BRATSTVO I DRUŠTVENO PRIJATELJSTVO
Osam godina nakon svog izbora papa Franjo napisao je novu encikliku koja sabire mnoga njegova prethodna naučavanja (usp. Fratelli Tutti, br 5). [1]
Kad je započeo svoj pontifikat, prva ideja na koju je Franjo ukazao bila je »bratstvo«. Prignuo je glavu pred narodom sabranim na Trgu Sv. Petra i odnos između biskupa i naroda definirao kao »stazu bratstva«, izrazivši želju: »Molimo uvijek jedni za druge, za čitav svijet da zavlada veliko bratstvo.« [2]
Naslov enciklike izravni je navod iz Opomena sv. Franje. On ukazuje na bratstvo koje obuhvaća ne samo ljudska bića, nego i zemlju, u punom suglasju s drugom njegovom enciklikom Laudato Si’. [3]
Bratstvo i društveno prijateljstvo
Enciklika Fratelli Tutti odnosi se i na bratstvo i na društveno prijateljstvo; to dvoje zajedno su središnja poruka teksta. Realizam koje se proteže njegovim stranicama raspršuje bilo kakvu romantičnu prazninu koja se uvijek negdje pritajeno krije kad god govorimo o bratstvu. Za Franju bratstvo nije tek neka emocija, osjećaj ili ideja – bez obzira koliko plemenita ona bila – nego činjenica koja sa sobom nosi i neki ishod, neko djelovanje (i slobodu djelovanja): »Komu bih ja mogao biti brat?«
Tako shvaćeno bratstvo preokreće prevladavajući apokaliptički mentalitet, odnosno pristup stvarnosti koji se bori protiv svijeta, smatrajući ga protivnim Bogu, to jest idolom, i da stoga treba što je prije moguće biti uništen kako bi se ubrzao svršetak vremena. Pred bezdanom apokalipse nema više braće i sestara, postoje samo otpadnici ili mučenici koji plivaju protiv struje. Međutim, mi nismo militanti ili otpadnici, mi smo svi sestre i braća.
Bratstvo ne sagorijeva vrijeme niti zasljepljuje oči i duše. Umjesto toga ono uzima vrijeme, koristi se vremenom potrebnim za svađu i pomirenje. Bratstvo troši vrijeme, apokalipsa ga spaljuje. Bratstvo zahtijeva vrijeme dosade i gnjavaže. Mržnja je puko uzbuđenje. Bratstvo je ono što jednakima dopušta da budu različiti. Mržnja uklanja one koji su drugačiji. Bratstvo štedi vrijeme koje uključuje politiku, posredovanje, susret, izgradnju građanskog društva i brigu. Fundamentalizam sve to briše kao u video igri.
To je razlog zašto su papa Franjo i Ahmad al-Tayyeb, veliki imam al-Azhara, 4. veljače 2019. godine u Abu Dhabiju potpisali povijesni dokument o bratstvu. Dvojica vođa prepoznali su se kao braća i nastojali su zajedno svrnuti pogled na današnji svijet. I što su shvatili? Da je bratstvo jedina alternativa koja se može suprotstaviti apokaliptičkom rješenju i obuzdati ga.
Nužno je ponovno otkriti tu moćnu evanđeosku riječ, koja je uzeta kao poklik Francuske revolucije, ali koju je poredak nakon revolucije napustio da bi konačno bila uklonjena iz političko-ekonomskog rječnika. Bila je zamijenjena slabijom riječju »solidarnost« koja se u enciklici pojavljuje 22 puta (za usporedbu, riječ »bratstvo« pojavljuje se 44 puta). »Dok je solidarnost načelo društvenog planiranja koje nejednakima omogućuje postati jednakima, bratstvo je ono što jednakima omogućuje prigrliti ljude koji su drugačiji.«[4]
Priznavanje bratstva mijenja naše perspektive, i temeljito ih preokreće. Ono je snažna poruka koja ima političku vrijednost. Svi smo mi braća i sestre, i zbog toga smo svi građani s jednakim pravima i obvezama, pod čijom sjenom svatko uživa pravednost.
Bratstvo je stoga solidan temelj za življenje »društvenog prijateljstva.« Govoreći u Havani 2015. godine, papa Franjo se prisjetio kako je jednom posjetio veoma siromašno područje Buenos Airesa. Župnik iz susjedstva upoznao ga je sa skupinom mladih ljudi koji su gradili nekoliko zgrada: »Ovaj je arhitekt; ovaj je Židov; ovaj je komunist; ovaj je praktični katolik; ovaj je…« Papa je prokomentirao: »Bili su različiti, no svi su oni zajedno radili za opće dobro.« Franjo taj stav naziva »društveno prijateljstvo«, koje zna kako spojiti prava s odgovornošću za opće dobro, različitost s priznavanjem temeljnog bratstva.
