Na blagdan bl. Alojzija Stepinca, drugog zaštitnika Požeške biskupije, 10. veljače, središnje euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s kanonicima Stolnog kaptola, svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i iz župa Katedralnog arhiđakonata.
U homiliji biskup je spomenuo kako mu je u nedavnom razgovoru jedan njegov pravoslavni poznanik uputio više tvrdnju nego pitanje: »Što mi znamo što je Katolička Crkva! Što znamo tko je Alojzije Stepinac!«. Biskup Antun je kazao da ga je to potaknulo na razmišljanje o tome kako smo u Hrvatskoj počesto zarobljenici nekih razgovora o Crkvi, o Stepincu i o mnogim drugim važnim pitanjima, polazeći s polemičkih ili već unaprijed zauzetih stanovišta, ukopanih u rovove za koje ne pomažu nikakvi argumenti, te ostajemo trajno na nedorečenoj razini. Ustvrdio je kako najtočnije polazište s kojeg valja promatrati bl. Alojzija Stepinca i prepoznati ga u njegovoj izvornoj veličini i snazi jest ono koje je papa Ivan Pavao II. izrekao u homiliji na misi njegove beatifikacije, 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod«, naveo je Papa Kristove riječi iz evanđelja koje smo navijestili. Potom je Papa nastavio: »Kristove nas riječi, koje smo upravo čuli, vode u samo srce Otajstva koje slavimo. One na neki način sadrže u sebi cijeli vazmeni Događaj: usmjeravaju nas prema Otkupiteljevoj smrti na Križu, na Veliki petak, te nas istodobno upućuju prema jutru Uskrsnuća. […] Ali ovo se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika: biti bačeni na zemlju i tamo umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti. Nije li možda upravo to bila tajna i vašega nezaboravnog i nezaboravljenog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, kojega danas motrimo u slavi blaženikâ? On je na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom Otajstvu: poput pšeničnoga zrna ‘pade na zemlju’, na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio ‘obilat rod’. ‘Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni’«, rekao je sveti papa Ivan Pavao II., utemeljitelj Požeške biskupije, kad je Alojzija Stepinca proglasio blaženim.
Pristupajući bl. Alojziju Stepincu, susrećemo se s otajstvom, te njegov život nije moguće razumjeti tek iz jednog ili drugog, istinitog ili izmišljenog povijesnog podatka, nego samo i jedino iz njegove vjere, ustvrdio je biskup. Kazao je da nas upravo na takav pristup Blaženikovu životu usmjerava pisac Knjige mudrosti u ulomku prvog čitanja, kad nas uvjerava da su »duše pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, ali oni su u miru.« Postoji, naime istina o pravednim ljudima, utemeljena u njihovu odnosu prema Bogu, naglasio je biskup, istaknuvši da je pravednik svaki onaj čovjek koji je svoj život, sudbinu i smisao svoga postojanja predao u ruke Božje. Za njega patnje i trpljenja, progon i prezir, počesto i okončanje života ubojstvom, nisu nesreća i propast, nego kušnje kojima Bog provjerava koliko smo uistinu njegovi. Bezbožničke oči to ne vide, tvrdi pisac Knjige mudrosti. Razvijajući misao kako upravo teška vremena oblikuju velike ljude, biskup je ustvrdio da bi Alojzije Stepinac najvjerojatnije ostao zapamćen kao jedan od brojnih zagrebačkih biskupa, da zajedno sa svojim hrvatskim narodom nije proživljavao sve one teške nevolje prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata u kojima je posvjedočio veličinu duha. Njegovu su osobnost isklesale kušnje i nevolje u kojima je potvrdio tko je on iz mogućnosti i milosti Božje, naglasio je biskup.
Podsjetio je na tvrdnju sv. Augustina koji je, tumačeći Isusove riječi o umiranju pšeničnog zrna posijanog u zemlju, govorio da je zrno života Sina Božjega, utjelovljenjem sjedinjenim s našim slabostima i nemoćima umiranja, bilo zrno koje je umnožilo mnoga druga zrnja u patnji i trpljenju brojnih mučenika. Biskup je naglasio da je bl. Alojzije Stepinac bio jedno takvo zrno koje je dodano Isusovu umiranju na križu, i da je cijeloga svog života crpio snagu iz Isusove žrtve kojom je sebe položio za nas. Kao zagrebački nadbiskup, poput sv. Pavla u onim teškim vremenima nije želio ljudima naviještati i svjedočiti ništa drugo, doli Krista raspetoga. U različitim sustavima vladavine, koji su se izmjenjivali ostao je vjeran Isusu Kristu i Katoličkoj Crkvi u dubokoj povezanosti s papom, Petrovim nasljednikom u Rimu. Bio je uvjeren da je hrvatski narod u vjernosti Bogu i Crkvi pobijedio sve ugroze, nevolje i ponižavanja tijekom trinaest stoljeća, i da je ta ista vjernost najčvršće jamstvo da će nadvladati i sve svoje suvremene kušnje.
