1.čitanje: Knjiga proroka Izaije 55, 1-3
Ovo govori Gospodin:
¹ Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novca, dođite!
Bez novca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko!
² Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti?
Mene poslušajte i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela.
³ Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.
Sklopit ću s vama savez vječan, savez milosti Davidu obećanih.
Riječ Gospodnja
Narodu u progonstvu Gospodin po ustima proroka upravlja riječ nade. Dobra koja će podijeliti izlaze iz okvira ovoga svijeta; veli naime: »Bez novca kupite i uživajte« (r. 1.). To je slikoviti nagovještaj besplatnosti otkupljenja, »pravednosti« Boga koji je bogat milosrđem. Ulomak završava božanskim obećanjem: »Sklopit ću s vama savez vječan« (r. 3). Beskrajna milost je, dakle, na obzoru onoga koji se sada suočava s nesigurnošću i patnjom.
U ovom kratkom proročanstvu je zanimljivo uparivanje glagola: »poslušati i jesti«, »poslušati i živjeti«. ‘Poslušati’ Gospodina znači otvoriti svoje srce i u djelo sprovesti njegovu Riječ, dopuštajući da nas ona preobrazi, jer ona u sebi sadrži klicu novoga života. Ako prvi binom u tom slušanju naglašava učinak ‘hranjenja’ – »jesti« -, drugi ističe konačnu i divnu posljedicu tog slušanja – »živjeti« -, u kojoj se dohvaća gotovo apsolutna sigurnost.
Navode se četiri tvari: voda, vino, mlijeko, kruh. Voda je simbol života i njegov je temelj. Vino upućuje na radost i postaje znak mesijanske gozbe. Mlijeko označuje blagostanje i obilje darova kojima nas obdaruje Bog utjehe i nježnosti prema svom narodu. I konačno, kruh se navodi ‘apofatički’, to jest po onom što nije. Doista, drugačiji će biti kruh koji s neba silazi, kruh za vječni život: Isus Krist Gospodina naš.
2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 8, 35.37-39
Braćo:
³⁵Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? ³⁷ U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. ³⁸ Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ³⁹ ni sile, ni dubina, ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.
Riječ Gospodnja
Apostol prikazuje dramu kršćanina u svijetu koji u solidarnosti s propadljivošću, trpljenjem, grijehom i smrću odbacuje ono što mu po naravi ne pripada. Općenito, to također vrijedi za svakog čovjeka među valovima povijesti koja ga želi preplaviti svojim nevoljama i tjeskobama. Ali svako lišavanje nje ispunjeno sigurnošću koja tragično stanje preokreće u mnogo svjetliju stvarnost: Ljubav Boga koji je jači od smrti.
Dramatični se okvir, dakle, preokreće u korist čovjeka »po Onome koji nas uzljubi« (r. 17.). Nijedan stvor, ma kako snažni i nadmoćni bili kao oni anđeoski, neće više moći pobijediti onoga koji bude ukorijenjen u »ljubavi Božjoj u Kristu Isusu« (r. 39.). Ovaj Pavlov tekst snažno nam doziva drugi tekst u kojem Apostol veli: »Bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji « (1 Kor 3, 22s.). U ljubavi Božjoj i u Kristovu božanskom čovještvu otkupljeni čovjek se opet podvrgava gospodstvu Onoga kojemu sve pripada i u čijem otajstvu svi imaju udjela.
Evanđelje: Matej , 14, 13-21
U ono vrijeme: ¹³ Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. ¹⁴ Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike. ¹⁵ Uvečer mu pristupe učenici pa reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« ¹⁶ A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« ¹⁷ Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« ¹⁸ A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« ¹⁹ I zapovijedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima a oni mnoštvu. ²⁰ I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. ²¹ A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.
Riječ Gospodnja.
Isus saznaje za nasilnu smrt Ivana Krstitelja i osjeća potrebu da se povuče »u osamu, na samotno mjesto« (r. 13.). Isus u tugovanju, moglo bi se reći.
Čovječanstvo, kojega je mnoštvo slika, ulazi u svoju samoću i odlazi u svoju pustinju. Bog koji je postao čovjekom solidarno je na se preuzeo ljudsku bol a njega čovjek spontano nasljeduje u ovom križnom putu življenja u povijesti u kojoj izgleda da prevladavaju patnja i nevolja. Tri glagola, dakle, izražavaju Spasiteljevo zahvaćanje: »vidje«, »sažali mu se« i »izliječi« (r. 14). Božje srce je ustreptalo zbog ljudske bijede koja sama po sebi viče k Svevišnjemu. Uz to dvije oznake naznačuju nestanak svake moguće nade: »uvečer« i »pust kraj« (r. 15.) To je čas u kojem »Bogu nije ništa nemoguće«. Dakle, na ljudskoj vjeri Božja poniznost se mijenja u slavu. Na zahtjev učenika Isus odgovara: »Dajte im vi jesti« (r. 16.). iznenađuje ono »vi« kojim Gospodin Isus na njih prebacuje ostvarenje njegove zamisli: mogao je on sâm osobno intervenirati. No, upravo na slobodi njihove vjere on je mogao djelovati, učenici nešto poduzeti a svi mi dobiti hrane u izobilju.