Enciklika Fratelli Tutti započinje prizivanjem otvorenog bratstva, koje omogućuje svakoj osobi da bude priznata, cijenjena i voljena bez obzira na fizičku blizinu, izvan mjesta na svijetu na kojem su rođene ili na kojem žive. Vjernost Gospodinu je uvijek razmjerna ljubavi za svoju braću i sestre. I taj razmjer je temeljni kriterij enciklike: ne možeš reći da voliš Boga ako ne voliš svoju braću i sestre. »Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti« (1 Iv 4, 20)[5]
Od početka enciklika jasno kaže da je Franjo Asiški proširio bratstvo ne samo na ljudska bića – a osobito na napuštene, bolesne, odbačene, posljednje, premostivši razdaljine porijekla, naroda, rase ili religije – nego i na sunce, more i vjetar (usp. br. 1-3). Perspektiva je stoga globalna, univerzalna. A takva je i širina teksta pape Franje.
Ova enciklika nije mogla ostati suzdržana s obzirom na neočekivanu pojavu i širenje Covid-19 pandemije. Uz razne odgovore različitih zemalja, piše papa, na vidjelo je isplivala nesposobnost za zajedničko djelovanje, unatoč činjenice što se možemo dičiti da smo izvrsno povezani. Franjo piše: »Dao Bog da na kraju više ne postoje „oni drugi”, već samo „mi”« (br. 35).
Raskol između pojedinca i zajednice
Franjo najprije naznačuje trenutne svjetske trendove koji su neskloni razvoju sveopćeg bratstva. Polazište njegove analize često – ako ne i uvijek – jest ono što je naučio iz Duhovnih vježbi sv. Ignacija Lojolskog, koji nas poziva na molitvu, zamišljajući pritom kako Bog gleda svijet. [6]
Vrhovni svećenik pomno promatra svijet i stječe opći utisak da se pravi raskol odvija između pojedinca i ljudske zajednice (usp. br. 30). To je svijet koji nije ništa naučio iz tragedija 20. stoljeća, koji nema smisla za povijest (usp. br. 13). Čini se da nazaduje. Usred sukobâ i nacionalizama, izgubila se društvena svijest (usp. br. 11), i čini se da je opće dobro najmanje opće od dobara. Sami smo u ovom globaliziranom svijetu i pojedinac prevladava nad komunitarnom dimenzijom postojanja (usp. br. 12). Ljudi igraju ulogu potrošačâ ili gledateljâ, a najjači bivaju povlašteni.
I tako Franjo sastavlja kockice slagalice koje oslikavaju dramu našeg vremena.
Prva kockica odnosi se na politiku. U tom dramatičnom kontekstu, velike riječi kao demokracija, sloboda, pravednost i jedinstvo gube puninu svog značenja, a povijesna svijest, kritičko mišljenje, borba za pravednost i načini integracije su iščeznuli (usp. br. 14 i 110).
Njegova prosudba o današnjem stanju politike pokatkad je veoma oštra: »Politički život tako više nije zdrava rasprava o dugoročnim planovima za poboljšanje života svih ljudi i unapređenje općeg dobra, nego površne marketinške tehnike čiji je najviši doseg uništiti drugoga.« (br. 15).
Druga kockica je kultura pustošenja. Kad je svedena na trgovanje, politika pospješuje globalno pustošenje i kulturu iz koje ono proizlazi (vidi br. 19-20).
Slika se nastavlja uključivanjem razmišljanja o ljudskim pravima, čije poštivanje jest preduvjet za društveni i ekonomski razvoj zemlje (vidi br. 22).
Četvrta kockica je važan paragraf posvećen migraciji. Ako treba reafirmirati pravo da se ne migrira, također je istina da ksenofobni mentalitet zaboravlja da migranti moraju biti djelatni u svom vlastitom otkupljenju. Oni se smatraju »manje vrijednima, manje važnima, manje ljudima.« I snažno tvrdi: »Za kršćane je takav način razmišljanja i djelovanja neprihvatljiv« (br. 39).