Biskup je istaknuo kako je Stepincu spomenuta vjernost bila velika utjeha, o kojoj u ulomku drugog čitanja iz Prve poslanice Korinćanima govori apostol Pavao, i sâm progonjen i zbog nje mnogo propatio. Pojasnio je kako je najveća Božja utjeha svijest da smo po vjernosti svojoj savjesti ostali Božji i Kristovi u svim životnim nevoljama. »Ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti, da smo u svijetu živjeli u svetosti i iskrenosti Božjoj«, piše sv. Pavao kršćanima u Korintu, što s punim pravom možemo primijeniti na bl. Alojzija. On je naime na montiranom sudskom procesu izjavio: »Moja je savjest čista«. Poručio nam je time da je vjernost Bogu izvor najveće snage iz koje se može živjeti nutarnja duhovna sigurnost da ćemo, ostavši u rukama Božjim, biti dionici uskrsne proslave. Ta je naša nada puna besmrtnosti, kako veli starozavjetni mudrac u današnjem prvom čitanju. Ona je stamena, kako sv. Pavao veli Korinćanima, jer po zajedništvu s Kristovim patnjama postajemo dionici njegova uskrsnuća. To je dinamizam otajstva u kojem je bl. Alojzije bio vjerom ukorijenjen, i u kojem je bila stamena njegova nada, u skladu s njegovim biskupskim geslom: »U tebe se, Gospodine uzdam«, ustvrdio je biskup.
Podsjetio je na riječi pape Ivana Pavla II. kako je u bl. Alojziju Stepincu otajstvo Isusove muke, smrti i pobjede nad smrću očitovano takvom jasnoćom da u tom otajstvo prepoznajemo ne samo tko je bl. Alojzije, nego i tko smo mi sami. Istaknuo je da su pred tim Božjim argumentom o bl. Alojziju manje značajni svi mogući faktografski podaci o njemu, koji će uvijek biti parcijalni i izloženi opasnosti da ne budu korišteni za razumijevanje njegove veličine, nego za neke druge svrhe.
Osvijetlio je otajstvo bl. Alojzija zbivanjem u zrnu pšenice, koje posijano u zemlju umire, ne da bi skončalo u ništavilu, nego da iz njega nikne najprije klica, zatim stabljika, a onda u konačnici i plod, koji je mnogo bogatiji negoli je zrno koje je umrlo. Bog je u prirodu utisnuo svoju božansku logiku da se život događa i ostvaruje kroz umiranje. To je nedokučivo otajstvo ljubavi, koja je uvijek umiranje da bi života bilo, ustvrdio je biskup. Naglasio je kako je to Božje otajstveno događanje, koje se ostvarilo u životu, smrti i proslavi bl. Alojzija, ohrabrenje za svakoga pojedinog od nas i za sve zajedno u našim sadašnjim životnim kušnjama.
Biskup se na kraju pridružio završnim riječima spomenute homilije papa Ivana Pavao II. te je kazao: »Blagoslovljen budi ‘Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe’ za ovaj novi dar Tvoje milosti. Blagoslovljen budi, Jedinorođeni Sine Božji i Spasitelju svijeta, zbog tvojega slavnog Križa, koji je u zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu postigao divnu pobjedu. Blagoslovljen budi, Duše Oca i Sina, Duše Tješitelju, koji nastavljaš očitovati svoju svetost u ljudima i koji ne prestaješ djelovati kako bi napredovalo djelo spasenja. Trojedini Bože, danas Ti želim zahvaliti za čvrstu vjeru ovoga Tvojeg puka unatoč nemalim protivštinama što ih je susretao tijekom stoljećâ. Želim Ti zahvaliti za nebrojene mučenike i ispovjednike vjere, muževe i žene svih životnih dobi, koji su živjeli u ovoj blagoslovljenoj zemlji! Oče, proslavi ime svoje!«
