Svećenik Požeške biskupije i novogradiški župnik Branko Gelemanović, koji je preminuo 4. prosinca u Kliničkom bolničkom centru u Osijeku u 61. godini života i 35. godini svećeništva, pokopan je 6. prosinca na Gradskom groblju u Novoj Gradiški. Sprovodne obrede predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević uz sudjelovanje bjelovarsko-križevačkog biskupa Vjekoslava Huzjaka i pedesetak svećenika, pokojnikove rodbine i vjernika novogradiške Župe Bezgrješnog začeća BDM. 
Na početku obreda biskup je pozdravio sve prisutne i kazao kako smo se okupili da bi tijelo pokojnog svećenika Branka položili u grob, iskazali poštovanje njegovoj jedinstvenoj i neponovljivoj osobi te očitovali zahvalnost za poslanje koje je vjerno vršio u Crkvi. Potom je izrazio svoje kršćansko suosjećanje biskupu Huzjaku, braći Pavlu i Zvonimiru Gelemanoviću s obiteljima i rodbinom, dekanu Novogradiškog dekanata i privremenom upravitelju novogradiške Župe Bezgrješnog začeća BDM Željku Volariću i župnom vikaru Marku Dušaku, nazočnim svećenicima, vjernicima spomenute novogradiške župe i rodne župe Davor.
U homiliji na groblju biskup Antun najprije je prikazao životni put svećenika Branka Gelemanovića, rekavši: »Preuzvišeni gospodine biskupe Vjekoslave, draga ožalošćena rodbino, braćo svećenici, poštovani sudionici ovog oproštaja. Zajedno s vama želio bih se nakratko prisjetiti tijeka zemaljskog života preminulog svećenika Branka Gelemanovića. Rođen je 7. siječnja 1960. od oca Ivana i majke Marije r. Olić, kršten 14. siječnja 1960. u župnoj crkvi Marije Kraljice i sv. Jurja Mučenika u Davoru, gdje je primio i sakrament prve svete Pričesti i svete Potvrde. 
Osnovnu školu polazio je u Davoru, a potom se upisao u Međubiskupijsko sjemenište na Šalati u Zagrebu i pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, maturiravši 1979. Iste godine stupio je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu i započeo studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Vojni rok služio je 1980. i 1981. u Trebinju i Brčkom. Nakon što je diplomirao, kardinal Franjo Kuharić zaredio ga je u zagrebačkoj katedrali, 29. lipnja 1985. za đakona a 29. lipnja 1986. za svećenika. Prve tri svećeničke godine služio je kao župni vikar u Župi sv. Josipa Radnika u zagrebačkim Gajnicama, a potom je bio imenovan župnim vikarom u Župi sv. Ane u Križevcima. Godine 1991. postavljen je za upravitelja Župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Drnju i istovremeno mu je bila povjerena i privremena uprava Župe sv. Marka Evanđelista u Sigetcu. Postao je 1995. upravitelj Župe sv. Petra i Pavla u Peterancu, gdje je proveo godinu dana, a potom je postavljen u službu upravitelja Župe sv. Emerika u Oriovcu i privremenog upravitelja Župe sv. Ilije Proroka u Brodskom Stupniku. Godine 1999. imenovan je župnikom Župe Presvetog Trojstva u Daruvaru, te 2002. dekanom Pakračkog dekanata. 
Osnutkom nove župe sv. Antuna Padovanskog u Daruvaru povjerena mu je njezina uprava, koju je vršio do 2013. godine. Započeo je izgradnju nove župne crkve i pastoralno pokrenuo djelovanje župe. Pored toga bio je član Upravnog vijeća Ustanove Požeške biskupije za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika te član Povjerenstva Požeške biskupije za ekumenizam i dijalog. Godine 2014. razriješen je uprave župe Presvetog Trojstva u Daruvaru i imenovan župnikom Župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Siraču, iz koje je 2017. premješten za župnika Župe Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u Novoj Gradiški. Nakon nešto više od tri godine djelovanja u ovoj Župi, zahvaćen opakim virusom bio je smješten u Opću bolnicu u Novoj Gradiški, a ubrzo potom prevezen u Klinički bolnički centar u Osijeku, gdje je okrijepljen svetim sakramentima preminuo u petak, 4. prosinca 2020. u 61. godini života i 35. godini svećeništva. Naša očekivanja njegova ozdravljenja nisu se obistinila, nego ga je Gospodin pozvao k sebi da bi mu na početku ovogodišnjeg došašća u punini razotkrio slavu svoga božanskog lica. Dok se velečasni Branko spremao prostrti oltar u župnoj crkvi i stol u župnom domu da bi proslavio svetkovinu Bezgrješnog Začeća BDM, zaštitnice Župe kojoj je bio na čelu, pretekao ga je Gospodar života te ga pozvao za svoj nebeski stol u vječnosti, da izliječen moćnom Isusovom ljubavlju s križa, pobjednicom nad smrću, bude dionik zajedništva beskraja s Ocem i Sinom u Duhu Svetom.«