Tu je zatim peta kockica: rizici koje danas postavljaju sredstva komunikacije. Digitalnim vezama udaljenosti su skraćene, no razvijaju se stavovi zatvorenosti i nesnošljivost, koji hrane „spektakl“ a pokreti mržnje uvode ih u igru. Umjesto toga »Potrebne su nam fizičke geste, izrazi lica, tišina, govor tijela pa čak i miris, drhtaj ruku, crvenilo, znoj, jer sve to sve govori i dio je međuljudske komunikacije.« (br. 43)
Međutim, vrhovni se svećenik ne ograničava na suhoparni opis stvarnosti i drame našeg vremena. Njegovo čitanje je uronjeno u duh sudioništva i vjere. Papina vizija, pozorna na društveno-političku i kulturnu dimenziju, korjenito je teološka. Svođenje na individualizam koji ovdje izranja jest plod grijeha.
Onaj koji na putu ostaje po strani
Unatoč gustim sjenama opisanim na stranicama ove Enciklike, Franjo kani ukazati na mnoge putove nade, koji nam govore o žeđi za puninom, o želji dotaknuti ono što ispunja srce i uzdiže duh prema većim stvarima (usp. br. 54-55).
U nastojanju da se ugleda svjetlo i prije davanja nekih smjernica za djelovanje, Franjo posvećuje poglavlje prispodobi o milosrdnom Samarijancu (usp. br. 63-68). Slušanje Božje Riječi temeljni je korak u evanđeoskom prosuđivanju drame našeg vremena i pronalaženju rješenja.
Milosrdni Samarijanac tako postaje društveni i građanski model. Uključivanje ili isključivanje ranjenika s puta definira sve ekonomske, političke, društvene i vjerske projekte. Sveti se Otac, zapravo, ne zaustavlja na razini onoga što pojedinci izabiru činiti, već ta dva izbora zacrtava na razini državnih politikâ. Ipak, on se uvijek vraća na osobnu razinu kako ljudi ne bi doživljavali da ih se to osobno ne tiče.
Zamišljati i stvarati gostoljubiv svijet: inkluzivna vizija
Treći korak koji Franjo poduzima na svom putovanju vodi nas do onoga što se može definirati da je »izvan«, to jest potreba ići izvan nas samih. Ako ono što je opisano u prvom poglavlju jest drama samoće potrošača umotana u individualizam i pasivnost promatrača, mora se pronaći izlaz iz toga.
Temeljna pak činjenica jest da nitko ne može iskusiti vrijednost života bez konkretnih lica koje treba ljubiti. Tu leži tajna autentičnoga ljudskog postojanja (usp. br. 86). Ljubav stvara veze i proširuje postojanje. No, to se “izlaženje“ iz sebe samoga ne svodi na odnos s nekom malom skupinom ili na obiteljsku povezanost; nemoguće je razumjeti sebe samoga bez šireg tkiva odnosâ s drugima koji nas obogaćuju (usp. br. 88-91).
Ta ljubav, otvorenost za ono što je »izvan« i za »gostoljubivost« jest utemeljenje djelovanja koje omogućuje uspostavljanje društvenog prijateljstva i bratstva. Društveno prijateljstvo i bratstvo ne isključuje nego uključuje. Ona se ne obaziru na fizička i moralna obilježja ili, kako papa piše na etničke skupine, društva i kulture (usp. br. 95). Težište je usmjereno na “sveopće zajedništvo“ ili na “zajednicu braće i sestra koji se međusobno prihvaćaju i brinu jedni za druge“ (br. 96). To otvaranje je zemljopisno, ali ide i dalje do onog egzistencijalnog.
Međutim, sam vrhovni svećenik na ovoj dionici uviđa rizik pogrešnog razumijevanja, odnosno lažnog univerzalizma onih koji ne vole svoj narod. Također postoji velika opasnost jednog autoritarnog i apstraktnog univerzalizma, koji ima za cilj homogenizirati, standardizirati i dominirati. Očuvanje različitosti kriterij je istinskog bratstva, koje ne homogenizira već pozdravlja i potvrđuje razlike, vrednujući ih. Braća smo i sestre jer smo u isto vrijeme jednaki i različiti: »Moramo se osloboditi toga da mislimo kako svi moraju biti isti.«[7]
Važnost multilateralizma
Papa poziva na korjenitu promjenu perspektive ne samo na međuljudskoj ili državnoj razini. nego i u međunarodnim odnosima, na onoj razini koja jamči svima dostupnost i korištenje zajedničkim zemljinim dobrima. Ta perspektiva mijenja panoramu i »možemo reći da je svaka zemlja ujedno i tuđina, jer se dobra s jednog teritorija ne smije uskraćivati osobi u potrebi koja dolazi iz nekog drugog mjesta.« (br. 124).
