta da vjetar i dalje puše sa svom svojom snagom, želeći mu pokazati da mu on nipošto ne bi mogao naškoditi, dokle god bi njegova vjera bila čvrsta (Ivan Zlatousti, Tumačenje Matejeva evanđelja, 50, 1s).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Ne boj se jer ja sam s tobom« (Dj ap 18, 10)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Bože moj, rođen sam da tebe gledam, da od tebe živim, da zbog tebe djelujem. Samo mi svijest da ti služim vjerno može podariti mir. Drhtim na pomisao da te nisam dostojan. To je pravi »strah Božji«. Može moj, odrastao sam i moradoh podnijeti da te gledam kako te ne razumiju ne samo mišlju, već i riječju i djelom…I odlučio sam u svojoj nutrini da ću nadoknaditi uvrede, da ću biti tvoj besprijekorni i neustrašivi vitez. Pogriješio sam, sagriješio sam protiv tebe, nisam ti dao sve moje sile, dao sam se rastresti, i ja sam te također uvrijedio. Bojao sam se potvrditi tvoju volju; činilo mi se da je ona bahatost i osornost prema onome koji je nije želio čuti. No, prisila izvršena u tvoje ime, ili, bolje rečeno, odupiranje zlu u tvoje ime je sveto premda nekome zadaje bol. Ti želiš da budem s bilo kime; a ja bih htio biti samo s najjačima, da mi oni dadu nešto od svoje snage. A onda pomislim kako je to svojevrsni oprez koji me može zatvoriti za nekoga tko je slabiji od mene, kojemu je potrebna ona snaga koje ja imam više od njega. Neću li, možda, ja izgubiti svoju snagu, neće li slabost drugoga prijeći na mene? Rizik jamačno postoji, no spasenje je u tome da se ponište utjecaji, ili bolje rečeno, u tome da ih se održi u takvoj ravnoteži da se može dati a da se ne izgubi (Mario Finzi, mladi bolonjski Židov, 23. ožujka 1944., osam dana prije deportacije u Auschwitz).