Potom je biskup Antun podsjetio na posljednji razgovor s pokojnikom i na njegovu spremnost za putovanje u vječnost: »Kad sam posljednji puta telefonski slušao vlč. Branka u Novogradiškoj bolnici dan prije njegova odlaska u Osijek, snažno sam osjetio kod njega raspoloženje puta, spremnost za odlazak daleko, uzbuđenje i znatiželju susreta s novim, neviđenim i iznenađujućim. Kratko mi je tada kazao kako su mu oba plućna krila zahvaćena upalom te se zbog otežanog disanja nalazi na kisiku. Na svoj poslovično optimističan način dodao je: „Bit će dobro!“ Kao da smo se u tom trenutku našli u Isusovu i Filipovu društvu iz evanđelja u kojem je vlč. Branko još jedanput postavio najteže životno pitanje: zašto sam se rodio, kamo sam zapravo krenuo, do kamo mogu stići vlastitim, već ranijom bolešću izmorenim tijelom i malaksalim snagama. Čuo je Gospodinov jasan odgovor: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14,6) i u njega je ponovno položio sve svoje nade. Shvatio sam da mi je u tvrdnji „bit će dobro“, vlč. Branko posvjedočio svoju nemalu uzbuđenost pred konačnom dionicom puta kojom mu je prijeći na zemlji, uvjeren da je Isus i za njega pripravio mjesto u kući Oca svoga, da će doći i uzeti ga k sebi te bude ondje gdje je On, njegov proslavljeni Gospodin, pobjednik nad smrću – u punom zajedništvu Očeva života, za svu vječnost, onako kako je on to u svojoj Oporuci i pisanim putem poželio.«
Zatim je biskup dodao: »Proteklih dana iz osječkog Kliničkog centra obavješćivali su me da je zdravstveno stanje vlč. Branka na respiratoru stabilno. Znao sam da pri tom prvenstveno trebam misliti na stabilnost njegove vjere kojom se predao svome Gospodinu, iščekujući njegov dolazak. Prisjetio sam se kako se on za stolom u župnom domu u Davoru, nakon krštenja nećakinjine kćeri Iris, petog djeteta u obitelji Matošević, prošloga 6. studenog, pošto je upravo završio s propisanom izolacijom, šalio s nemoći koronovirusa. Na svoj način pridružio se sv. Pavlu kad je pitao: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? (…) i odgovorio: „A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu! (1 Kor 15, 55.567). U iščekivanjima vijesti iz Osijeka nizale su mi se slike iz njegova života! Među ostalim prisjetio sam se kako vlč. Branko nije iskazivao žurbu u izgradnji nove crkve sv. Antuna Padovanskog u Daruvaru. 
Ali, kad je preuzeo Župu Bezgrješnog začeća BDM u Novoj Gradiški, brzo se prihvatio poslova obnove zapuštene župne crkve te je u nešto više od tri godine svoga služenja, uz pastoralna nastojanja, sveto zdanje do te mjere obnovio da se može nazreti njegova izvorna ljepota. Kao da je imao na pameti riječi sv. Pavla „vrijeme je kratko“ (1 Kor 7,29) i da je uskoro na redu ona najvažnija gradnja njegova života, čije dovršenje može ostvariti samo uskrsli Gospodin, a o kojoj razlaže sv. Pavao Solunjanima u naviještenom prvom čitanju. Apostol sa svom izvjesnošću vjere tumači da na kraju našega zemaljskog postojanja, kad više nitko nema mogućnosti za nas bilo što učiniti, ostaje Isusova moćna pobjednička snaga nad smrću, da naše raspadljivo obuče u neraspadljivost i naše prolazno u neprolaznost, da našu neponovljivu i jedinstvenu osobu uskrisi na Božju stvoriteljsku puninu života.«
Biskup je završio homiliju riječima: » U toj nadi želio bih, braćo i sestre, sa sv. Pavlom reći svima vama ožalošćenima, ponajprije subraći svećenicima, rođenoj braći Pavi i Zoranu te njihovim obiteljima, drugoj rodbini i prijateljima: „Nećemo da budete u neznanju glede vlč. Branka koji je usnuo, da ne tugujete kao oni koji nemaju nade“ (usp. 1 Sol 13). Ako je Bog uskrisio Isusa, onda će uskrisiti i njega koji je usnuo u Isusu, da bi uvijek bio s Gospodinom. 
