Biskup Antun Škvorčević posjetio je 23. rujna kandidate za đakonat, koji se nalaze na petodnevnim duhovnim vježbama u Domu sv. Augustina u Velikoj pod vodstvom vlč. Ivice Bošnjaka i slavio s njima svetu misu u crkvi sv. Augustina.
U homiliji biskup je podsjetio kandidate da je Bog biće riječi, i da nitko nema čovjeku reći nešto bolje i veće od njega. Kazao je kako starozavjetni mudrac u ulomku prvog čitanja iz Knjige mudrih izreka govori o Božjoj riječi kao o stvarnosti koja je dvostruko prokušana. Najprije je životom prokušana kao Božja vlastita stabilnost, čvrstoća, neprolaznost i punina bitka. U životima pak mnogih ljudi Božja riječ je prokušana kao svjetiljka njihovoj nozi, kako veli psalmist u današnjem pripjevnom psalmu i kako pjevamo u Geslu Godine Božje riječi. Naglasivši kako je Božja riječ punina kojoj ne treba ništa dodavati, biskup je podsjetio kandidate za đakonat da su u svom dosadašnjem životu jamačno već iskusili što sve može u njih unijeti zla, pokvarena, mračna i nemoćna ljudska riječ, a što istinita, moćna i pobjednička Božja riječ. Potaknuo ih je neka ne dopuste da postanu žrtve nemoćne ljudske riječi, kojoj su izloženi svaki dan, osobito po suvremenim medijima, nego da prostore svoga duha sve više otvaraju Božjoj riječi i da od nje žive.
Podsjetio ih je da je i njihov svećenički poziv Božja riječ koja im je upućena te je u zahvalnosti za taj dar kandidatima poželio da svoju sadašnjost i budućnost grade na njoj. Izrazio je uvjerenje kako su tijekom ovih duhovnih vježbama provjerili sebe u svojim ljudskim slabostima, a osobito u onome što je u njima snažno i jako po Božjem djelovanju. Nadovezujući se na molitvu starozavjetnog mudraca u današnjem prvom čitanju: »Udalji od mene licemjernu i lažnu riječ; ne daj mi siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim«, biskup je utvrdio da je licemjerje čovjekova nutarnja gluma, laž i pretvaranje koje se može sakriti od drugih ljudi, ali se ne može sakriti Božjem pogledu. Upitao je dvojicu kandidata za đakonat je li njihovo opredjeljenje za Božju riječ i njegov poziv tako čvrsto i čisto, da u ovom trenutku mogu reći da nemaju nikakve zadrške pred Bogom, a još manje pretvaranja i licemjerja. Pozvao ih je da Isusova riječ »Idite«, koju je on u naviještenom evanđeoskom ulomku uputio apostolima, bude jedini oslonac njihova života i njihovo jedino blago. Još im je kazao da uvijek budu svjesni kako moć i vlast koje će im Isus dati šaljući ih navješćivati evanđelje, nisu njihov vlastiti proizvod, nego Božji dar, te da uvijek imaju na pameti kako uspjeh poslanja na koje ih Isus šalje neće ovisiti o njihovim intelektualnim ili nekim drugim sposobnostima, ni o društvenom statusu, kao niti o materijalnim stvarima koje posjeduju, nego jedino o njihovoj suradnji s Isusom Kristom i njihovoj vjernosti snazi Duha Svetoga. Napomenuo je kako evanđeosko siromaštvo na koje ih Isus poziva ne znači život u bijedi, odnosno u socijalnom siromaštvu, nego znači život u slobodi od navezanosti na materijalna dobra i samo u ovisnosti o Bogu kao jedinom životnom osloncu. Kao primjer takvog evanđeoskog siromaštva naveo je sv. Franju Asiškog i sv. Klaru, koji su siromaštvo smatrali privilegijem. Dok se mnogi ljudi danas u Hrvatskoj, koji teže za sve većim životnim standardom, izlažu opasnosti da na koncu završe kao sluge vlastitog standarda, biskup je pozvao kandidate za đakonat da se svojim opredjeljenjem za evanđeosko siromaštvo oslobode svake navezanosti na ovozemaljsko, kako bi u istinskoj slobodi i potpunom predanju mogli vršiti poslanje koje će im Gospodin Isus u đakonskom a potom u svećeničkom ređenju povjeriti.
Kazao je kako će svakodnevna molitva te čitanje i razmatranje Svetog pisma napose u Časoslovu, biti njihov prvi đakonski posao, a drugi će biti vršenje navjestiteljskog poslanja koje im Gospodin Isus povjerava u Požeškoj biskupiji u koju će đakonskim ređenjem biti inkardinirani. Dodao je kako će vidljivi znak njihova cjelovitog opredjeljenja i predanja u vršenju đakonske službe biti njihov život u celibatu koji su dragovoljno prihvatili. Zamolio je Isusovu Majku, koju ovdje u Velikoj častimo kao Gospu od Utjehe da svojim zagovorom pomogne te njihov »Evo me!« koji će izreći na đakonskom ređenju ne bude nesigurna ili možda prazna riječ, nego izraz njihova potpunog predanja volji Božjoj.