To pak, nastavlja vrhovni svećenik, pretpostavlja drugačiji način razumijevanja međunarodnih odnosa. Apel za važnost multilateralizma stoga je veoma jasan, uz stvarnu osudu bilateralnog pristupa kao načina kojim se moćne zemlje i velike korporacije rado koriste u odnosima s manjim i siromašnim zemljama, kako bi na taj način ostvarile veću dobit (usp. br. 153). Ključ je »da smo odgovorni za slabosti drugih dok težimo izgradnji zajedničke budućnosti.« (br. 115). Briga za slaboga ključna je točka ove Enciklike.
Srce otvoreno za čitav svijet
Franjo također govori o izazovima s kojima se valja suočiti kako bratstvo ne bi ostalo tek neka apstrakcija, nego da se ono konkretno ostvari.
Prvi izazov su migracije, i papa ga razvija uz pomoć četiriju glagola: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati. Naime, to nije »riječ o provedbi programa socijalne skrbi od vrha prema dolje, već o tome da se zajedničkim snagama provode ove četiri akcije« (br. 129.).
Franjo pruža veoma precizne indikacije (usp. br. 130). Napose, opširno raspravlja o temi državljanstva kako je obrađena u Deklaraciji o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot koja je potpisana u Abu Dhabiju. Govor o “državljanstvu“ suprotstavljen je ideji “manjine“, koja u sebi nosi sjeme tribalizma i neprijateljstva, i u drugome vidi zamaskiranog neprijatelja. Franjin pristup je subverzivan s obzirom na širenje apokaliptičkih političkih teologijâ.
Papa također osvjetljava činjenicu da je dolazak naroda iz drugačijega životnog i kulturalnog okruženja zapravo dar onima kojih ih srdačno primaju; susret između narodâ i kulturâ stvara prigodu za obogaćivanje i razvoj. A to se može dogoditi ako se drugoj osobi dopusti da bude što on ili ona jest.
Vodeći kriterij takvog govora uvijek je isti: podići razinu svijesti da ćemo se spasiti ili svi ili nitko. Svaki stav “sterilizacije“ i izolacionizma jest zapreka obogaćivanju koje je vlastito susretu.
Populizam i liberalizam
Franjo nastavlja svoju Encikliku poglavljem posvećenim najboljim politikama, onima koji su u službi istinskoga općeg dobra (usp. br. 154). Ovdje se on frontalno suočava s pitanjem sučeljavanja liberalizma i populizma, koji na demagoški način mogu iskoristiti ono što je slabo u “narodu“. Franjo želi razjasniti nesporazum, koristeći opširni navod iz intervjua, danog prigodom objavljivanja svojih djela što ih je napisao kao nadbiskup Buenos Airesa. Zbog njegove važnosti ovdje ga donosimo u cjelini :
»Narod nije logička kategorija, niti je to mistična kategorija u smislu da je ono što narod čini dobro ili da je narod anđeoska kategorija. To nikako! To je mitska kategorija. […] Kad objašnjavaš što je narod koristiš logičke kategorije jer to jednostavno moraš objasniti: one nam sigurno trebaju. Ali time ne objašnjavaš kakav je osjećaj pripadati narodu. Riječ “narod” ima dublje značenje koje se ne može objasniti logički. Biti dijelom naroda znači biti dijelom zajedničkog identiteta koji se sastoji od društvenih i kulturnih veza. A to nije nešto što se događa automatski, već naprotiv: to je spor, težak proces… prema zajedničkom projektu«. (br. 158).[8]
Posljedično, ta mitska kategorija može označavati vlast koja je sposobna uskladiti se s narodom, s njegovom kulturalnom dinamikom i velikim tendencijama društva prema služenju općem dobru; ili može označavati izopačenje kad se netko mijenja u želji da privuče konsenzus za izborni uspjeh i da ideološki instrumentalizira kulturu naroda, u službi nečijega vlastitoga osobnog projekta (usp. br. 159).
Ne bismo trebali olako napustiti mitsku kategoriju naroda kao da bi to bio romantični izraz i zbog toga, kao takav, odbačen u korist konkretnijih, institucionalnih diskursâ koji se odnose na društvenu organizaciju, znanost i institucije civilnog društva. Ono što ujedinjuje obje dimenzije, mitsku i institucionalnu, jest djelotvorna ljubav koja u sebi uključuje put preobraženja povijesti koja u sebi sadrži sve. Institucije, zakon, tehnologiju, iskustvo, profesionalne doprinose, znanstvenu analizu, upravne postupke. Ljubav bližnjega zapravo je ostvariva.
Zbog toga, za rješavanje problemâ potrebno je povećati i duhovnost bratstva i najučinkovitiju organizaciju. Dvije stvari uopće nisu suprotstavljene. To se može postići bez zamišljanja da postoji neki ekonomski recept koji se može jednako primijeniti na svakoga. Čak i najrigoroznija znanost može predložiti različite putove i rješenja (usp. br. 164-165).