Taj „uvijek biti s Gospodinom“ (1 Sol 4,17) sudbina je onih koji su mu cijelim životom požrtvovno služili i bili vjerni na zemlji. Od sveg srca zahvaljujem vlč. Branku što je takvim opredjeljenjem vršio svoje svećeničko poslanje, i neka mu je vječni mir u ljubavi milosrdnog Gospodina! Nije nam lako izbrisati njegovo ime iz naših telefonskih adresara, ali zato ga to dublje upišimo u adresar našega srca i pamtimo svojom trajnom molitvom te na taj način i dalje budimo s njime, kao što je on s Gospodinom. Tješimo se uzajamno Božjim obećanjima i nadama, iščekujući trenutak susreta s preminulim svećenikom Brankom u vječnosti. Neka tako bude. Amen.«
Potom je riječi oproštaja i zahvalnosti u ime vjernika rodne župe Davor i svećenika Novogradiškog dekanata izrekao davorački župnik Mario Cimbal. Prisjetio se je svećeničkih i prijateljskih susreta sa svećenikom Brankom, naglasivši njegove svećeničke i ljudske kvalitete, od kojih su kolege svećenici mnogo toga mogli naučiti. Zahvalio mu je za primjer svećeničkog služenja te mu je obećao da će ga se trajno sjećati u svojim molitvama.
U ime vjernika novogradiške Župe Bezgrješnog začeća BDM obratio se dr. Igor Ferenčina zahvalivši pokojnom župniku Branku što je ostavio duboki trag u srcima župljana svojom ljubavlju prema životu i ljudima, sposobnošću da sklapa prijateljstva i gradi mostove među ljudima, pa i onima koji još nisu sreli Gospodina. Kazao je kako se je župnik Branko svojim osebujnim stavom i glasom, jednostavnošću i nenametljivošću trudio naučiti ih moliti i vjerovati. 
Zahvalio je dragom župniku za sve što je učinio na materijalnom području, ali još snažnije i dublje u duhovnom smislu, usadivši u svoje župljane duh ljubavi, prijateljstva, praštanja i poniznosti.
Biskup Antun je na koncu sprovoda u ime pokojnog svećenika Branka zahvalio svima koji su mu tijekom života bili dobri, napose liječnicima i medicinskim sestrama novogradiške i osječke bolnice koji su bili uz njega u najtežim trenutcima.
Nakon ukopa, biskup Huzjak je u župnoj crkvi Bezgrješnog začeća BDM u Novoj Gradiški, u zajedništvu s petnaestak svećenika, predvodio svetu misu za pokojnog svećenika Branka. Uvodeći u misno slavlje biskup Vjekoslav je kazao da smo se okupili prikazati Kristovu nekrvnu žrtvu na oltaru na kojem je župnik Branko svakodnevno slavio svetu misu, te je pozvao sudionike slavlja da u njoj uz darove kruha i vina prikažu njegov život i poslanje.
U homiliji biskup Vjekoslav je kazao kako je svećenik Branko prikazujući svakodnevno Kristovu misnu žrtvu na oltaru ove crkve djelovao u osobi Krista, koji je u tom svetom činu i svećenik i žrtva i oltar. Kazao je da je on na taj način doprinosio duhovnom dobru članova Božjeg naroda, koje je poput proroka Izaije pozivao da trajno u svom životu pripravljaju put Gospodinu, kako smo čuli u ulomku prvog čitanja, odnosno da se autentičnim vjerničkim životom pripravljaju za dan drugoga i konačnog Kristova dolaska na svršetku svijeta, o čemu govori apostol Petar u svojoj poslanici. Ustvrdio je kako se u evanđeoskom ulomku ovaj proročki navještaj ostvario u Kristovu životu i poslanju, koje Ivan Krstitelj naziva krštenjem Duhom Svetim. »Život svećenika uvijek je Kristov život, jer on u Kristovo ime Duhom Svetim krsti, prosvjetljuje i nadahnjuje. Svećenik u ime Presvetog Trojstva sve čini da bi ljudima dao smisao i snagu za život«, naglasio je biskup Vjekoslav. 
Napomenuo je kako je svećenik u isto vrijeme član dviju obitelji: obitelji u kojoj se rodio, i svećeničke obitelji čijim je članom postao primanjem sakramenta Svetog reda. Prisjetio se je zajedničkih godina provedenih s Brankom tijekom priprave za svećeništvo i njihove povezanosti koju su kao kolege njegovali cijeloga života. Još je kazao kako je Brankovo ovogodišnje Došašće brzo završilo brzo, no njegova iznenadna smrt je dovršenje njegova cjeloživotnog puta kojim je hodio u zajedništvu sa svima onima koje mu je Gospodin darovao na njegovu životnom putu. Zahvalio je Bogu za život svećenika Branka, a sudionike slavlja je pozvao da svoje molitve i ovu misnu žrtvu prikažu za njegovo spasenje.
Na svršetku mise zadušnice biskup Vjekoslav je još jednom izrazio suosjećanje svima onima u čijim životima je pokojni svećenik Branko ostavio traga. Sudionike slavlja je pozvao da im ovo došašće bude milosno vrijeme obraćenja, te je na njih zazvao Božji blagoslov.
