Na Dušni dan, 2. studenog u požeškoj Katedrali svetu misu za vjerne mrtve predvodio je biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s kanonicima Stolnog kaptola, svećenicima na službi u Župi Sv. Terezije Avilske i iz središnjih biskupijskih ustanova. Na slavlju je sudjelovao požeško-slavonski župan Alojz Tomašević, predstavnici Hrvatske vojske i policije, udruga proizašlih iz Domovinskog rata, katoličkih i građanskih udruga te drugi vjernici. Pozdravljajući nazočne biskup je kazao da nam je danas, dok slavimo spomen svih vjernih mrtvih, u srcu i u molitvi svaki onaj koga pamtimo kao dragocjenu osobu, ugrađenu u naš osobni život, ali da se želimo spomenuti i onih koji su sebe ugradili u zajedništvo naše Crkve, našega Grada i Domovine: od prijašnjih gradonačelnika do sadašnjih članova pojedinih udruga, i svi oni koji su prije nas živjeli u 
gradu Požegi, i koji su svojim nerijetko skromnim, tihim, požrtvovnim djelovanjem služili čovjeku ovoga Grada i njegovu dostojanstvu. Kazao je kako se na poseban način želimo spomenuti naših poginulih i preminulih branitelja, čija je ljubav ugrađena u našu slobodu. Najvažnije pak na što se želimo podsjetiti jest činjenica da je Bog u sve naše preminule ugradio onu svoju ljubav koja se objavila u Isusu Kristu na njegovu križu, kojom je pobijedio smrt, a slavimo je u svetoj misi.
U homiliji biskup je spomenuo kako ovih dana prelistava najnoviju Encikliku pape Franje pod naslovom »Fratelli tutti« – »Svi smo braća«, istaknuvši da već njezino prvo poglavlje pod naslovom »Sjene jednog zatvorenog svijeta« svjedoči koliko je ona ukorijenjena u konkretno stanje suvremenog čovjeka. Ustvrdio je da Papa u tom poglavlju prikazuje svijet u kojem živimo kao zatvoreni sustav, a jedina otvorenost koja se zastupa i promiče jest na gospodarskoj razini, slobodne investicije i tržište u svim zemljama, koje omogućuje dobit uglavnom samo manjini. Biskup je povezao to s iskustvom zatvorenog svijeta koje je proživio prorok Izaija zajedno sa svojim židovskim narodom, odvedenim u babilonsko sužanjstvo. U ulomku prvog čitanja, slikom eshatološke gozbe koju će Bog na gori Sion pripraviti svim narodima, on optimistično naviješta da Bog za nas ljude želi izgraditi otvoreni svijet u kojem će smrt biti zauvijek uništena. Zatvoreni svijet je zapravo smrt. I ono što se zatvorilo u nama, osobito za Boga, to je smrtno stanje. A Bog želi obrnuto: otvoriti nas, izvesti iz naših osobnih i zajedničkih zatvorenosti, stvoriti od nas zajedništvo oko njegova gozbenog stola, ustvrdio je biskup. Pripomenuo je da nam to može izgledati kao utopija, jer imamo povijesno iskustvo kako su propali politički sustavi i 
ideologije koje su ljudima obećavale društvo ljudskog bratstva i jedinstva. No, gledano s Božjeg motrišta, neće propasti naš san – kako govori papa Franjo – koji sanjamo s Bogom, za koji se on zauzeo smrću i uskrsnućem svoga Sina, da se ostvari otvoreni svijet pobjede dobrote, plemenitosti, uspjeha, pravde, radosti i punine za sve, ustvrdio je biskup. Stoga je pozvao sudionike slavlje da u društvu zatvorenu smrtnim prijetnjama, sve svoje nade polože u njega.
Kazao je da se o smrti može govoriti s različitih polazišta. Primjerice, u trenutnim okolnostima pandemije koronavirusom svakodnevno se govori o njoj s medicinskog polazišta. Ustvrdio je kako apostol Pavao u ulomku drugog čitanja iz Poslanice Rimljanima najtočnije govori o smrti, jer polazi od Isusa Krista u čijem se vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća ostvarilo obećanje što ga je Bog obznanio po proroku Izaiji u današnjem prvom čitanju: da će smrt biti uništena zauvijek. Isus Krist je u naše umiranje i u našu smrt unio Božju nepobjedivost i snagu. On je u to posljednje zatvoreno stanje našeg postojanja, u smrtnu zatvorenost našega svijeta unio Božju ljubav koja ga je rastvorila za Božji zagrljaj, za njegovu vječnu pobjedu u nama, naglasio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da se potaknuti riječima sv. Pavla: »Živimo li dakle ili umiremo – 
Gospodinovi smo«, učvrste u kršćanskoj nadi i svoju sudbinu polože u ruke Isusa Krista, koji je svojom ljubavlju postao Gospodar i živima i mrtvima. Ustvrdio je kako je ta istina Božje objave o nama osobito utješna na dan kad se spominjemo naših preminulih i kad više nego inače razmišljamo o svojoj vlastitoj smrti. O toj nam istini Isus govori u evanđeoskom ulomku. Pozvani smo biti dionici onih Božjih spoznaja kojima Otac spoznaje Sina i Sin Oca, a to je ljubav kojom Otac živi puninu svoga odnosa prema Sinu i Sin prema Ocu vezom Duha Svetoga. Uvedeni po krštenju u taj dinamizam Božje unutartrojstvene ljubavi, mi već ovdje na zemlji postajemo dionici života koji oduvijek struji u punini Božjeg bitka. Trojstveno zajedništvo života, to je ta otvorenost života od vječnosti u kojoj nas je smislio Bog i u koju nas u konačnici želi u punini uvesti. 
Stoga Isusov poziv: »Dođite k meni svi umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti« ima danas na Spomendan svih vjernih mrtvih osobitu snagu, jer nas jedino on može osloboditi smrti kao naše najveće izmorenosti i opterećenosti, i dati konačni i vječni spokoj našim dušama, poručio je biskup sudionicima slavlja. Završavajući homiliju, zamolio je Isusovu Majku da prati svakoga pojedinog od nazočnih u nastojanju oko razumijevanja Božje objavljene istine o nama i o našoj smrti, da nitko od njih ne ostane dio svijeta zatvorenog sebičnošću i smrću, nego da svakog dana žive u otvorenosti onoj Božjoj ljubavi koja je na križu Isusovu pobijedila i samu smrt.
Molitvu vjernih pred velikim križem, postavljenim ispred svetišta, predvodili su predstavnici pojedinih slojeva građana i položili svijeće za sve preminule kanonike i druge svećenike, redovnike i redovnice, nositelje vlasti, članove crkvenih i građanskih udruga i društava, napose za poginule u Domovinskom ratu te sve one koji su pokopani u kripti Katedrale. Na svršetku misnog slavlja biskup Antun je sa svećenicima sišao u kriptu i ondje izmolio molitvu odrješenja za ondje pokopane. Svim sudionicima slavlja zahvalio je što su se molitveno spomenuli svojih preminulih sugrađana.