Narodni pokreti i međunarodne institucije
U ovom kontekstu Franjo govori o narodnim pokretima i međunarodnim institucijama. Čini se da su to dvije oprečne i različite razine organizacije, no u konačnici one su konvergentne u svojoj virtuoznosti, jer vrednuju lokalno, individualno, globalno, drugoga, i uvijek pod stijegom multilateralizma.
Narodni pokreti »okupljaju nezaposlene, sezonce i radnike koji nisu formalno zaposleni i mnoge druge koje nije lako uklopiti u već zadane postojeće strukture.« (br. 169.) S tim pokretima prevladavamo »onu ideju socijalnih politika shvaćenih kao politika prema siromašnima, ali nikada sa siromašnima, koja nikada nije politika siromašnih, a još manje dio projekta koji spaja ljude« (isto).
Zbog toga, Franjo opširno raspravlja o međunarodnim institucijama, koje su danas oslabljene, osobito zbog toga što nadnacionalna ekonomsko-financijska dimenzija nastoji prevladati nad politikom. Među njima je institucija Ujedinjenih narodâ, koju se mora reformirati i na taj način spriječiti njezinu delegitimizaciju tako da »bi pojam obitelji narodâ mogao poprimiti stvaran i konkretan oblik« (br. 173). Njezin je zadatak promicanje suverenosti zakona, budući da je pravednost »neizostavno sredstvo u ostvarenju ideala univerzalnog bratstva« (isto).
Najbolja politika nije podvrgnuta ekonomiji
Franjo zatim opširno govori o politici. Nekoliko se puta vrhovni svećenik požalio na činjenicu da je politika jako podložna ekonomiji, i to sve do tehnokratske paradigme učinkovitosti. Naprotiv, politiku bi trebalo smatrati širom stvarnošću tako da ekonomija bude integrirana u politički, društveni, kulturalni i narodni projekt koji teži prema općem dobru (usp. br. 177 i 17).
Bratstvo i društveno prijateljstvo ne treba smatrati apstraktnim utopijama. Oni zahtijevaju odluku i sposobnost pronalaženja načina koji jamče njihovu stvarnu mogućnost, uključujući i društvene znanosti. To je pak »zahtjevna vježba ljubavi«. (br. 180). Ljubav se stoga izražava ne samo u odnosu jedan-na-jedan, nego i u društvenim, ekonomskim i političkim odnosima, u nastojanju izgraditi zajednice na različitim razinama društvenog života. To je ono što Franjo zove »društvena ljubav« (usp. br. 186). Ta politička dobrotvornost pretpostavlja razvijanje društvenog osjećaja pomoću kojeg je »Svaki od nas je u potpunosti osoba kad pripada nekom narodu. Istodobno, nema pravog naroda bez poštivanja lica svake osobe.« (br. 182). Ukratko “narod“ i “osoba“ su korelativni pojmovi.
Društvena ljubav i politička dobrotvornost također su izražene u potpunoj otvorenosti za suočavanje i dijalog sa svima, čak i s političkim protivnicima, za opće dobro, kako bi se ostvarilo međusobno približavanje barem u nekim prijepornim pitanjima. Ne treba se bojati sukobljavanja koje proizlazi iz različitosti, jer »no jednolikost izaziva gušenje i dovodi do toga da zbog puke kulturne različitosti jedni druge proždiremo.« (br. 191). To je pak moguće živjeti ako političari ne prestanu sebe smatrati ljudskim bićima, koja su pozvana živjeti ljubav u svojim svakodnevnim međusobnim odnosima (usp. br. 193) i ako znaju kako živjeti u nježnosti. Čini se da je ta poveznica između politike i nježnosti bez presedana, no ona je uistinu učinkovita jer nježnost je »ljubav koja postaje bliska i konkretna.« (br. 194).
Dijalog i kultura susreta
Franjo neke glagole koji se koriste u ovoj Enciklici sažima u jednu jedinu riječ: dijalog. »U pluralističkom društvu«, piše vrhovni svećenik, »dijalog je najbolji način da se prepozna ono što se uvijek mora afirmirati i poštivati, a što nadilazi posredni konsenzus.« (br. 211).
Još jednom, kad se različitosti trajno susreću, onda nastaje jedno posebno viđenje društvenog prijateljstva. Papa zamjećuje da je ovo vrijeme za dijalog. Primjerice, svatko razmjenjuje poruke na društvenim medijima, pa ipak dijalog je pomućen grozničavom razmjenom mišljenja, koja je zapravo monolog u kojem prevladava agresivnost. On oštroumno zamjećuje da je to stil koji se čini da prevladava u političkom kontekstu, što se onda izravno odražava u svakodnevni život ljudi (usp. 200-202).