MEDITACIJA
Glad i žeđ čovječanstva ne mogu se utažiti materijalnim dobrim. Izmorena i izmučena mnogovrsnim tjeskobama i problemima, ona u tijeku povijesti sve više doživljava vlastitu nesposobnost steći samo zemaljsko spasenje, i postići trajni mir i jednakopravnost. U neuspjehu svojih nastojanja i pokušaja čovjek još više postaje svjestan da mu je potrebna pomoć koja dolazi odozgor, i koja se zbog svojih nadnaravnih značajki mora doživjeti kao dar. Besplatnost te pomoći tim je izvanrednija ukoliko su nemjerljive njegova vrednota i važnost. Neposredno iskustvo svega toga je jedno: »Bog je veći od našeg srca« (1 Iv 3, 20). Na toj se istini temelji vječni savez. Isusovo ‘suosjećanje’ za silan svijet otkriva što to pokreće dar Božji u Sinu jedinorođencu za život svijeta: živo i opipljivo, istinsko suudioništvo. Ono predskazuje čas Kalvarije, ali u sebi potpuno sadrži euharistijsko otajstvo one žrtve božanske gozbe što nam ga čudo pruža u simbolu. Mesijansko doba je očitovano: Bog utažuje glad svoga naroda »besplatno«; hrani ga dobrim dobrim stvarima, kao što su: milost i istina, život i radost. I više od toga, veže ga za sebe hranom koja je zalog (kapara) vječnosti: utjelovljena Riječ koja se daje nama. U njemu je čežnja za Bogom, položena u čovjeka, uvelike uslišana u ispunjenju obećanja i u trajnoj povezanosti s njime.
MOLITVA
Umornost i slabost pritisnule su naša srca. Nemamo ni duhovne hrane ni potrebnog odmora za tijelo niti utjehe. Guše nas čežnja, iščekivanje i robijanje. Milosrdni Isuse, zazivamo tvoje suosjećanje, privijamo se uz tvoj probodeni bok. Najmilosrdnije srce ljubavlju zapaljeno, zagrli nas vezama smilovanja, ljubavi i jedinstva, da mognemo bolje, uvijek bolje ispuniti zadaće koje nas je Stvoritelj dodijelio. Amen (latvijski mladić u sibirskom logoru).
KONTEMPLACIJA
»Gladne napuni dobrima«. Najprije je ponizio, a potom odveo na pašnjake. Proročanski duh o budućim stvarima govori kao da su se već dogodili. Jer gladni još uvijek nisu napunjeni dobrima: da jesu, kako bi moglo biti gladnih? A ako su gladni, kako mogu biti napunjeni dobrima? Osim ako to shvatimo u smislu one riječi: »U igladni i napunjeni dobrima. Premda siti osjećaju želju i premda željni osjećaju sitost. To je sitost koja ne poznaje zasićenost, glad lišena patnje: štoviše ta sama glad, glad za blaženstvom, zasićuje ih bez prestanka.
Ali na putu nije kao u domovini. Na putu se žeđa i gladuje za pravednošću; u domovini ćemo se nasititi kad se očituje slava. Pa ipak već na tom zemaljskom putu gladni su napunjeni dobrima, jer im Bog daje hranu u pravo vrijeme. Napunjeni su dobrima, to jest darovima Duha Svetoga […]. A ovo je razlog zbog kojeg nas Bog hrani i odijeva na našem putu, zbog kojeg gladne napunja dobrima svoje utjehe: da postanemo Izrael, to jest kontemplativni (GUIGO IL CERTOSINO, Tornerò al mio cuore, Magnano, 1987, str. 51).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Ti si Bog moj, milosrđe moje« (Ps 59, 18)
ZA DUHOVNO ČITANJE
[Pisac, njemački liječnik, sjeća se iskustva proživljenog u rudnicima Vorkura sibirskog logora br. 9/10].Svakog jutra, oko četiri sata, slavila se sv. misa i dijelila pričest. Iz skupine koja se molila izdvajao se jedan rudar, u radnom odijelu poput ostalih i prilazio improviziranom oltaru (na dvjesto metara ispod zemlje). To je bio svećenik. Potom je iz mnoštva izašao netko drugi: poslužitelj. Na improviziranom oltaru se nalazio mali kalež i sićušni misal. Poslužitelj je iz torbe vadio malo zvonce. Srebreni kalež bijaše visok oko sedam centimetara, a širok četiri centimetra, djelo samih rudara. Za vrijeme sv. mise mnogi su pristupali pričesti. Hostije su se slale iz Latvije. Komunisti, ne shvaćajući o čemu se radi, nazivali su ih »latvijski kruh«. Vino je u logor dolazilo s Krima uz velike poteškoće. Za Uskrs čak ih se moglo pričestiti četiri stotine. Rudarima se na prikladan način dostavljala kutija cigareta u kojem se, ispod prvog reda cigareta, nalazilo Presveto umotano u komadić bijelog lana. Posvećena hostija se lomila i dijelila po skupinama od četiri ili više osoba.(usp. J. SCHMOLER, Die Toten kehren zurück, Berlin – Köln, 1954).