»Autentični socijalni dijalog jest sposobnost poštivanja gledišta drugog, prihvaćajući mogućnost da sadrži legitimna uvjerenja ili interese.« (br. 203).[9] To je dinamika bratstva, u konačnici, njegov egzistencijalni karakter, koji »pomaže relativizirati ideje, barem u smislu da se rezignirano ne prihvati činjenica da sukob koji proizlazi iz različitosti gledištâ i mišljenjâ definitivno prevladava nad bratstvom« [10]
Neka bude jasno: dijalog ne znači relativizam. Kao što je već napisao u enciklici Laudato Si’, Franjo tvrdi da, ako ono što je važno nisu objektivne istine ili čvrsta načela, nego zadovoljavanje nečijih osobnih željâ i trenutnih potreba, tada će se zakoni shvaćati samo kao nečija samovoljna nametanja i zapreke koje valja izbjeći. U dijalogu je uvijek prisutno traganje za najplemenitijim vrijednostima (usp. br. 206-210).
Susret i dijalog tako postaju “kultura susreta“, koja očituje želju naroda da se oblikuje nešto u što će svatko biti uključen. To nije neko dobro u sebi samome, nego način na koji se postiže opće dobro (usp. br. 216-221).
Putovi prema novom susretu: sukob i pomirenje
Franjo stoga upućuje apel da se postavi čvrsti temelj za susrete i da započne proces ozdravljenja. Susret ne može biti utemeljen na praznoj diplomaciji, dvostrukom govoru, prikrivanju, pukoj pristojnosti…Samo iz istine utemeljene na činjenicama može izniknuti nastojanje da ljudi razumiju jedni druge i zajednički pronađu način kako ostvariti dobrobit za sve (usp. br. 225-226).
Papa vjeruje da istinsko pomirenje ne zazire od sukoba, nego da se ostvaruje u sukobu, prevladavajući ga dijalogom te transparentnim, iskrenim i strpljivim pregovaranjem (usp. br. 244).
S druge pak strane, opraštanje nema ništa s odricanjem od nečijih prava pred moćnom korumpiranom osobom, kriminalcem ili nekim tko gazi naše dostojanstvo. Potrebno je snažno braniti nečija prava i sačuvati nečije dostojanstvo (usp. br. 241).
Osim svega ne smijemo zaboraviti velika zlodjela koja su se dogodila u povijesti: »lako pasti u napast okrenuti stranicu i reći da je prošlo mnogo vremena i da se treba okrenuti budućnosti. Ma ne, za Boga miloga! Bez sjećanja se nikada ne može ići naprijed, ne napredujemo bez cjelovitog i jasnog sjećanja.« (br. 249).
Rat i smrtna kazna
U tom okviru Franjo propituje dvije krajnje situacije koje se mogu predstaviti kao rješenja u dramatičnim okolnostima: rat i smrtna kazna. Vrhovni svećenik je veoma jasan u raspravi o tim dvama prijepornim pitanjima.
S obzirom na rat on tvrdi da to nažalost nije neki duh prošlosti, već trajna prijetnja. Stoga mora biti jasno da je »rat poricanje svih prava i dramatični napad na okoliš.« (br. 257).
On također upućuje na tvrdnju katekizma Katoličke Crkve, gdje se razmatra mogućnost zakonite obrane vojnom silom, pod pretpostavkom da postoje neki strogi uvjeti za moralnu opravdanost njezine upotrebe. Međutim, Franjo piše da je lako upasti u preširoko tumačenje toga potencijalnog prava. Danas, razvoj nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja, te goleme i sve veće mogućnosti koje pružaju nove tehnologije, »dalo ratu nekontroliranu destruktivnu moć koja pogađa veliki broj nedužnih civila.« Zbog toga – zaključuje papa – »Ne možemo, dakle, više rat promatrati kao rješenje, jer će rizici vjerojatno uvijek nadmašiti predmnijevane koristi koje mu se pripisuje. S obzirom na tu činjenicu, danas je vrlo teško podržati racionalne kriterije koji su sazrijevali tijekom stoljeća da bi se govorilo o mogućem “pravednom ratu”. Ne bilo nikada više rata!« (br. 258)
Odgovor na prijetnju nuklearnog oružja i svih oblika masovnog uništenja mora biti zajednički i zasnovan, utemeljen na međusobnom povjerenju. Vrhovni svećenik ponovno predlaže: »A novcem koji se koristi za oružje i drugu vojnu potrošnju stvorimo Svjetski fond da se jednom zasvagda iskorijeni glad kao i za razvoj najsiromašnijih zemalja, tako da njihovi stanovnici ne pribjegavaju nasilnim ili iluzornim rješenjima i ne budu prisiljeni napuštati svoje zemlje tražeći dostojanstveniji život.« (br. 262).
S obzirom na smrtnu kaznu Franjo preuzima misao Ivana Pavla II., koji je jasno ustvrdio u Enciklici Evangelium vitae (br. 56) da je ona moralno neprihvatljiva i da više nije neophodna kao kazneno sredstvo. Franjo se također poziva na autore kao što su Laktancije, papa Nikola I. i sv. Augustin, koji su se od prvih stoljeća Crkve suprotstavljali toj kazni. On jasno tvrdi da je »smrtna kazna nedopustiva« (br. 263), i da je Crkva odlučna predložiti njezino ukinuće u cijelom svijetu. Ova se prosudba proširuje na doživotni zatvor, koji je »skrivena smrtna kazna« (br. 268).
Religije u službi bratstva u svijetu
Posljednji dio Enciklike posvećen je religijama i njihovoj ulozi u službi bratstva. Religije sabiru stoljeća iskustva i mudrosti, i zbog toga moraju sudjelovati u javnoj raspravi isto kao politika i znanost (usp. br. 275). Zbog tog razloga, Crkva ne prepušta svoje poslanje privatnom području. »Istina je«, pojašnjava papa »da se vjerski službenici ne bi smjeli baviti stranačkom politikom svojstvenom laicima, ali se isto tako ne mogu odreći političke dimenzije egzistencije« (br. 276). Crkva, stoga, ima javnu ulogu koja također radi za sveopće bratstvo (usp. isto).
Izvor ljudskog dostojanstva i bratstva za kršćane, na osobit način nalazi se u Evanđelju Isusa Krista, iz kojeg izvire, i u razmišljanju i u pastoralnom djelovanju, temeljna važnost odnosa, susreta, sveopćeg zajedništva s cijelim čovječanstvom (usp. br. 277). Crkva »snagom Uskrsloga želi roditi novi svijet u kojem smo svi braća, u kojem ima mjesta za svaku osobu koje naše društvo odbacuje, u kojem vladaju pravda i mir.« (br. 278).
Apel za mir i bratstvo
Enciklika Fratelli tutti zaključuje se apelom i dvjema molitvama koje jasno izriču njegovo značenje i naznačuju kome su upućene.
Apel je zapravo opširni navod iz prethodno spomenutog dokumenta što su ga papa Franjo i veliki imam Ahmad al-Tayyeb potpisali u Abu Dhabiju, i odnosi se upravo na uvjerenje da »religije nikada ne potiču rat i stavove mržnje, neprijateljstvo i ekstremizam, niti pozivaju na nasilje ili krvoproliće. Te su tragične stvarnosti posljedica zastranjenja od religijskih učenja. Rezultat su korištenje religija u političke svrhe kao i tumačenjâ religijskih skupina«) (br. 285).
Među drugim referencama koje su ponuđene u tekstu, primjećujemo da se papa odlučio napose pozvati na bl. Charlesa de Foucaulda, koji je »želio biti „svačiji brat“. Ali samo poistovjećujući se s najmanjima postao je brat sviju.« (br. 287). Za Franju bratstvo je prostor vlastit Božjem kraljevstvu, u koji Duh Sveti može doći, prebivati i djelovati.[11]
“Philadelphia, grad braće, će kraljevati“
Nakon što smo prošli Enciklikom Fratelli Tutti, nastojeći naglasiti njezine temeljne teme, želio bih zaključiti citirajući ono što je napisao argentisnki književnik Leopoldo Marechal u svom remek-djelu Adàn Buenosayres, u kojem pripovijeda o simboličkom trodnevnom putovanju pjesnika Adàna u prostor metafizičkog Buenos Airesa. U sedmoj knjizi ove novele, pod naslovom Viaje a la Oscura Ciudad de Cacoddelphia, [Putovanje u mračni grad Kakodelfiju] koja je očita parodija Pakla, vidljiv je Danteov utjecaj.
No, dođimo u Philadelphiu, koja će – piše Marechal – »podignuti svoje katedrale i zvonike pod nebom sjajnim poput dječjeg lica. Poput ruže među cvijećem, poput češljugara među pticama, poput zlata među kovinama, tako će Philadelphia, grad braće, kraljevati među metropolama svijeta. Miroljubivo i sretno mnoštvo hodat će njegovim ulicama: slijepi će vidjeti svjetlo, onaj tko je nijekao potvrdit će ono što je nijekao, prognanik će stupiti na svoje rodno tlo, a osuđenici će konačno biti otkupljeni « [12]
Poput ruže među cvijećem, tako će “grad braće“ kraljevati među metropolama svijeta, piše Marechal. A Franjo ovom Enciklikom jasno ukazuje na dolazak Božjeg kraljevstva, kao što molimo u Očenašu, molitvi koja nas sve vidi kao braću i sestre, jer smo djeca jednog Oca. Kraljevstvo Božje svojom moći osposobljuje kršćane da radosnu vijest Evanđelja učine dostupnom cijelom čovječanstvu, svim muškarcima i ženama bez razlike, kao izvor spasenja i punine. U ovom slučaju, Evanđelje bratstva.
Antonio Spadaro
[1] Reference na encikliku označavat će se brojem paragrafa u zagradama.
[2] Franjo, Prvi pozdrav Svetog Oca, 13. ožujka 2013.
[3] Iznesena su neka mišljenja s obzirom na upotrebu riječi muškog roda „braća“ kao da se njime papa ne bi obraćao ženama. Očito je da se u naslovu navode riječi sv. Franje i da on stoga mora ostati vjeran izvorniku. Međutim, ovdje nije riječ o isključivom smislu. Dakako, može se primijetiti da je nedavno u Francuskoj tijekom revizije Ustava visoko povjerenstvo za jednakost između žena i muškaraca predložilo da se riječ „fraternité“ zamijeni riječju „adelphité“, koja potječe iz grčkog jezika i koja nema isključivo muške konotacije. Drugi, da se izbjegne neologizam, predlažu jednostavno „solidarnost“. Međutim, mi uočavamo slabost u u tom izboru, osobito u svjetlu Franjine misli. Usp. J. L. Narvaja, „Libertà, uguaglianza, fraternità.
(https://www.laciviltacattolica.it/articolo/liberta-uguaglianza-ftarernita/)“, u: Civ. Catt. 2018 II 394-388.
[4] Franjo, Poruka prof. Margaret Archer, predsjednici Papinske akademije društvenih znanosti, 24. travnja 2017.
[5] Ova se tema proteže pontifikatom pape Franje i njegovim učiteljstvom. Kao primjer mogu poslužiti neke ulomci. U Apostolskoj pobudnici Amoris laetitia: »Bog je obitelji povjerio projekt „podomaćivanja“ svijeta kako bi svaka osoba mogla doživjeti svako ljudsko biće kao brata i sestru.« (br. 183). A u Gaudete et Exsultate: »Drugim riječima: unutar guste šume uredbi i propisa, Isus uvodi iznimku, kako bi se razlikovala dva lica, ono Očevo i lice bližnjega. Ne predaje nam još dvije formule, još dvije zapovijedi. Predaje nam dva lica, ili bolje, samo jedno, ono Božje koje se ocrtava u mnogima. Jer u svakom bratu, a osobito u onom najmanjem, ranjivom, nezaštićenom i potrebitom, prisutna je sama slika Boga.« (br. 61). U Christus vivit: »Trčite privučeni onim Licem koje toliko ljubimo kojem se klanjamo u euharistiji i prepoznajemo u tijelu naše braće i sestara koji trpe.« (br. 299) U enciklici Laudao Si proteže se ova tema. Na primjer, sv. Bonaventura, učenik sv. Franje, govorio je da »promatrajući Boga kao prvi početak svega, [Franjo] je bio ispunjen silnom ljubavlju, i najneznatnije bi stvorove nazivao imenima brata i sestre.« (br. 11.
[6] Usp. Ignacije Lojolski, Duhovne vježbe, br. 103-106.
[7] Franjo, Apostolska pobudnica Amoris Laetitia, br. 139.
[8] A. Spadaro, »“Le orme di un pastore. Una conversazione con Papa Francesco“, u: J. M. Bergoglio/Papa Francesco, Nei tuoi occhi è la mia parola (https://www.laciviltacattolica.it/prodotto/nei-tuoi-occhi-e-la-mia-parola/). Omelie e discorsi di Buenos Aires 1999-2013, Milano, Rizzoli, 2016, XVI.
[9] Usp. Ignacije Loyolski, Duhovne vježbe, br. 22.
[10] D. Fares, “Pope Francis and Fraternity“. Civ.Catt.En.Sept 2019 https://www.laciviltacattolica.com/pope-francis-and-fraternity.
[11] Usp. D. Fares, “La fratellanza umana“, navedeno djelo, 122.
[12] L. Marechal, Adàn Buenosayres, Montreal, McGill-Queen’s University Press, 2014.
